Put u Sarajevo započinje

Uskoro idem na put. Za koju minutu, sat, godinu. Vjerojatno za manje od godine, manje od sata. Više od minute. U tom razdoblju.
Nervozan sam. Skačem na ljude. Svađam se. U glavi premišljam koje ću stvari uzeti, kako ću ih složiti , što ću raditi. Sve sam do sada napravio. Još malo preostaje za srediti. Kupiti bonove za mobitele, pričekati Crvenu. Volim Crvenu. Jučer sam ju zaprosio. Rekla je da. Naravno, sve će to doći to s vremenom. Nismo u nikakvoj žurbi.
Imam pitanje za vas, dragi moji čitatelji, na koje se nadam da ćete mi odgovoriti kao što mi uvijek odgovarate na sve što napišem. Cijenim to jako. Zbilja.
Recimo da vodite ljubav sa voljenom osobom. I da je seks jako dobar. Zbilja dobar i da ste se jako potrudili za to i da nagradu vidite na licu svojeg partnera. I on vam to kaže. Da je to najbolji seks ikada. I vi to znate. I onda vam kaže vaš partner da se je on tako dobro ševio još par puta u životu. S nekim drugim.
Kako bi ste se vi osjećali u tom trenutku?
Ja sam se osjetio uspoređenim, i ne cijenjenim. Malo tužnim i povrijeđenim, kao da se natječem s duhom. Nije mi se to svijedlo, i nisam baš onda uživao više u tom seksu niti sam primio hvalu koja mi je bila namijenjena.
Naravno to sam ja. Možda sam samo krivo shvatio, ili sam bezveze reagirao. Nisam siguran. Zato pitam vas, moje drage čitatelje. Volim vas. Jako puno.
Odlazim na put sada. Strah me je. Strah me je za Crvenu , da joj se nešto ne dogodi, da ju neću moći zaštititi. Ne želim da joj se nešto dogoditi. A, znam da nisam vičan nasilju i da ju neću moći obraniti ako dođe do smrtne opasnosti. Ili karnalne.
Nervozan sam prije puta. Starci nisu pomogli u tome. Htjeli su mi uvaliti neke procjene ujutro, a ja se još tada nisam bio niti spremio niti sredio za put. Poludio sam. Koji im je vrag. Prošlo mi je godinu dana od prošlog godišnjeg odmora. Nisam mogao vjerovati. Nazvao sam Crvenu i ona me je smirila. Dobro to radi, moja draga, predivna Crvena od mnogo iskustva.
Put za Sarajevo počinje. Da ne duljim. Tadaa. Pozdravi. Puse i ako se ne vidimo više pogodinuo sam negdje na putu, gledajući u sumorno nebo sa božjim imenom na usnama. Prkosno. Ponosno. Kao čovjek.
Čitajte. Plakat ću i molit ću kao crv i ustat ću se od straha i ispišati se u gaće. Puzat ću po podu i s licem prema zemlji.

Crven dildo za Crvenu

Probudio sam se kod Crvene jutros. U šest sati. Nisam se sjećao zadnjih osam. Vodili smo ljubav jučer navečer. Bili smo u seks šopu i kupili jedan veliki crveni dildo. Mislio sam da će biti premali , ali na žalost jedva sam ga ugurao u nju. S druge strane skvičala je kao ždrjebica od užitka. Bio je mekan i savitljiv, tako da ju nije mogao ozlijediti kao mjenjač od kojeg još vuče posljedice.
Bila mi je tako jebozovna jučer navečer. Na moj je zahtjev stavila je crne samostojeće čarape, čizme sa viskom petom i suknju. Grad je bio leden, i to nije bila odjeća prilagođena tomu, ali učinila je to za mene. Svuda sam ju hvatao. Gurao sam joj ruke pod suknju i dirao joj gačiće. Prstima sam joj pritiskao vaginu i dražio ju u seks šopu, u knjižnici, na ulici. Skoro sam ju poševio na cesti. Nabio sam ju na stakleni izlog zatvorene trgovine, podigao joj suknju i stao joj skidati gačiće. Ali, bili smo pre izloženi a dobrog haustora nikada nema kada ti treba. Otišli smo doma i poševili smo se tamo. Položio sam ju na stomak i raširio joj noge. Gurao sam joj didlo u vaginu dok sam joj jezikom kružio oko anusa. Kada sam ju dobro raširio krenuli smo se ševiti. Tada me je presjeklo. Držao sam ju zguda i jako ju udarao kada me je glava izrazito jako zaboljela. Kao da mi se cijela lijeva strana lice oduzela. Osječao sa se kao da mi nešto pritišće mozga. Izašao sam iz nje i srušio se na bok. Uskoro mi je lice nateklo. Uzeo sam kafetin, i držao hladne obloge na glavi. Lijevo mi se oko počelo zatvarati a lice mi se sve više širilo. Užasno me je boljelo, bilo mi je zlo i nisam mogao stajati. Crvena je izvodila reiki na meni. Onda sam izgubio svijest. Došao sam k sebi dva sata kasnije. Na trenutak. I onda sam zaspao.
Krenuo sam doma. Ujutro mi je bilo bolje. Pojeo sam doručak i popio kavu. Ona mi ih je pripremila. Vodili smo ljubav i oboje smo svršili kako treba. Zajedno smo otišli posao. Vozili smo se ipsilonom jedan iza drugoga. Na putu je počeo padati snijeg. Cijela je Istra u trenutku postala bijela. Promet je usporio na gmizavcu, a mnogu su se micali sa cestu u šoku.
Istriani nisu naučeni na snijega. Škole prestaju raditi, ljudi izlaze sa posla i gledaju ga. Auto ne idu nikuda dok mnoge obitelji zazivaju Isusa i Alaha, moleći božanstva da spase svijet od neimenovane propasti koju je sa sobom donosila bijela neman.
Ovo je najtoplija zima u cijeloj zabilježenoj povijesti meteorologije. Sutra putujem u Sarajevo na sedam dana. Snijeg pada. Predivno.
Na putovanje krećemo sutra nakon što Crvena završi sa poslom. Ići ćemo njezinim autom u Zagreb. Ona vozi crveni jugo. Na sreću ima lance, pa ako se dogodi najgore znati ću ih postaviti na auto. Nadam se da neću morati. Zabilješka sebi, uzeti dodatni par hlača jer kada sam zadnji puta morao stavljati lance totalno sam si uništio hlače. U Zgrebu ćemo otići i posjetiti izložbu radova L. D. Prespavat ćemo kod njezine sestre, i rano ujutro uhvatiti vlak za Osijek. U Osijeku ćemo presjesti u drugi vlak , i s njime do Sarajeva. U Sarajevu ćemo provesti četiri dana kod njezine prijateljice, visoko obrazovane žene. Opet ću biti najgluplja osoba u prostoriji. Zabilješka sebi, uzeti dovoljno stripova sa puno slika da se zabavim dok sam tamo jer će one sigurno govoriti o pametniji stvarima. Zabilješka za Zagreb, otići u Algoritam i kupiti se priručnik za C#.
Svi mi govore da u Sarajevu moram jesti ćevape. Ja ne želim. To deblja. Previše kalorično. Zla hrana. Zabilješka sebi, poševiti Crvenu u vlaku.
Kao sredstvo obrane uzet ćemo dildo sa sobom. Nosit ću ga na sebi ili u njezinoj torbi. Niko neće posumnjati da je oružje, a stvar je jeb3no teška tako da sam se ozlijedio po ruci kada sam se u igri s njime jučer udario. Sva sreća da Crvena nije inzistirala da ga zguramo u moju guzicu. Mislim da ne bi baš tako lako stao. Srao bi krv sljedećih tjedan dana. Sva sreća zaista.

