Pregled posta

Dustov vikend izvještaj

Dust je mijenja kolegicu na poslu.

Sam sam u uredu. Kolegica mi je otišla na godišnji , i sada čamim tu sam, i čekam da se neko sranje desi. Zakasnio sam na posao. Deset minuta. Nisam se mogao dovoljno rano diči da sve stignem. Zaspao sam tek u četiri ujutro i sada sam nervozan.
Ured je prazan. Stari, veliki direktor, leži doma na naslonjaču i gleda televiziju. Za dva sata kada se probudi, krenut će telefonski pozivi sa naredbama i kritikama. Dust ovo, Dust ono. Dust zašto nisi ovo napravio, Dust zašto si tako napravio. To što sam sam i radim posao za trojicu većinu vremena nikome ne pada na pamet.
Uskoro mi je rođendan. Imat ću dvadeset i šest godina. I nemam pojma što ću učiniti glede toga. Svaki mi rođendan prolazi nezapaženo u depresiji. Jadan sam, i sam sam i nitko mi ne može pomoći. Prošli su mi rođendan svi zaboravili osim moje cure. Roditelji su mi ga čestitali tek nakon nekoliko dana. I tada sam bio sam u uredu i radio bez ikoga kao potporu. I naravno, predbacivali su mi svaki mogući propust.

O pisanju bloga

Premalo pišem. Premalo pišem blog, premalo pišem priče. Zavolio sam pisanje bloga i nedostaje mi to. Nemam previše vremena za to. Na poslu imam dosta toga za raditi, a doma me nikada nema. Kada sam kod Crvene zaokupljen sam drugim stvarima, najčešće s smirivanjem njezina djetinjeg ponašanja i zabavljanja sa njezinim traumama. Ne ostaje mi puno energije , niti vremena za pisanje. Čak niti ne vodimo ljubav tako često, i kada to radimo nemam niti snage niti volje dugo nastaviti. Užasno me smeta njezino majčinsko ponašanje. Već imam jednu mamu, ne trebam drugu, a ona ne može shvatiti da me njezina prekomjerna briga guši i da me smeta. Na žalost, ne smije joj se ništa reći, jer na svaku stvar koja joj se ne svidi ona počinje plakati i duriti se. I ako to prođe ne sanirano, ako ju ne zagrlim i ne počnem joj se ispričavati ona postane zlobna i bezobrazna.

O Crvenoj

Kao na primjer prošli petak.
Trebao sam otići kod nje. Ali na žalost nisam mogao. Morao sam ostati do kraja radnog vremena u uredu jer je kolegica išla na godišnji i moram sam obaviti primopredaju ključeva od kase i druge dokumentacije. Zadnji autobus u danu za njezin grad je kretao taman deset minuta poslije završetka rada kancelarije. Nazvao sam ju i rekao joj da ne mogu doći danas, da ću doći odmah sutra rano ujutro što znaći da ću uhvatiti prvi autobus u pet i pedeset i pet i krenuti do nje. Naravno to se njoj nije svijedlo. Jer je ona željela mene vidjeti, pa je rekla da će doći sa svojim starim jugačem po mene. Između mene i nje je stotinu kilometara razdaljine. I ja se ne bi osjećao uredu da napravi tu razdaljinu samo zbog mene. Ne sviđa mi se to, i ne bi mi bilo ugodno. Rekao sam joj to, rekao sam joj da ću odmah ujutro doći do nje. Ali, ne , njoj je sedamnaest sati previše. Ona mora sada doći. I nije željela prestati. Naljutila se i nadurila se. Na kraju sam ju nazvao opet i zamolio ju da dođe po mene. Nije mi bilo ugodno to raditi, jer sam mislio da je to krivo. Nisam neka tatina princeza koju se mora svuda voziti i po koju se mora dolaziti. Ali, ona to nije kužila. Ali, naljutila se i rekla mi je da neće doći. Dobro. Zatvorio sam ured, otišao doma, ručao.
Bio sam tako umoran taj dan. Jako, jebeno umoran. I zaspao sam odmah poslije ručka. Inače to ne radim, ne volim to. Svaki put kada zaspem poslijepodne osjećam kako se debljam od sve silne hrane koju sam pojeo. Ne volim to, mrzim to. Ali, tada sam bio umoran i planirao sam se prošetati poslije tako da se nisam previše brinuo taj jedan put i krenuo sam spavati.
Nazvala me je u šest navečer i rekla mi je da mi je tu, ispred zgrade i da me čeka. Došla me je vidjeti. Opsovao sam, spremio torbu i mamuran izašao vani. Stomak mi je bio prepun hrane koju sam pojeo netom prije nego što sam zaspao. Sišao sam dolje i ušao u njezin auto. Rekla mi je da me je došla samo vidjeti, da se došla samo poševiti sa mnom i da poslije toga ide doma. Bila je ukočena i udaljena od mene i došla se je samo jebati. U redu, mogu ja to. Radio sam to za Opaticu, bio sam samo donator sperme i ništa više. Ali, Crvenoj se to nije svidjelo. Prekinula je seks na pola i rekla je da ide doma.
Volim ju. Bilo mi je drago što sam ju vidio. Kada je već bila tamo mogla me je odvesti doma. Kada je već učinila stvari na svoju ruku i silovala moje ponašanje, mogla me je već i odvesti. Ali, naravno, morao sam ju moliti. Morao sam se brinuti o njezinom jebenom ego.
Smirila se. Poljubili smo se, i pomirili, i otišli smo kod nje doma. Bila je sretna, tek onda kada je dobila ono što je željela. Poševili smo se kasnije na ipsilonu.

