Nesanica, nervoza, nervoza se ponavlja. Dust. Nema kraja.

Ne spavam dobro u zadnje vrijeme. Štoviše, spavam lošije nego inače. Noćas sam zaspao tek u pet ujutro. Nisam mogao oka sklopiti. Totalno sam si poremetio bioritam tijekom ovih praznika.
Spavao sam četiri sata, zakasnio sam na posao i probudio sam se apsolutno nadrkan na sve živo. Užasno sam loše volje kada spavam manje od pet sati u komadu, nisam za smisliti onda. Sjedim u uredu i čekam da dođe jedanaest sati da otiđem na policiju i da si napravim pasoš. Za ništa drugo nisam spreman. Ovako neispavan ne mogu ništa raditi, ne mogu pisati priče, ne mogu programirati niti se nositi s budalama koji mi zalaze u ured. Najradije bi se pokrio plahtom preko glave i zaspao. Ali, naravno, nema odmora za mene, dobio sam ga i previše.
Ja sam u biti jedan veliki neradnik. Žalim se da radim previše, a u biti ne radim skoro ništa. Moj posao nije fizički naporan niti je pretjerano kompliciran. Barem meni nije. Imam fleksibilno radno vrijeme, i svi su jedino zainteresirani za rezultate koje donosim. Na žalost tu imam polovičan uspjeh jer mi jednostavno više nije stalo. Sve mi je postalo ravno. Kada sam počeo raditi bio sam maksimalno zagrijan za ovaj posao, i dao sam se cijeli u to. Nakon tri godine istih sranja više me ništa ne uzbuđuje. Svejedno mi je.
Posvađao sam se sa Crevenom danas ujutro. Nazvao sam ju na putu za posao da joj kažem kako mi je užasno u životu, i kako želim da me mazi i pazi, ali nisam daleko dospio. Nisam išao previše u detalje sa svojom situacijom, nisam znao što je u tom trenutku radila pa sam ju pitao. Nisam ju želio smetati, niti ju zamarati sa svojim problemima. Samo sam joj rekao da nisam dobro.
Odgovorila mi je da se ide naći kod neke žene. Što tamo ide raditi? To joj je prijateljica. I? Idu se naći na kavi. Aha? Ona kod nje ide često raditi na sebi. Upitnik iznad glave. Prijateljica se bavi astrologijom i one često rade duhovno na sebi.
Oh, isuse, kako me je taj razgovor isfrustrirao. Stalno mi predbacuje da ja nju ne razumijem, a na najobičnije pitanje mi ne može dati odgvor. Umjesto da mi je rekla da se ide naći sa prijateljicom na kavi s kojom će razgovarati o ezoteriji, misticizmima i eksperimentirati s tim tehnikama , ja sam za svaki jebeni odgovor morao izboriti i cijelo sam vrijeme slušao nju kako si melje unutar glave i razmišlja o tome što će mi reči. Ništa mi ne govori o sebi, za sve se moram izboriti, i kada mi govori uopće nije jasna. Umjesto da mi jasno kaže što ide raditi ona mi mulja, govori poluistine i kada je pritisnuta govori općenito. Mrzim kada mi kaže da ide raditi na sebi jer to može značiti triljon stvari, i triljon situacija. Naravno, kada meni napokon dosadi stalno ju ispitivati i slušati ju kako u sebi rovari što mi reći , a što ne, ona me optuži da nisam zainteresiran za njezin život i da ju ja uopće ne razumijem. Naravno, ne razumijem ju. Ja sam gad, i budala i totalno sam sebičan i ne pokazujem nikakvo razumijevanje za nju i za njezine potrebe.
Primijetio sam kako me cijelo vrijeme ucjenjuje. Govori mi kako joj moram pružiti cijelu svoju pažnju , svakog trenutka i da ako to ne učinim ona ima stvari za raditi i da će otiči. Mrzim to. I ja imam stvari za raditi, i često zbog njezinih sranja izostajem s posla jer ona ima golemu krizu u životu. I nikada joj to nisam predbacio ili rekao. Čak ni kada je stalno razgovarala preko telefona dok sam ja bio uz nju, i dok je drkala s nekim drugim umjesto da bude sa mnom. Nisam joj to nikada predbacio, ali čim se ja maknem od nje na jednu minutu to njoj smeta. Jer ona ima stvari za raditi, i ako se ne vratim , ode ona. Naravno nikada se mene ne pita kada ona se makne iz svog stana na pola sata, ostavi mene samog u kući, i ode biti sa svojima, ili nešto treće. Što da radim u tim situacijama? Otvorim komp i počnem programirati ili otvorim knjigu. I radim , i ubijam vrijeme dok ona ne dođe. I kada se ona vrati, moram prekinuti to što radim jer me ona odmah počinje drkati, i skakati po meni kao neko jebeno dijete jer ona želi seks, jer ona želi pažnju i jebe se njoj da sam ja koncentriran na nešto drugo. Jer ja se moram isključiti i uključiti kada ona želi. Kada ona nešto raditi onda ja mogu nešto raditi. Pisti, programirati, čitati, gledati film. Kada ona nešto ne radi, onda se ja moram fokusirati na nju. Sve ostalo nju totalno deprimira, povrjeđuje i čini ju nezadovoljno. I naravno, ona nije pristojna glede toga, onda se duri, ona šuti , ona se dere na mene, ona se baca na mene, ona miče stvari sa mene . Jebe s njoj što sam ja u nečemu drugome. I što sam što sam to krenuo raditi jer je ona krenula nešto drugo raditi.
I naravno ja nju ne razumijem. Jer joj ne dajem stalno što ona želi. Jer ne radim svakog trenutka što ona želi. Jer sam neosjetljiv, i ne empatičan i što sam sebičan što želim imati pet minuta za sebe, i želim imati dio svog života za sebe.
Sve je to započelo sa starim jučer navečer. A, prije toga sa mojim neodlaskom na posao i dugim spavanjem koje mi nije pomoglo onako kako sam si to ja to zamislio. Bio sam jučer sa Crvenom, ševili smo se u uredu, bili smo u trgovini , odbacila me je doma i taman sam naletio na starog koji je bio na poslovnom ručku. Rulja s kojom je bio je navodno čitala neke moje stvari i krcali su mu o tome što ja pišem. Kako ja mogu pisati o takvim temema, kako sam morbidan, kako su to teške stvari. Mislim. Mrzim takvo malograđanstvo. Zar ti želiš spavati sa leševima, zar ti želiš nekog silovati? Mrzim takve budale koji se zgražaju na ono što pišem i poistovjećuju me s tim. Mrzim što me budale koji nikada nisu nešto čitale, i koje su vjerojatno slučajno pročitale paragraf moje priče krenule meni govoriti što ja trebam pisati. Kao da pišem za njih.