Promjene

Ne mogu pisati. Slobodno. Obećala mi je da ovo više neće čitati, da shvaća da je ovo moj prostor koji mi treba i da se ne mogu svađati s njom oko svake riječi koju napišem. Prije nekoliko dana mi je rekla kako je slučajno naišla na moj blog. Povjerovao sam joj. Nije imala razloga da mi laže. I naravno pročitala je post.
Nije tu stala. Navratila je opet. I pročitala ono što sam napisao. I onda me je nazvala jer je odlučila da se nešto mora poduzete glede toga. Ona nije željela da se ti osjećaji nalaze u meni. Zato je bilo potrebno odmah nešto hitno poduzeti. Meni je trebalo samo nekoliko dana mira da se smirim. Naravno mene se ništa nije pitalo.
Mislim da sada razumijem naše probleme. Ona mi želi pomoći. Ona želi učiniti nešto za mene. A, ja joj većinu puta ne dam. Lijepo od nje. Loše od mene. Naravno. Problem je u tome što se naglasak nalazi na ona želi, a ne na pomoći. Vjerujem da ona iskreno želi raditi stvari za mene, ali stvar koja nju izbacuje iz ravnoteže nije ta da ona ne može napraviti nešto za mene, već to što ona ne dobiva ono što želi, što si je zamislila.
Shvaćam sada da budući da je takva da imam dvije opcije u vezi. Ponašati se u skladu s njezinim željama, promijeniti se, napustiti određene principe uz pomoć kojih sam vodio svoj život ili prekinuti sa njom. Naravno kada ona to bude pročitala izbezumit će se. Kako ja to mogu misliti?! To nije istina! Jer ona me voli i ona ne želi da se ja promijenim.
Ali, ona želi da se ja promijenim. Naši razgovori se svode da Dust klima glavom na sve što ona kaže, da Dust šuti i na kraju kaže da će se promijeniti i da će razmisliti o tome što je ona rekla. Ti razgovori završavaju onda kada ona to odredi. Ali, u redu je to.
Ja sam bio poprilično otvoren s njom. Rekao sam joj sve o svojem životu odmah na početku. Da možda imam spolnu bolest, o svojoj obitelji, da sam imao odnose sa muškarcem kada sam imao četiri ili pet godina. Rekao sam joj sve. Svoje strahove, svoje bojazni i nadanja. Rekao sam joj svoje osjećaje kako su nastajali. Uradio sam to jer vjerujem u otvorenost i razgovor u vezi. Rekao sam joj i stvari koje su me mučile u našoj vezi i ona je rekla da će razmisliti i proraditi na tome. Sve je to lijepo. Ali, sada žalim za svime time.
Bacila mi je sve to u lice jučer. Način na koji smo se upoznali, alkoholizam mojeg oca, moje silovanje sve. Moje osjećaje i nadanja. Rekao sam joj te stvari jer sam želio da ih zna, jer sam želio da zajedno radimo na tome. Ali, bio sam u krivu. Nismo radili na tome. To joj se nije čak niti svidjelo.
Rekla mi je da me voli i da joj je stalo do mene. Možda. Ja to ne osjećam. Ne osjećam to jer me forsira da to učinim previše brzo. Jučer mi je rekla da se nešto pod hitno mora poduzeti ili ćemo prekinuti. Meni je trebalo neko vrijeme da se smirim. Rekao sam joj to. Ukazao sam joj na sve pomake koje smo napravili. Ukazao sam joj na to da mi treba vremena i da me ne siluje tako. Naravno, jebeš mene. Ona mora nešto odmah napraviti.
Nazvala me je jučer prije kraja mojeg radnog vremena. Napokon sam se bio trgnuo i počeo sam dizajnirati niz međusobno povezanih relacijskih tabela. Taj me je problem mučio već nekoliko dana jer je moj tehnički savjetnik nedostupan pa sam se morao sam snalaziti u vodama koje mi baš i nisu poznati. Nazvala me je i rekla mi je kada se možemo vidjeti jer trebamo razgovarati. O nama.
Sada, mi se viđamo prilično redoviti i to nikada ne započinje kada se možemo vidjeti. Kada netko započinje razgovor s time to može značiti samo jednu stvar u mojoj knjizi da želi prekinuti samom. Izašao sam iz ureda. Padala je kiša. Razgovarao sam s njom. Napokon mi je rekla da želi nešto pod hitno učiniti u vezi naše trakavice jer ona ne može podnijeti da sam ja stalno nezadovoljan. I onda smo razgovarali.
Sjeo sam se na blatnjavu klupicu pored luke. Kiša je padala svuda oko mene. Iznad mene se je nalazio krov od trstika. Iz početka smo razgovarali. Ja sam rekao svoje rješenja našeg problema, ono što ja mogu napraviti. Nije bila zadovoljna s time. Rekla mi je da je ona kriva za sve, a ne ja. Na žalost. Sljedećih sat vremena čuo sam drugačiju priću. Sve mi je predbacila od našeg upoznavanja kojeg je ona započela do svih intiminih stvari koje sam joj ja rekao. Sve. U nekim je stvarima imala pravo. Jako pravo. Ali, nisam joj to rekao. Niti joj nisam rekao ništa u vezi onoga s čime se nisam slagao. Nisam joj rekao ništa kada mi je rekla da sam stalno nezadovoljan. Nisam, volim ju i sretan sam s njom. Ali, ona ne shvaća da me forsira previše. Previše. I kada joj kažem da se smiri , ona se ne smiri. Ona se razljuti jer stvari nisu onako kako ona želi.
Bila je hladna, i odvrtana kada je započela taj razgovor. Bila je ljuta i povrijeđena ega. Nije joj bilo žao ničega. Nikada nije. Taj njezin ego. Toliko je velik da ja nemam mjesta kraj njega. Ne mogu joj govoriti stvari, jer ne želi slušati, ne želi ništa primiti i onda se još više ljuti. Mogu samo slušati i klimati glavom i čekati da se smiri. Odlučio sam da joj neću više govoriti svoje osjećaje. Ne želim da mi ih više nabija na nos. Odlučio sam da ću raditi sve što ona želi. Jebe mi se više.
Sada će ona ovo pročitati i prekinuti sa mnom. Jer ona ne želi da ja to sve radim. Primijetio sam da ona ne želi moja rješenja. Naravno kada joj ih kažem. Kada šutim i to radim, sve je dobro. Kada joj kažem što i zašto to radim, onda nije. Nije joj dobro kada sam razuman i uvažavam njezine primjedbe, nije joj dobro kada joj idem niz dlaku. Nije joj ništa dobro u meni. Ništa.
Čini mi se kao da ona osjeća kao osobnu uvredu to što ja nisam sretan i što sam tužan. Kao da sam ju uvrijedio time. Ne mogu vjerovati. Koja egocentričnost.
Zbilja se loše osjećam. Nisam se tako osjećao već godinama. Kao da nemam izlaza. Bijega. Nemam više snage za društveni život. Sve zapuštam. Trebam se podići iz ovog sranja u kojem sam zapao i nešto učiniti sa sobom. I to mi je teško. Jako teško.

Kraj i tuga

Ne mogu raditi. Ne mogu pisati. Krenuo sam pisati priču malo prije. Bila bi u redu , onako prosječna, da sam ju napisao do kraju. Ovako sam došao do pola i obrisao ju. Nisam ju imao srca završiti. Bilo mi je svejedno, bilo mi je bez veze. Nisam imao snage pisati.
Osjećam se loše , osjećam se tužno, osjećam se kao da ne vrijedim ništa. Toliko sam ništavan, ne vrijedan, da moje opstojanje na ovoj zemlji više nije potrebno. Toliko ne dajem, toliko ne uspijevam toliko sam loš da zaslužujem nestanak. Ja ne vrijedim ništa. Zaslužujem progon. Nestanak.
Jedva sjedim. Spojio sam se sa naslonjačem. Crne je boje, kožni. Stari se ljuti na mene jer sam ga rasklimao. Još jedna stvar u kojoj ne vrijedim.
Ne vrijedim kao pisac. Ne vrijedim kao osiguravatelj. Ne vrijedima kao procjenitelj. Bloger. Programer. Muškarac. Ljubavnik. Partner. Čovjek. Student. Učenik. Storyteller. Košarkaš. Pjesnik. Ne vrijedim u ničemo u čemu sam se okušao. Moj hodanje je sranje i moj pilates je ispod svakog prosjeka. Ne mogu zadovoljiti svoju ženi, niti joj mogu parirati. Nemam dovoljno novca, obrazovanja, životnog iskustva i svjetskosti u sebi da bi joj odgovarao. Stara mi to govori. Stalno. Kaže mi da ako ne završim tu višu školu koju pohađam da će me ona napustiti jer je pametnija od mene i da će joj smetati što ona ima doktorat, a ja nema ni faks završen.
Ne mogu s njom ni razgovarati. Sva je tužna i demoralizirana. Zbog mene. Ne mogao se s time više nositi. Sjeban sam. Ne mogu joj niti pomoći. U ničemu. Niti u njezinom poslu, niti u njezinom pisanju. Čitam njezina djela, trudim se, dajem joj ideje, radim joj web stranice. Ali, postoji samo jedan muškarac s kojim ona može razgovarati o svojem pisanju, a to nisam ja. To je netko drugi. Koliko sam sati proveo s njom razgovarajući i njezinom pisanju, dajući ideje, prijedloge, opservacije. I u tome sam promašaj. Promašaj sam kao ljubavnik, kao partner, kao čovjek, kao sve. Ne zaslužujem živjeti. Više. Nikada.