Seks na ipsilonu, čudna svijetla Višnjana

Tijekom sam vožnje izvadio penis iz hlača i počeo sam masturbirati. Bio sam uzbuđen. Svidjelo joj se to. Zaustavila je auto na pomoćnoj traci i stavila mi ga je u usta. Dobro puši. Sviđa mi se kada mi to radi. Uzeli smo prezervative iz njezine trobe i krenuli se ševiti.
Sjela je na mene i skakutala. Ali, nije bilo previše dobro. Prestajali bi smo svaki put kada bi prošao auto pokraj nas i obasjao nas svojim svjetlima. Uskoro smo prekinuli seks. Makla se sa mene, i samo odjevena u košulju krenula voziti auto dalje. Nisam skinuo prezervativ sa sebe. Održavao sam situaciju drkajući i prstima stimulirajući njezinu vaginu dok je ona tražila skretanje s ipsilona. Pronašli smo ga negdje pokraj Višnjanja. Sišli smo s brze ceste i pronašli neku zabačenu cesticu. Popeli smo se na nju i krenuli se ševiti. Dva sata kasnije svršio sam na njezinu golu guzicu , koja je ležala zabačena između dva prednje sjedala. Bilo je dobro.

Kako me Crvena čuje, ali ne sluša

Govorim joj sve što mi smeta. Kod nje, u našoj vezi i u svijetu općenito. I nju to sve deprimira i ona se rastužuje čak i kod najbenignijih stvari. Užasno je napadna kod stvari koje želi, bez obzira na druge. Strah me je toga. Dobro je kada sada želi napraviti stvari za mene, s time mogu živjeti, ali kada ne bude željela. Što ako se tako bude ponašala u vezi kada ne bude bila zadovoljna sa stvarima. Bude li me izbacila iz kuće, našla si ljubavnika s kojim će se ševiti ispred mojih očiju i bude li otišla na kraj svijeta jer tako njoj to odgovara. Ona želi zajedništvo, ali do toga još nismo stigli. Problem je to što ona ne sluša.
Ona želi, ona želi.
Stalno to čujem.
Ja spavam. A , ona mi želi skuhati kavu.
Ja spavam. A, ona mi želi donijeti jogurt iz frižidera.
Ona leži u bolovima na krevetu i kenja smrt iz sebe zbog trovanja hranom kojeg je dobila kada smo jeli u pizzeri (moje nagađanje) u Rijeci ovu subotu, a ja si radim ručak na štednjaku i svakih pet minuta se moram truditi i tjerati nju natrag u krevet. Ne, ne možeš mi pomoči. Bolesna si. Mogu si sam složiti jebeni ručak, mogu si sam skuhati kavu, mogu si sam donijeti jugrt, oprati veš, očistiti sobu, odjenuti se i zavezati si cipele. Već imam jednu mamu, ne trebam drugu. I to joj govorim tjednima. Ali, ona se želi brinuti za mene , i jebe se njoj da mene to guši i da mi to smeta i da me to jebe u mozak i da ne mogu normalno funkcionirati s time. I kažem joj to, ali ona ne sluša niti razumje i onda počinje plakati i tad joj se moram ispričavati i skakati oko nje. I to mi smeta, jer moram držati stvari u sebi, i trpi nju kako pokazuje nepoštovanje prema meni. Ali, glavno da ona dobije ono što ona želi.
I, sada kada je ona bila bolesna ja sam se brinuo o njoj. Skuhao sam joj čaj, složio sam joj lapotop u krevet tako da može gledati film, donio sam joj dvopeke i podgrijao joj rižu na vodi. Govorio sam joj da mora uzimati više aktivnog ugljena da bude bolje. Ali , naravno nije. Nije uzimala više aktivnog ugljena, nije ostajala mirno nego sam ju stalno morao smirivati jer mi je htjela pomagati, nije htjela jesti dvopeke nego slane štapiće. Na rukama nisam imao tridesetogodišnjakinju, već osmogodišnje dijete. I to me je iscrpilo.
Naravno, stvari tu nisu stale. Najavio sam joj da idem doma i da idem busom i da do autobusne stanice idem pješice. I da se u tom trenutku moram početi spremati jer mi treba pola sata pješice do tamo. I naravno da ona to nije prihvatila samo tako. Ustala je iz kreveta, skakala oko mene i govorila mi je kako je dobro. I cijelo sam ju vrijeme morao vračati natrag. Do prije dese minuta nije mogla napraviti korak , a da se ne presavije od boli, a sada bi ona vozila mene doma. Nije bilo teorije. Hvatala me je. Derala se na mene, zajebavala me i bacala na krevet. I cijelo sam se vrijeme morao koncentrirati na nju, umjesto na pripreme. Uspio sam krenuti tek tada kada samo joj oštro rekao da idem , zašto idem i da želim da me pusti na miru. Sagnula se na pod, i naslonila glavu na parket. Nije se makla tri minute od tog položaja. Za to vrijeme sam se uspio srediti do kraja, i ništa ne zaboraviti. Naravno, nisam ponio nikakvu hranu za put tako da sam doma došao dosta gladan, nisam išao na wc tako da sam odmah pojurio na wc kada sam došao doma i nisam popio kavu tako da sam se krenuo šopati kofeinom iste minute kada sam sišao s autobusa. Sve stvari koje bi napravio za sebe da se nisam morao zajebavati s njom. Sve stvari koje bi napravio da je ona jedanput poštovala moje želje. A, nemam baš neke zahtjeve u jebenom životu.