O zatvaranju

Imali smo još jednu veliku diskusiju. Dogodila se je jučer navečer. I poslijepodne. I vjerojatno ujutro, ali zbilja, više se ne mogu sjetiti. Nekako se sada osjećam praznim. Kao i ona. Pitala me je više puta, sasvim ozbiljno i hladno da li ju mislim napustiti ako sam tako nezadovoljan. Rekao sam joj da ne. Ne želim to.
Nije spavala noćas. Razmišljala je o nama.
Jutros mi je poslala mejl u kojem je napisala da mi daje dovoljno prostora. Da si ga uzmem koliko želim. Rekla mi je da ne želi biti u vezi s osobom koja ne može s njom normalno govoriti i koja joj ne može reći što misli. Ne želi takvu vezu. Ili će ju prekinuti ili ćemo raditi na tome. Ja ne želim prekinuti.
Opet sam bio kriv. Opet sam se osjećao loše jer se nisam osjećao slobodnim da joj kažem što mislim. A, onda sam počeo razmišljati. Dva puta sam joj rekao da se ne mogu vidjeti s njom. Zbilja nisam mogao. Do kasno sam navečer bio zauzet s obvezama, bio sam oba puta umoran i iscrpljen, bilo od posla i uobičejaneih stvari , a i od njezinih neuroza. Želio sam ta dva puta vrijeme za sebe. U tri mjeseca naše veze samo sam joj dva puta izričito rekao da ne dođe. Iako je željela. Dva puta. Izričito. I ona mi je obećala da neće doći. Jer joj je jasno zašto to želim, da mi treba malo mira. Bog zna da sam njoj dao dovoljno prostora i mira kada je to tražila i da joj se nisam gurao kada je imala druge obaveze. Ali, naravno obećanja nije održala.
Sjećam se da sam zaspao u deset navečer, u odjeći, mrtav umora. Bio sretan s time jer sam se napokon odmarao. Samo sam klonuo u krevetu. Nisam ju očekivao, ništa nisam trebao raditi. Mogao sam se odmoriti. Teško spavam. Rijetko idem prije ponoći spavati jer ne mogu. Ovo mi je bilo dobro došlo. Ali, telefon je zazvonio. Bila je to ona. Rekla mi je da je došla dolje. Sišao sam niz stubište. I ušao u auto. Bila je ljuta. Crijeva su mi bila ukočena od spavanja, a u glavi magla. Nisam ni dvadeset minuta imao sklopljeno oko. Došla mi je pokazati mentalne mape. Došla me je vidjeti. Jer je ona tako htjela. I bila je ljuta na mene jer ja nisam htio da dođe taj dan. Rekla mi je da može otići doma ako ja to želim. Ali, to je bila prazna prijetnja. Zna kakva sam osoba. Kada je tu već bila nisam joj mogao reći da ode, to ne bi bilo uredu. Ali, nisam bio sretan. Došao sam tu večer u dva sata doma, preskočio sam pilates, nisam se naspavao. Ispričavao sam joj se jer je bila ljuta na mene i radio sam na njezinom raspoloženju dok sam se istovremeno osjećao izrazito odvratno.
Osjećao sam kao da me ne jebe pet posto. Da se moje želje ne poštuju i da će se stvari događati samo jer to ona želi. Jer ona mora biti u kontroli. Od tada sam izgubio volju da joj govorim što želim i mislim. Nema smisla. Dva puta sam joj rekao svoje izrazite želje. Dva puta me nije poštovala. Jer je ona tako željela. A, s druge strane mi govori da želi ćuti što ja želim, da ona želi razgovarati o nama. Da imam slobode. Imam vraga. Nemam ništa.

Zna da ju volim

Pokazala mi je da me voli. Ležao sam na krevetu , gol, i molio ju da me udari. Isprva nije htjela. Odbijala je. Nije ona takva. Ne može mi nanijeti fizičku bol. Shvatio sam to , pa sam od nje zatražio dozvolu da se udarim.
Želio sam joj pokazati koliko ju volim. Žrtva je najbolji način. A, žrtva nije žrtva ako ne boli. Svatko može govoriti «Ja te volim», biti nježan i ljubiti nekoga. Ali, to ne pokazuje ništa. Previše puta su mi lagali u lice. Previše ju osjećam da bi joj pružio sam prozna riječi. Moram joj dokazati svoju ljubav.
Nije mi dala da se udarim. Objasnio sam joj da se nisam mrzio tada, da to ne želim uraditi jer se želim kazniti zbog boli koju sam joj nanio. Rekao sam joj da moram nečim iskupiti njezinu ljubav, da joj moram pokazati svoju. Shvatila je to.
Sklopila je oći i opalila mi je šamar. Bio je slab, i nekoordiniran. Isčekivanje me je više boljelo od udarca. Smijala se. Njoj je to bila igra. Meni nije. Rekao sam joj da me opet udari.
Udarila me je.
Opet, i opet. Svakog puta sve jače.
Ali, meni to nije bilo dovoljno. Svidjelo mi se to. Soba je bila osvijetljena jeftinim nizom žarulja. Zidovi su bili ispucali, a pod star. Nisam se smio kretati previše zbog bojazni da ne propadnem unutra. Sa svakim njezinim udarcem sve sam više primjećivao svoju okolinu. Postajao sam življim.
Ležao sam nag na bijelim plahtama. Njezina je krv umrljala njezinu bjelinu. Bilo je mrljica svugdje. Neke od njih su bile dan stare, neke su bile nove. Imala je mengu ovih dana. Od tuda prevelika razdražljivost. Pokrivači su bili razbacani. Cijeli je njezini krevet bio u jednoj te istoj dosadnoj nijansi bijele. Jastuci su bili mali, bijel i nekorisni. Ali mi nisu smetali dok me je udarala. Bože, zašto me nije udarila jače. Na stropu, direktno iznad mene visjela su dva srca. Bili su to baloni koje je ona napuhala za moj rođendan. Ostali su visjeti tamo od tada. Nije ih skinula zajedno sa ostalim ukrasima. Baloni su bili crveni i veliki. Okretali su se oko svoje osi zajedno sa propuhom u njezinoj sobi.
Soba nije bila velika, ali iskreno bila je veća od moje ili čak mojeg prošlog stana. Dijelili smo životni prostor sa starom metar sa metar kuhinjom, njezinim radnim stolom. WC je bio ugrađen u ormar.
Crvena je bila gola. Jebali smo se malo prije. Lice joj je bilo našminkano. Nanijela je na sebe velike slojeve šminke. Izgledala je kao klaun. To je i željela. Jebao sam se klaunom. Tako me je klaun. Ja se izrazito plašim klauna. Jebe mu kakva sam vikend imao.
Šamaranje mi nije bilo dovoljno. Rekao sam joj da me udari s nogom. Spremno je pristala. Ustala je. Odjenula je gačice. Bile su crne. Pitala me je gdje . Rekao sam joj u bok. Udarila me je. Na moj zahtjev učinila je to opet , ali jače. I opet sve dok nisam bio zadovoljan. Svidjelo mi se to. Obožavao sam tu bol. Bila je predivna, a ona presatka dok me je šutirala nogom. Krenuo sam ju dirati po nozi, ali me je spriječila. Zabranila mi je da ju diram.
Svidjelo mi se to.
Zamolio sam ju da me guši. Sjela je preko mene, zajahavši me nogama i s obim rukama uhvatila oko vrata. Počela je stiskati. Brzo mi je nestalo zraka . Počeo sam krkljati. Bilo je predivno.
Pitao sam ju zašto je to činila. Mislio sam pod time zašto je napokon pristala na to. Ali, ona je krivo shvatila. Pustila mi je vrat, počela je plakati i krenula bježati iz sobe. Nisam joj dao. Uhvatio sam ju za ruke. Hrvali smo se. Bacio sam ju natrag na krevet i polegao se po njoj. Držao sam ju dok se nije smirila.
Volio sam svoju Crvenu. Bio sam sretan.
Volim svoju Crvenu.
Jako ju volim
Sada zna da ju volim. Ali, naravno to nije dovoljno. Morat ću se porezati da me shvati ozbiljno. Ovo što smo radili su bile dječje stvari.
Uživala je u tome. Znam da je, iako mi to nije htjela priznati.

Nije dovoljno

Pričala mi je o svom životu. Krenuli smo razgovarati o mojim strahovima u vezi, ali nekako smo došli na temu njezine životne priče. Pričala mi je o svojim muškarcima, događajima iz života, o stvarima koje njega govorila svakome. Nije joj bilo lako to mi govoriti. Slušao sam ju i tonuo sve dublje u sebe. Toliko je toga prošla i napravila, a ja nisam ništa. Pričala mi je što je njezin zadnji dečko radio. Dečko s kojim je živjela godinu i pol. Rekla mi je da je bio europski čovjek, da se bavio dizajnom. Da je mislila imati dijete s njime. A, ja sam si cijelo vrijeme mislio što ja mogu ponuditi. Nisam putovao, niti sam europski čovjek , ne bavim se nekim samostalnim poslom niti sam bog zna što postigao u životu. Vjerojatno nikada neću.
Žalila se opet na naš seks. Prošli mi je tjedan satima pričala o tome kako ne postiže klitorisne orgazme sa mnom, i kako i želi , i govorila mi je kako to može postići. Slušao sam ju. Bilo mi je teško ćuti da ju ne zadovoljavam, ali slušao sam ju i učio. I onda sam to krenuo raditi. Ali, i to se njoj nije svidjelo. Probudila me je u nedjelju ujutro. Derala se na mene i gvirila mi je da se ona ne može tako seksati, da se ja previše trudim i da ona ne može niti ne želi doživjeti klitorisni orgazam sa mnom u seksu svaki put. Slušao sam ju dok se je derala na mene i mislio sam kako joj opet nisam dovoljan. Nisam ništa reako jer bi to još jednu svađu otvorilo. Bio sam tužan. Ne mogu ju zadovoljiti. Koliko se god trudio njoj to nije bilo dovoljno. I u drugim joj stvarima smeta. Gdje god bili i što god radili ona je nezadovoljna mojim ponašanjem. Ili je povrijeđena, ili se ljuti na mene. Ne smijem reći da nešto želim jer mi ona to odmah želi kupiti. A, ja ne mogu toliko stvari primati od nje. Ne osjećam se ugodno. Pa šutim ili se svađam s njom oko toga. Pa se ona ljuti. Počinjem sve više i više stvari držati za sebe i nagovoriti joj jer znam kako će većina slučajeva završiti. Stalno je nešto nezadovoljna. Ili joj nije dobro što radim, ili joj nije dobro što ne radim. Dok vodimo ljubav često mi zna reći da se ne naprežem previše , ili što se umaram bez veze. I to me totalno izbaci iz filma, tako da opet ne svršavam više nego jednostavno tijekom seksa gubim erekciju i baš više nemam neku volju za time.
Mislim da je vrijeme da si pogledam istinu u oći. NEDOVOLJA N sam. Ne zadovoljavam. Nisam dovoljno kompatibilan. Užasno sam loš, ne adekvantan. Ne možemo provesti više od pola sata zajedno, a da se ona ne naljuti na mene ili ju s nečim povrijedim. I naravno ne mogu to ispraviti tako se opet ozljeđujem. Na lijevoj ruci imam ožiljak od ugriza, a na licu otekotinu. Istegao sam si mišić na desnom ramenu od siline batina koje sam si dao. Nisam mogao drugačije. Morao sam se kazniti. Plakala je zbog stvari koje sam rekao i nisam joj mogao priči i pomoći joj.

Razgovor naš svagdašnji

Jebali smo se u mojoj sobi jučer navečer. Došla je kod mene nakon posla. Bila je gladna. I tužna. Plakala je zato što je dobila mengu. Bila je tužna što u sebi nije nosila moje dijete. Teško mi je to gledati. Njezina me bol trga. Ne mogu to podnijeti. Moram nešto učiniti, ne mogu samo stajati i gledati ju kako pati zbog toga. Ali, s druge strane ne mogu još imati dijete. Ne osjećam se još spremnim, želim još živjeti. Nisam spreman se posvetiti obiteljskom životu. Želim živjeti. Želim putovati, želim se preseliti i živjeti svoj život , a tek onda imati dijete.
Ali, ona ima trideset godina. Putovala je po svijetu, živjela je sa tri muškarca , objavljivala je knjige, dobivala je nagrada ostvarila je određeni ugled u svojoj profesiji. Njoj je vrijeme da se skrasi. Da rodi dijete, osnuje obitelj. Meni nije.
Jučer smo se jebali u mojoj sobi. Njoj je bilo neugodno. Od mojih nas je djelovala tanka drvena pregrada. Moja soba je prepravljeni balkon. Bio sam toliko napaljen. Vodili smo ljubav polagano i dugo. I želio sam svršiti u nju. Napraviti joj dijete. Toliko je to željela. Ali, u zadnji trenutak nisam. I to je dobro. Ne želim to. Ta njezina bol me pritišće. Ne mogu nešto ne napraviti, ali to mi nije u interesu. Nisam još spreman za to. Ali, ona to toliko želi da se bojim da će otiči drugome za koji mjesec koji će joj rado napraviti dijete. I izgubit ću ju.
Volim ju. Izrazito. Ali, mislim da moram prekinuti ovu vezu. Ne želim dijete, nisam spreman. Ona plaće svaki put kada se vidimo. Ne može govoriti. Samo plaće, i naginje se na mene. Teško govori. Treba joj pola sata da mi kaže tri rečenice. I naravno većina toga što mi kaže nema smisla. Teško govori sa mnom. I sva se trga od boli. I teško mi je sve to gledati i ne raditi ništa glede toga. Jučer mi je rekla da mi ne želi govoriti o tome više. Da ne želi mi to raditi. Da želi sve to zadržati u sebe jer me s time muči. I to me je užasno povrijedilo. Volim ju. Ne muče me njezini problemi niti me davi s njima, želim ih znati , želim razgovarati s njom. I želim nešto učiniti glede toga. A, kako mogu nešto učiniti ako ona ne želi razgovarati sa mnom. Ne zamaraju me njezini problemi, zamara me njezino ne otvaranje.
Ona može razgovarati bilo s kim, bilo kada, o bilo čemu , koliko dugo bilo potrebno. Sa mnom ne može. I to me boli. Boli me što želim razgovarati s njom , a ona ne može sa mnom. Ne može mi ništa reći. Ona pokušava. Treba joj nekoliko tjedana da mi kaže neku suvislu informaciju. Satima znam stajati na mjestu, čekajući ju da mi nešto kaže. Često moram ili želim biti i raditi nešto drugo. Često bi to radio s njom. Ali, to ne činim , nego čeka nju i dajem joj vremena da mi se otvori. I jebem ti vraga, ona se ne otvori. Ona šuti, ona muca, a onda se raspizdi i kaže da nema veze, da nije važno , da mene to ne zanima, da se sa mnom ne može razgovarati i da ju ja ne razumijem. Ne razumijem ju jer mi skoro ništa ne govori, a kada mi kaže nešto onda ju ne razumijem i kada joj postavim pitanje o tome da si razjasnim ona se raspizdi, naljuti se na mene i prekine razgovor. A, zatim sjedim i šutim i slušam ju i tješim ju.
U kurcu je glede toga. Ta njezina zatvorenost je dio problema u našoj vezi. Ali, navikao sam se na to. Sada se više ne uzbuđujem što sa drugima razgovara , a sa mnom ne. I što saznajem stvari o njoj prisluškujući njezine telefonske razgovore i što sa strancima može satima razgovarati, zapustivši potpuno mene, a sa mnom ne može niti jednu rečenicu progovoriti unutar jednog sata. Ali, navikao sam se. Polagano.

Dust prestaj pisati prozu

Ušao sam u kolotečinu nerada. Kada god trebam nešto učiniti prihvatit ću se bilo kojeg posla. Sada bi trebao programirati bazu za klijente, procjenjivati štete ili učiti za ispit, a ja umjesto da se time bavim, programiram CMS za Crvenu. Naravno, nije ona tu ništa kriva. Njoj treba Internet stranica, a ne zna ništa o mrežnim tehnologijama, tako da je to najmanje što sam mogao napraviti za nju. Projekt će biti gotov za dan, dva i omogućit će joj da si sama uređuje stranicu bez moje pomoći. Ali, naravno, to nije ono što bi ja sada trebao raditi . I to me grize. Moja lijenost.
Na starom sam faksu pisao priče tijekom razdoblja kada su bili aktivni rokovi. Umjesto da sam učio ja sam radio monumentalna dijela od po deset tisuća riječi. Naravno, to mi je pomoglo da razvijem stil, učim zanat i steknem ime (koje nije baš poznato, ali ipak), ali bit je da ja to nisam trebao tada raditi. I sada kada mogu pisati, kada imam vremena za to, ja to ne radim. Ja radim nešto drugo. Ja programiram ili dizajniram igre. I tako stalno.
Ja mislim da sam ja lijen. Izrazito. I ne mogu se načuditi svojoj lijenosti. Zar mi je tako teško učiti, ili raditi ono što moram.
Je.
I suhoparno je.
Ovo me više zabavlja. Izgleda da bi si trebao naći posao koji će me više zabavljati. Ali, problem je u tome da mi sve postaje jako zamorno nakon nekog vremena. Dosadno. Prelagano i ne zadovoljavajuće. Želim nešto zanimljivo, što će me vući naprijed i u ćemu ću se usavršavati , a ne kopniti i stajati na mjestu, bilo zato što ne mogu naprijed, ili mi je to prelagano za raditi.
Ne znam. Mislim da još nisam našao svoju vokaciju u životu. Još se tražim. Ali, na žalost, mislim da neću naći tako brzo ono za što sam stavljen na ovu zemlju. Nedavno sam odlučio prestati pisati beletristiku. Ne želim to više raditi. Crvena je bila razočarana kada sam joj to rekao, ali ja mislim da je to ispravna odluka. Ne mogu pisati kako treba. Bavim se skoro pa i je jedno desetljeće s time, i ne mogu napraviti ništa kako treba. Napišem jednu kratku priču svaka dva mjesecu umjesto pet do deset mjesečno. Nisam dovoljno kreativan, niti nemam dovoljno pokretačke snage za to. I da priznajemo, odvratno loše pišem.