Crvena zove kasnije

Nazvala me je kasnije i rekla mi da ju je malo gušila moja briga prema njoj. Ma nemoj, rekao sam joj. Shvatila je. Nakon jebena dva mjeseca veze. I to tek tada kada je ona bila žrtvom istog tretmana, a ne nakon mogu upornog prigovaranja. I tako je za sve. Kažem joj da nešto napravi ili da nešto je, ona to sasluša i krene raditi svoje sve dok se ne opeče, zajebe ili joj netko drugi kaže ono što sam joj ja rekao i onda tu osobu posluša. A, ja kao budala trošim energiju i glas da njoj pomognem bezveze umjesto da se bavim svojim stvarima.
Naravno kada joj to kažem, ona počinje plakati. Stalno plaće, kao jebena fontana. Sve ju povrjeđuje. Ne mogu vjerovati kako je osjetljiva.

S druge strane Crvena radi sve što joj kažem kada to ne želim

Otišli smo u Rijeku u subotu, Crven i ja. Krenuli smo u život. Otišli smo u kino. Pogledali smo Artura i Minimejce, a nakon toga Apocalypto. Zabavilo smo, ali ono što me je smetalo jest umjesto da se zajedno dogovorimo što da radimo bilo je stalno što to srce želiš. A, srce sam bio ja. Isuse, zar nismo par i zar ne odlučujemo zajedno. To me užasno frustrira, to što ona ne govori svoje mišljenje, što mi laže u oći da mi kaže da je sve uredu što ja kažem kada znam da ima svoje mišljenje i svoje želje , samo mi ih ne želi reći i da je sve krenulo uz brdo kada sam ja počeo govoriti gdje da idemo bez obzira na nju, što mi se nije svidjelo, jer je ona tu kraj mene i bilo bi mi bolje da zajedno odlučujemo, a ne da ja govorim ono što želim. Ne temelji se cijeli naš odnos na meni i na mojim željama, ali ona to ne želi shvatiti. Tu smo nas dvoje, nas dvoje , a ne ja i moja služavka. Nije čudo da mi nije ugodno kada ne komuniciramo. Uopće. A, njoj je komunikacija navodno životnu poziv za kojeg piše stručne članke.
Vraga. Medice cura te ispsum. I naravno, ne sluša me dok joj to govorim i ništa se neće promijeniti sve dok joj to netko drugi ne kaže. Do tada moram čekati. Kao pas.
Nije pošteno.



Post je objavljen 08.01.2007. u 10:07 sati.