Crvena je bila i bila jedina

Držao sam ju za guzove i nježno sam ju spuštao duž dršku mjenjača. Bila je vlažna , jako vlažna, i svaki milimetrom je stenjala kao životinja. Nisam znao da li ju boli ili uživa, ali svaki smo put išli sve niže i niže. Mjenjač je bio vlažan od njezinih sokova i bila mi je jebeno presatka. Uživao sam joj to raditi. Volio sam tu veliku, drvenu stvar u njoj.
Auto je bio zamračen, a izvana nije dopirala nikakva svijetlost. Parkirali smo se na na čistini, kod skretanja za Višnjan sa ipsilona. Crvena je bila već duže vrijeme vlažna. Pričao sam joj u auto sve što bi joj u krevetu radio. Koje bi stvari nabavio. Bičeve, lisice, dodatke za grudi, vaginu, maske, steznike, užad. To ju je uzbudilo. Dok je vozila na brzoj cesti, držala je cijelo vrijeme ruku između nogu i masturbirala. Kada sam dlanom zašao unutra bila je užasno vlažna. Hlače su joj bile vlažne. Na sebi je imala najobilniju majicu i trenerku. Bila mi je tako jebozovna.
Ispočetka smo se samo jebali. Zavezao sam joj ruke sa svojim novim šalom, kojeg sam dobio za rođendan od njezinih prijatelja i nabio sam joj glavu na svoj stršeči penis. Držao sam joj potiljak sa jednom rukom, a drugom sam ju lagano udarao po guzici. Svaki put kada bi makla ruke sa mog penisa, povukao bi ju za kosu i vratio ju natrag sve dok se ne bi gušila.
Svidjelo joj se to. Voli kada ju netko dominira. Teško mi je to priznala. Kada mi je dovoljno popušila, maknuo sam ju sa sebe , skinuo joj hlače i poševio ju na vozačkom sjedalu. Nije bilo puno mjesta, i teško sam se uspio prilagoditi tom položaju. Ona je bila sva vlažna i raširena i jako je stenjala. Više nego što je uobičajeno. Ali, penis mi nije mogao ostati gore. Bio je sav polovičan i nikakav. Bilo je to oko tri u noći i već sam bio umoran. Naravno kod takvih stvari isprike ne vrijede, ali ipak, nisam ju smio ostaviti nezasićenu. Okrenuo sam se prema prvoj dobroj stvari i upotrijebio ju. Jednom sam rukom namjestio mjenjač u adekvatan položaj, a drugom sam ju doveo da tamo. Prvo se bunila, i pitala me što to radim, ali to nije dugo trajalo. Shvatila je moju namjeru i polizala si ruku. Navlažila si je vaginu i zajedno smo ju nabili na njega. Mjenjač je bio širok i velik. Polagano je ušla. Stenjala je kao životinja i ja sam uživao u svakom njezinom uzdahu. Bila je jebeno napaljena, i uzdisala je više nego tijekom seksa sa mnom. Znao sam da ženi poput nje ne treba moj kurac, nego bilo koja velika i tvrda stvar.
Modernoj, uspješnoj ženi koja je svjesna svoje seksualnosti muškarac ne treba. Znao sam to. Suvišan sam , kada me može bilo koji komad plastike zamijeniti. Ali, nije mi smetalo. Obožavam njezin užitak. To me uzbuđuje i zadovoljava. Obožavao sam ju nabijati na mjenjač. Držao sam ju za guzove i vukao gore dolje. Jednom bi joj rukom uhvatio stražnjicu, a drugom bi joj trljao klitoris.
Svršila je klitorisno. Više puta. Bilo mi je drago zbog nje , jer u seksu sa mnom rijetko svršava klitorisno. Moj penis nije dovoljno velik i ne stimuliram ju dobro. Imam pogrešnu građu tijela za to. Rekla mi je to dan poslije mog rođendana. Dotuklo me je to. Ali, razgovarali smo o tome, i rekla mi je kako ju najbolje mogu stimulirati i to sam učinio. Ali, na žalost to ne ide lagano i zahtjeva dosta truda i pažnje. Bojim se da joj nisam dovoljan i da će potražiti nekoga drugoga da ju ševi.

Dvadeset i šest krvavih godina

Danas mi je rođendan i osjećam se sasvim obično. Stariji sam jednu godinu, imam ih dvadeset i šest sada i ne osjećam se ništa mudrijim, pametnijim, uspješnijim nego jučer kada sam imao dvadeset i pet.
Rodio sam se na današnji dan, prije točno dvadeset i šest godina u devet i pedeset i ped ujutro u jednoj slovenskoj bolnici. Rodio sam se zbog toga što sam bio začet, a bio sam začet zato što je Tito umro, a moji starci su bili toliko shrvani od tuge da su se išli ševiti bez zaštite u lokalnom izletničkom parku.
Stari tada nije bio odavde. Došao je na sezonu, privremeno, a kada je to razdoblje završilo otišao je natrag u rodnu Vojvodinu. Naravno, nije računao da je napravio djete, odnosno mene, i da će ga stara plačuću zvati i prisiliti ga da ju oženi. I tu su počeli problemi. Za mene, za njih, za moju sestru i cijelu jebenu okolicu. Sa mnom. Sa trenutkom mog začeća, sa prvim udisajem moje duše u novom ljudskom tijelu.
Rođenje je nova, bijela izmaglica. Isprva je bila toplina, a onda neugodna bjelina. Sjećam se majčinog prvog mirisa, i neobrisiv osjećaj mržnje prema njoj, prema doktorima jer su me izvadili iz ugodne tople kesica koja je bila cijeli moj svijet, moj dom i mjesto mog nastanka. Onda tama, tih prvih nekoliko godina mog života. Ne sjećam se gotovo ništa. Mislim da sam imao dvije ili tri godine kada sam se zaletio među starce koji su se tukli sred dnevnog boravka. Vikao sam na njih da prestanu. To je izgleda funkcioniralo.
Nisu se nikada pitali kako je to utjecalo na mene. Naravno, skoro se nikada ne pitaju, ali naučen sam već na to.
Otišao sam u vrtić, pa onda u školu. U među vremenu preselili smo se u novi stan kojega je stara dobila putem svoje visoke pozicije na poslu, i vjerojatno zato što je imala lijepu crvenu knjižicu sa petokrakom u vlasništvu.
Stari pije. Stara plaće i svađa se sa njime. Odrastam sam. Imam sestru s kojom ne komuniciram, u društvu oskaćem. Nije mi to pretjerano bilo jasno tih privih nekoliko godina u školi, bio sam pre mlad. Sada shvaćam da su me držali izoliranog. Čudno, ne shvaćam zašto.
Stara odustaje od članstva u KP. Nije se više slagala sa politikom stranke, nije više vjerovala u to. Poslije Tita sve više nije bilo isto. Jebi ga. Prijete joj, ali ništa se ne događa. Stari je bio isto član, ali njegova tranzicija vani je bila mnogo lakša. Samo je prestao pačati članarinu pa su ga izbacili. Tipično. Naslijedio sam te obje osobine od njih. Tu tvrdoglavu pravednost od stare i nemarnost od starog. Sjeban je ovo svijet. Trebat će mi sve što mogu dobiti.
Odlazim u školu, srednju. Gimnaziju po želji mame. Tada sam još uvijek debeli dječačić. Nemam puno prijatelja, nijedan nije blizak. Imam odlične ocjene, gimnazija mi leži. U lošem sam razredu pa zato moj trud izgleda još bolji. Pratim profesore, shvaćam što traže pa im to dajem. Ljudi misle da sam pametan, ali nisam, prosječno sam inteligentan, samo dobro motrim i iskorištavam situaciju. Tri predmeta koje sam najviše volio u srednjoj školi: povijest, hrvatski jezik i književnost te informatika. Još uvijek volim te tri stvari. Povijest najviše, pogotovo vojnu. To mi je hobi. Volim proučavati povijest bitaka i ratova.
Počinjem trenirati košarku. Mršavim. Zatočenjem svoju prvu vezu sljedećeg lijetat. Imam sedamnaest godina. Ona je bila mlađa i zvala se Ana. Ona je uhvatila mene i nije me puštala sve dok nisam rekao da. Završili smo naš odnos tri mjeseca kasnije. Prevario sam ju dok tijekom svojeg maturalnog putovanja u Španjolskoj. Imao sam prve pune seksualne odnose sa dvije ili tri žene tijekom tog putovanja. Započeo sam odmah u autobusu na putu tamo. Autobus je bio na kat. Negdje u noći, na gornjem katu, hvatam curu iz ekonomske škole i pitam ju da li će sjediti kraj mene. Autobus je prekrcat ljudima i torbama. Voze nas Slovenci. Ljubimo se uskoro. Ne shvaćam zašto. Imala je dečka tada, mesara koji je bio stariji od nje, svaki put kada ga vidim u mesarnici smijem mu se u lice i pitam se kada ću dobiti sataru u lice. Ne znam zašto. U biti to je veoma djetinjasto ponašanje. Drka mi kurac u tom prepunom autobosu. Svi spavaju. Neki su budni i gledaju. Ne dira me to. Španjolska. Tijekom dana smo putovali, a ja sam se trijeznio. Hvatao bi se za ljude i puštao ih da me vuku. Sjećam se plaža na Costi Bravi. Predivne pješčane plaže koje su bile živa opasnost u šest ujutro kada sam ševio Njemicu na obali. Ševio pod navodnicima. Imala je gačice na sebi i trljao sam kurac o njezinu vaginu kroz bijeli pamuk. Svršila je. Moje prvo svršavanje.
Ozljeda. Moj se svijet ruši. Trgam kuk na košarci. Prekidam trening. Netom prije sam dobio ponudu da igram za neko američko sveučilište. Stara nije dala, rekla je da neće dozvoliti Americi da me uzme. Sada to nije važno. Sa to tom ozljedom moja karijera pada u vodu. Nema više Amerike, nema više prve lige. Počeo sam trenirati košarku da bi se osjećao bolje, da bi smršavio. Ostalo je došlo samo. Našao sam društvo. Bili smo bliski. Trener bi nas gađao stolicama na treningu, a stopala bi mi bila plava od trčanja. Nisam bos mogao hodati od bolova. Sve ja palo u vodu.
Odlazim na faks. Upisujem se na FOI. Pripreme prelazim kod bake. Pričamo, pokazujem slike iz obiteljske povijesti. Upoznajemo se bolje. Umire dvije godine kasnije. Pogreb se održava na prvi dan proljeća. Sretan sam. Dan je lijep i po prvi put mogu u menzi jesti sa iksicom. Mogu si birati predjelo i glavno jelo. Mogu kombinirati i naručivati si još. Izvojevam malu pobjedu sa konobaricom koja mi nije htjela dozvoliti da iskoristim tu mogućnost. Ali, nije me zaustavila.
Pogreb. Održavalo se pet ili šest pogreba taj dan. Zgodne cure u elegetnim , crnim haljinama. Ja sam odjeven u crno odijelo sa bordo košuljom. Bio sam zgodan. Na pogrebu plačem.
Na faksu sa počeo imati normalne seksualne odnose. Upoznajem jednu curu, pa drugu. Hodam s njima, ševim se s njima. Cure mi se upucavaju. Nešto što nikada nisam doživio. U raju sam. Započinjem ozbiljnu vezu. Vjeran sam, dobar sam. Ona to iskorištava i maltretira me. Prekidamo za šest mjeseci. Uništen sam. Odlazim doma na ljeto. Imam samo dva ispita do uvjeta. Na kraju tog ljeta dajem jedan, a drugi pada. Ne sviđa mi se faks. Želim ga prekinuti , ali me drže tamo. Situacija u obitelji je nesnosna. Pristajem. Sve je bolje nego biti doma.
Upoznao sam dvije drage cure to ljeto. Jednu slovenku iz Zreča. Bila je starija od mene, i totalno spaljene. Svidjela mi se. Vodili smo ljubav u moru na plaži , okruženi ljudima, i na travnjaku ispred hotela po noći. Druga je bila lokalna cura. Bila je gluhonijema i predivna. Bila je dobra osoba. Otišao sam natrag na faks. Više se nikada nismo vidjeli. Čuli se nikada nismo mogli. Ponekad mi je žao zbog toga.
Faks. Droge, seks, pisanje, igranje rpgeova, gledanje filmova, opijanje. Započni ponovno. Tada sam započeo vezu s Danielom. Veza je bila problematična, loša, ali je trajala. Ona se jako zaljubila u mene i nije me puštala.
I tada je završila. I sada sam tu. Ovjde kod sebe doma i imam dvadeset i šest godina. Prva mi knjiga izlazi uskoro, a radim na drugoj. Na radio su mi ponudili da rade emisju o meni, kao piscu. Odbio sam. Crvena mi je to sredila. Ja želim svojim snagama uspjeti na tom polju. Ne želim pomoć.
Danas mi je rođendan i za sada se ništa divlje nije desilo. Roditelji rade neki poseban ručak, Crvena je pozvana. Ako pristane , upoznat će moje starce. Vjerojatno neće.

Učenje, mrzim ljude oko sebe- o moj bože opet sam u školi

Još jedan dan. Do mojeg rođendana. Imam manje od dvadedest i četiri sata do tog dana i osjećam se potpuno jednolično. Nisam sretan zbog toga, ali nisam ni nesretan. Mući me posa, na zamjeni sam i imam ga više nego što je uobičajeno. Ne stižem učiniti dosta toga i sve mi ostane za sljedeći dan. Cijelo vrijeme razmišljam o tome. Rođendan mi ne pada na pamet. Ne znam što želim raditi niti gdje ću biti. Znam da ću biti sa Crvenom, ali gdje i što ne znam.
Počeo sam spremati ispite. Samo jedan za sada, da budem točan Mikroekonomiju. Crve a me je naučila koristii mentalne mape da bi spremio ispit. Kaže da funkcionira, da tako ona polaže ispite na poslijediplomskom. Ne znam, koliko mi to ljepo sve izgledalo nikako ne mogu napraviti ništa smisleno od toga. Vjerojatno zato što sam retardiran u pitanjima akademskih postignuća. Naravno, to nije sve gdje sam retardiran. Ali, moja okolina to ne shvaća. Stalno traže čuda od mene. Daj ta tri ispita u istom mjesecu od kojih svaki ispit ima cca četiristo stranica, radi svoj posao, i pomaži po kući kada netko sjebe nešto na glavnom kompu u stanu.
Ne mogu tako više. Stalno me napadaju zbog faksa. Prvo je bila samo stara, a od su joj se pridružili i Crvena i moj najbolji prijatelj Crni. Isuse bože. Zašto svi briju da ja moram završit taj faks i zašto svima morama raportirati svoj napredak : koliko sam danas naučio, što sam naučio, kako sam učio, gdje sam učio. I kada ima kažem da se nose, onda se naljute. Stara mi sere da će me Crvena napustiti ako ne završim faks, jer će njoj uskoro smetati što nemam fakultet a ona se sprema na doktorat. Jer je ona pametna, a ja sam glup i treba mi glupa diploma sa lijeve više škole da joj dokaže da nisam bezvrijedan.
Iz početka me nisu nervirale te mamine prijetnje jer smo Crvena i ja razgovarali i ja sam joj bio rekao da ne želim završiti faks, da mi to nikada nije bio cilj. Ona je rekla da je to ok. Ali, naravno kao i sve druge stvari kod nje, to je bilo kratkog daha. Sada i ona brije da ja moram završiti faks. I stalno me pritiskanju. I to mrzim, a mrzim još više da kada napokon od svoje volje krenem raditi, svi mi seru kako to nije dovoljno, kako bi trebao uliti ovako, onako, koje ispite i kada moram dati i jedino što budi u meni je gnjev što me ne puštaju na miru.
Zato idem na više ispita nego što mogu spremati, zato sve padam ili dobivam loše ocjene, i zato mi još više seru jer mi govore da sam se zajebavao , da nisam učio. Dok sam bio na pravom faksu svaki bi me dan zvali i govorili mi na što moram iči , kako trebam iči. Makar ja već imao svoj plan u glavi, ne, ne. Ne, to nije dovoljno, mora biti kako oni kažu inače ću pasti godinu. I pao sam je. Više puta, i kada sam rekao da više ne želim na taj faks, da to nije za mene, ne Dust ti ćeš to završiti. I, naravno nisam. Ali, sam se svaki put pred ispit gušio od napadaja panike, bio prekriven urtikarijama i gutao po nekoliko tjedana antihistaminike. Mrzim školstvo. Kada sam bio klinac maltretirali su me sa svih strana, tukli su me, vrijeđali me, doma su me tukli i derali su se na mene ako bio dobio lošiju ocjenu od četvorke. Učio bi po cijele dane, nisam imao prijatelja. I što sam na kraju dobio od toga. Petice u svjedodžbi i upis na faks kojeg na kraju nisam ni htio završit i jebeno negativan stav prema školstvu. Ne želim to završit, ne želim se u to upuštati, nerviram se čim otvorim knjigu, svaki dan učenja mi je čisto mučenje. A, ja sam lik koji čita dvije do tri knjige tjedno, koji jako brzo pamti stvari i ima odlično pamćenje. Naravno, osim kada spremam ispite. Tada mi kvocijent inteligencije naglo pada. Postaje ravan nuli i ne mogu ništa naučiti. Sve zaboravljam, čak i tekstove ponekad ne mogu čitati.
Svi mi se smiju kada im govorim o tome, i kažu mi da se izvlačim da sam ljenčina i da moram sjediti i zagrijati knjigu. Molim te. Mogu stvari čitati sto puta, ponavljati ih na glas, pamtiti, tražiti ključne riječi, skriptirati, označavati odnose, podvlačiti, ponovno ponavljati , i na kraju opet ne bi ništa naučio.

Dustov kraj

Otvaranje večernje ruže

Razgovarali smo jučer. Dugo i dobro i meni je bilo predivno. Napokon mi se otvorila. Bila je otvorena i prije, ali sada mi je rekla sve bez ustručavanja. Naravno, bilo je i toga ali ipak smo napravili veliki napredak u našoj vezi. Bila je otvorena, rekla mi je što joj je smetalo kod mene, čega se bojala i kakve probleme je skrivala od mene i napokon sam mogao na nešto reagirati. Napokon sam mogao učiniti nešto za nas, znati nešto o nama, a ne samo se stalno žaliti i plakati kako mala , ukakana bebica, što mi je loše u životu.
Razgovarali smo o svemu. O njezinim problemima na poslu, o njezinim željama, čega se bojala kod mene, što ju je mučili, dao sam joj do znanja da me njezin život zanima i da me ne dosađuje i da ću joj uvijek sve reći i da ću ju uvijek saslušati i reći svoje mišljenje i sudjelovati u njezinom razvitku, i poslušati ono što mi ima za reći i potruditi se da naša veza nepreduje. Ili nestane ako je to njezin smjer. Ali, sada napokon imam povratnu informaciju od nje s kojom mogu nešto napraviti.
To mi je jako zanimljivo kod nje. Sa mnom jako teško razgovara o svojem privatnom životu, i jučerašnji je razgovor za nju bio jako težak. Stalno je plakala i dosta sam joj prostora trebao dati da mi kaže što želi. Ali, s drugim ljudima nema takvih problema. Vidio sam ju kako na ulici zaustavlja potpunog stranca i u roku par sekundi s njime razgovara i zajebava se kao da se znaju od uvijek. Užasno je komunikativna i otvorena i ljudi se povezuju s njom i pričaju. Ali, kada sam ja u blizini, sa mnom ne razgovara. Često sam saznao stvari o njezinim životu preko razgovara na telefonu koje je vodila s drugim ljudima dok se je nalazila u istoj sobi kao i ja. Saznao bi stvari tako koje se njoj sada dešavaju, a koje ona uopće meni nije spomenula. Ima dosta toga, od posla, prijatelja , raznih događaja. Ja ju ne ispitujem previše, puštam joj svoj prostor, ali ne možemo imati vezu kakvu ona želi ako mi ne govori o svojem životu.
Rekla mi je da je mislila da bi mi dosađivala ako bi mi pričala o sebi. Ne znam od kud joj takva ideja. Meni je cijelo vrijeme smetalo što nisam dobivao ništa od nje, i na moje bi mi upite uvijek davala jako šture odgovore, ako bi ih uopće dobio. Skoro pa i ne znam ništa o njoj i to mi smeta. Od početka sam bio otvoren prema njoj. U prvim porukama koje smo si izmijenili, a još nismo ni na prvom spoju bili, jasno sam joj rekao da možda imam spolno prenosivu bolest, o svojoj prošlosti i o svojoj obitelji. Naravno ona nije bila iskrena sa mnom i hrpu stvari mi ne govori ili ne želi ići u detalje. Rekla mi je da je imala problema sa ovisnošću, ali ne i sa čime. Mnoge bi stvari natuknula, ali kada bi ju pitao više o tome, zatvorila bi se i jebi se Dust što želiš znati više o njoj. Naravno , jako sam često dobio da ona ne želi o tome razgovarati, da je njoj to mučno, ne sada, ona odlazi i tako dalje. Užasno je zatvorena.
Zato je jučerašnji dan bio predivan, jer mi se je napokon otvorila. I napokon je podijelila dio duše sa mnom i napokon sam bio zadovoljan jer smo nešto mogli napraviti ona i ja.

Dustov vikend izvještaj

Dust je mijenja kolegicu na poslu.

Sam sam u uredu. Kolegica mi je otišla na godišnji , i sada čamim tu sam, i čekam da se neko sranje desi. Zakasnio sam na posao. Deset minuta. Nisam se mogao dovoljno rano diči da sve stignem. Zaspao sam tek u četiri ujutro i sada sam nervozan.
Ured je prazan. Stari, veliki direktor, leži doma na naslonjaču i gleda televiziju. Za dva sata kada se probudi, krenut će telefonski pozivi sa naredbama i kritikama. Dust ovo, Dust ono. Dust zašto nisi ovo napravio, Dust zašto si tako napravio. To što sam sam i radim posao za trojicu većinu vremena nikome ne pada na pamet.
Uskoro mi je rođendan. Imat ću dvadeset i šest godina. I nemam pojma što ću učiniti glede toga. Svaki mi rođendan prolazi nezapaženo u depresiji. Jadan sam, i sam sam i nitko mi ne može pomoći. Prošli su mi rođendan svi zaboravili osim moje cure. Roditelji su mi ga čestitali tek nakon nekoliko dana. I tada sam bio sam u uredu i radio bez ikoga kao potporu. I naravno, predbacivali su mi svaki mogući propust.

Nesanica, nervoza, nervoza se ponavlja. Dust. Nema kraja.

Ne spavam dobro u zadnje vrijeme. Štoviše, spavam lošije nego inače. Noćas sam zaspao tek u pet ujutro. Nisam mogao oka sklopiti. Totalno sam si poremetio bioritam tijekom ovih praznika.
Spavao sam četiri sata, zakasnio sam na posao i probudio sam se apsolutno nadrkan na sve živo. Užasno sam loše volje kada spavam manje od pet sati u komadu, nisam za smisliti onda. Sjedim u uredu i čekam da dođe jedanaest sati da otiđem na policiju i da si napravim pasoš. Za ništa drugo nisam spreman. Ovako neispavan ne mogu ništa raditi, ne mogu pisati priče, ne mogu programirati niti se nositi s budalama koji mi zalaze u ured. Najradije bi se pokrio plahtom preko glave i zaspao. Ali, naravno, nema odmora za mene, dobio sam ga i previše.
Ja sam u biti jedan veliki neradnik. Žalim se da radim previše, a u biti ne radim skoro ništa. Moj posao nije fizički naporan niti je pretjerano kompliciran. Barem meni nije. Imam fleksibilno radno vrijeme, i svi su jedino zainteresirani za rezultate koje donosim. Na žalost tu imam polovičan uspjeh jer mi jednostavno više nije stalo. Sve mi je postalo ravno. Kada sam počeo raditi bio sam maksimalno zagrijan za ovaj posao, i dao sam se cijeli u to. Nakon tri godine istih sranja više me ništa ne uzbuđuje. Svejedno mi je.
Posvađao sam se sa Crevenom danas ujutro. Nazvao sam ju na putu za posao da joj kažem kako mi je užasno u životu, i kako želim da me mazi i pazi, ali nisam daleko dospio. Nisam išao previše u detalje sa svojom situacijom, nisam znao što je u tom trenutku radila pa sam ju pitao. Nisam ju želio smetati, niti ju zamarati sa svojim problemima. Samo sam joj rekao da nisam dobro.
Odgovorila mi je da se ide naći kod neke žene. Što tamo ide raditi? To joj je prijateljica. I? Idu se naći na kavi. Aha? Ona kod nje ide često raditi na sebi. Upitnik iznad glave. Prijateljica se bavi astrologijom i one često rade duhovno na sebi.
Oh, isuse, kako me je taj razgovor isfrustrirao. Stalno mi predbacuje da ja nju ne razumijem, a na najobičnije pitanje mi ne može dati odgvor. Umjesto da mi je rekla da se ide naći sa prijateljicom na kavi s kojom će razgovarati o ezoteriji, misticizmima i eksperimentirati s tim tehnikama , ja sam za svaki jebeni odgovor morao izboriti i cijelo sam vrijeme slušao nju kako si melje unutar glave i razmišlja o tome što će mi reči. Ništa mi ne govori o sebi, za sve se moram izboriti, i kada mi govori uopće nije jasna. Umjesto da mi jasno kaže što ide raditi ona mi mulja, govori poluistine i kada je pritisnuta govori općenito. Mrzim kada mi kaže da ide raditi na sebi jer to može značiti triljon stvari, i triljon situacija. Naravno, kada meni napokon dosadi stalno ju ispitivati i slušati ju kako u sebi rovari što mi reći , a što ne, ona me optuži da nisam zainteresiran za njezin život i da ju ja uopće ne razumijem. Naravno, ne razumijem ju. Ja sam gad, i budala i totalno sam sebičan i ne pokazujem nikakvo razumijevanje za nju i za njezine potrebe.
Primijetio sam kako me cijelo vrijeme ucjenjuje. Govori mi kako joj moram pružiti cijelu svoju pažnju , svakog trenutka i da ako to ne učinim ona ima stvari za raditi i da će otiči. Mrzim to. I ja imam stvari za raditi, i često zbog njezinih sranja izostajem s posla jer ona ima golemu krizu u životu. I nikada joj to nisam predbacio ili rekao. Čak ni kada je stalno razgovarala preko telefona dok sam ja bio uz nju, i dok je drkala s nekim drugim umjesto da bude sa mnom. Nisam joj to nikada predbacio, ali čim se ja maknem od nje na jednu minutu to njoj smeta. Jer ona ima stvari za raditi, i ako se ne vratim , ode ona. Naravno nikada se mene ne pita kada ona se makne iz svog stana na pola sata, ostavi mene samog u kući, i ode biti sa svojima, ili nešto treće. Što da radim u tim situacijama? Otvorim komp i počnem programirati ili otvorim knjigu. I radim , i ubijam vrijeme dok ona ne dođe. I kada se ona vrati, moram prekinuti to što radim jer me ona odmah počinje drkati, i skakati po meni kao neko jebeno dijete jer ona želi seks, jer ona želi pažnju i jebe se njoj da sam ja koncentriran na nešto drugo. Jer ja se moram isključiti i uključiti kada ona želi. Kada ona nešto raditi onda ja mogu nešto raditi. Pisti, programirati, čitati, gledati film. Kada ona nešto ne radi, onda se ja moram fokusirati na nju. Sve ostalo nju totalno deprimira, povrjeđuje i čini ju nezadovoljno. I naravno, ona nije pristojna glede toga, onda se duri, ona šuti , ona se dere na mene, ona se baca na mene, ona miče stvari sa mene . Jebe s njoj što sam ja u nečemu drugome. I što sam što sam to krenuo raditi jer je ona krenula nešto drugo raditi.
I naravno ja nju ne razumijem. Jer joj ne dajem stalno što ona želi. Jer ne radim svakog trenutka što ona želi. Jer sam neosjetljiv, i ne empatičan i što sam sebičan što želim imati pet minuta za sebe, i želim imati dio svog života za sebe.
Sve je to započelo sa starim jučer navečer. A, prije toga sa mojim neodlaskom na posao i dugim spavanjem koje mi nije pomoglo onako kako sam si to ja to zamislio. Bio sam jučer sa Crvenom, ševili smo se u uredu, bili smo u trgovini , odbacila me je doma i taman sam naletio na starog koji je bio na poslovnom ručku. Rulja s kojom je bio je navodno čitala neke moje stvari i krcali su mu o tome što ja pišem. Kako ja mogu pisati o takvim temema, kako sam morbidan, kako su to teške stvari. Mislim. Mrzim takvo malograđanstvo. Zar ti želiš spavati sa leševima, zar ti želiš nekog silovati? Mrzim takve budale koji se zgražaju na ono što pišem i poistovjećuju me s tim. Mrzim što me budale koji nikada nisu nešto čitale, i koje su vjerojatno slučajno pročitale paragraf moje priče krenule meni govoriti što ja trebam pisati. Kao da pišem za njih.

Nesreće dolaze same, jedna za drugom

Ova je godina započela sa četverostrukom prometnom nesrećom. Jednom zloupotrebom položaja. Jednom firmom koja se je našla uvrijeđenom što je netko zatražio od osiguranja odštetu za štetu u kojoj su oni sudjelovali i naravno , na kraju, sitnom krađom.
Ova je godina započela sa olujom, praznom kancelarijom u kojoj sam samo ja morao sjediti i sa hladnoćom. Prvi poziv tog dana je bio od strane djelatnice prekršajnog suda, tu je činjenicu više puta napomenula, kao i to da zove sa posla. Navodno je gospođa sudjelovala u gore spomenutom četverostrukom sudaru i bila je veoma odlučna da dobije ono što želi sada i odmah. Što naravno nije bilo moguće. Trebala mi je prvo ispuniti prijavu, a budući da je auto bio izvan grada i gospođi se nije dalo voziti po kiši , jer su joj navodno bila slomljena stakla nisam joj mogao isti dan napraviti procjenu. Rekao sam joj to. Veoma pristojno. Ona mi je rekla da ćemo se to već dogovoriti i otišla je zvati mog starog. Tipično. Srećom starog nije dobila, već je nekoliko sati kasnije dojurila do mene u ured sa kćeri i mužem. U rukama je držala policijski zapisnik i nepravomoćno rješenje prekršajnog suda. Za policijski se zapisnik čeka najmanje nekoliko tjedana, a najčešće po tri mjeseca. Rješenja prekršajnog suda dolaze tek nakon godine dana. Njezin se slučaj dogodio prije dvadeset i četiri sata. Naravno, sva ta sila papira nije pomogla gospođi jer ona nije pazila na najtemeljniju činjenicu kod prijavljivanja šteta. Naime, njezina zjenica u oku, njezina kćerkica je bila žrtvom te nezgode, a ne ona, i kada je ta dotična zjenica sakupljala podatke krivo je pročitala ili je možda samo izmislila naziv osiguravujće kuće. I, nakon što mi je ta dotična gospođa prijetila da joj moram sve na novo zamijeniti na autu, i nakon što mi je unjela nered i nemir u moj voljeni ured, ja sam utvrdio da je krivac osiguran kod druge osiguravajuće kuće.
I sav sam se ozario. Bio sam sretan, ispunjen, i zadovoljan. Pružio sam joj dokumente natrag u ruke, i veselo sam rekao : «Gospođo otiđite u ovu osiguravajuću kuću.»
Dok sam gledao kako pokunjeno odlaze iz moje ureda osjećao sam toplinu i zadovoljstvo u sebi. Osiguravajuća kuća kojoj se trebaju javiti je poznati po tome što ljude mulja na štetama. Baš me zanima da li će sa svojim ponašanjem dobiti dobar tretman. Čisto sumnjam u to. Ne volim zločeste i napadne ljude, i ljude koji iskorištavaju svoj položaj da bi izvukli nešto od mene. Svako toliko mi se netko javi i kaže mi odmah na početku da je on ili ona bio sudionikom nesreće i da radi za policiju, za sud, za vojsku ili neko slično sranje. Valjda očekuju da ću umrijeti od straha i nekako im dati nešto više, učiniti uslugu ili ići na ruku u njihovim kriminalnim namjerama. Ne volim to. Mrzim to. To kod mene budi prkos i inat. U većini slučajeva im kažem da stvari ovdje radimo po propisu i da će po propisu biti završene. Onda zovu starog. Mrzim ljude koji zaobilaze propisane kanale i traže nešto ekstra. Jer je njihov slučaj poseban. Jer su oni u žurbi i jer oni odlaze na put. Svaki predmet rješavamo što je brže moguće, i ne zajebavamo ljude. Savjetujemo ih i bez problema činimo usluge. Jer nam je cilj pridobiti ljude da se osiguraju kod nas. Ne varamo, niti ne kršimo zakon i prema svima smo otvoreni. Što i nije čest slučaj u lijepoj našoj. Ali, nekima nije to dovoljno da im svaki dan, čak i neradnim danom radimo procjene. Ne, oni žele nešto više. Bezobrazni su , napadni, agresivni. Odmah na početku. Nismo si ni dobar dan rekli, niti su mi objasnili što se desilo, već su oni puni pravednog gnjeva. Već vide kako ih ja pokušavam sjebati, već sve oni moraju imati pod kontrolom ili ću su si ja ne daj bože u dosluhu sa majstorom nabiti pare u džep. Glupost. Sve im objasnim, ali oni to ne shvaćaju. I , naravno dobivaju ono što očekuju. Prema zakonu šteta mora biti riješena u trideset dana. Procjene ne moram napraviti odmah, mogu ih i odložiti za nekoliko dana, niti ih moram odmah napisati. Niti, nisam odgovoran ako stranka preda nepotpunu dokumentaciju pa za nekoliko tjedana dobije dopis u kojem ih traže da predaju dodatne podatke. Postajem ljut kada me netko želi pritisnuti ili ucijeniti. Ne volim nasilnike. Mrzim ih. Bio sam dijete u školi kada su me svakog dana okruživali i mlatili. Po njih četvero. Bio je rat i bio sam dijete srbina, odlikaš i debeo. Bio sam emotivno ranjiv, stalno sam plakao i nisam imao prijatelja. Bio sam laka žrtva svakom sociopatu u okolici. Odlazak školu mi je bio nočna mora. Ali, nisam se dao. Branio sam se, tukao sam se sa svakom životinjom koja bi me napala, ali stoka nikada nije dolazila sama. Uvijek bi ih bilo petero ili četvero. Nisam nikada dobio nikakvu pomoć od nikoga. Niti od profesora niti od škole. Jedva sam čekao da pobjegnem od tamo.
Od tada sam narastao. Imam svojih dva metra, redovito vježbam. A, oni su ostali jebeni kepci od cigareta i sjebanih gena sa lošim poslovima i bez ikakve budućnosti. Ali, svugdje postoje takvi nasilnici koji pokušavaju silom i nasiljem od nekoga nešto izvući. I, stalno nailazim na njih. Spreman sam sada. Neću nikome dozvoliti da me zgazi. Ne želim biti ničijom žrtvom. Bez obzira na cijenu.
Rođendan mi je za devet dana. Malo prije sam se pogledao u ogledalo. I preplašio sam se. Lice mi je pepeljasto , a oći upale. Odjeven sam u crnu odjeću i izgledam poput duha. Ne postojim, potpuno sam se zatvorio. Ne razgovaram s nikim i nikoga ne tražim. Svaki mi razgovor sa nekom ženom mi djeluje kao prijevara, kao započinjanje preljuba.
Ukočio sam se i u seksu. Zavolio sam Crvenokosu tako da se više ne osjećam ugodno s njom u krevetu. Počeo sam ju voljeti, i ne želim prljati tu savršeno biće sa svojim seksualnim nagonima. Kako mogu svršavati na lice majci svoje djece. Kako joj ga mogu nabijati u guzu i ona zabijati svoj jezik unutra. Kako joj mogu raširiti noge i ulaziti svom svojom silinom, kako ju mogu vezati i gristi zubima po tijelo ili lupati po stražnjici? Ne mogu. Nije stvorena za to. Stvorena je nježno vođenje ljubavi i obožavanje. A, to me smeta jer imam i druge potrebe koje potiskujem i to me užasava. Ne zadovoljan sam zbog svojih kočnica i znam da su glupe i da su bezveze, ali ne znam kako da ih se riješim.

Crvena u novoj

Ušao sam u Novu Godinu nezamječeno. Nisam ni osjetio tranziciju. Bilo mi je dosadno, bio sam povučen i marginalno sam bio uključen u svijet oko sebe. Zato mi je možda tako bilo dobro. Zato sam se možda tako zabavio i nisam tonuo u najdublje kutke svoje svijesti.
Crvena i ja smo imali plan. Ići ćemo u Zagreb, pa se plan promijenio. Ići ćemo u Rijeku, i taj se plan promijenio. Na kraju smo ostali u Puli. Trebali smo proslaviti na trgu, ali nismo. Otišli smo u kratki posjet njezinim prijateljima. Na žalost posjet je postao dugi, a novu sam dočekao okružen nepoznatim ljudima. Njoj je bilo lijepo, a i meni nije bilo tako ružno. Nije to bilo ono što sam si zamislio, ali kada dobijemo ono što želimo.
Svršio sam u Crvenu, opet. U njezine plodne dane, tako da sada čekamo bebu. Odlučila je doći živjeti kod mene, i sada samo očekujemo potvrdu u vidu izostale mjesečnice. Malo me je strah. I nju je.
Svađali smo se ovih dana, jako. Ali, smo razgovarali. Ona mi je rekla što joj je smetalo kod mene, i ja sam njoj. Mislim da sam malo više ja govorio. Ali, takav sam. Gad, koji se žali na majku svojeg djeteta. Čudna mi je ta pomisao. Biti ocem.
Moji su se htjeli rastati tijekom dočeka. Navodno je moj stari htio dočekati novu sa svojom ljubavnicom. Stara je to skužila. Posvađali su se. Ne znam detalje. Nije me bilo. Nikad me nema. Sve prolazi pokraj mene, čak i život.