Promjene

Ne mogu pisati. Slobodno. Obećala mi je da ovo više neće čitati, da shvaća da je ovo moj prostor koji mi treba i da se ne mogu svađati s njom oko svake riječi koju napišem. Prije nekoliko dana mi je rekla kako je slučajno naišla na moj blog. Povjerovao sam joj. Nije imala razloga da mi laže. I naravno pročitala je post.
Nije tu stala. Navratila je opet. I pročitala ono što sam napisao. I onda me je nazvala jer je odlučila da se nešto mora poduzete glede toga. Ona nije željela da se ti osjećaji nalaze u meni. Zato je bilo potrebno odmah nešto hitno poduzeti. Meni je trebalo samo nekoliko dana mira da se smirim. Naravno mene se ništa nije pitalo.
Mislim da sada razumijem naše probleme. Ona mi želi pomoći. Ona želi učiniti nešto za mene. A, ja joj većinu puta ne dam. Lijepo od nje. Loše od mene. Naravno. Problem je u tome što se naglasak nalazi na ona želi, a ne na pomoći. Vjerujem da ona iskreno želi raditi stvari za mene, ali stvar koja nju izbacuje iz ravnoteže nije ta da ona ne može napraviti nešto za mene, već to što ona ne dobiva ono što želi, što si je zamislila.
Shvaćam sada da budući da je takva da imam dvije opcije u vezi. Ponašati se u skladu s njezinim željama, promijeniti se, napustiti određene principe uz pomoć kojih sam vodio svoj život ili prekinuti sa njom. Naravno kada ona to bude pročitala izbezumit će se. Kako ja to mogu misliti?! To nije istina! Jer ona me voli i ona ne želi da se ja promijenim.
Ali, ona želi da se ja promijenim. Naši razgovori se svode da Dust klima glavom na sve što ona kaže, da Dust šuti i na kraju kaže da će se promijeniti i da će razmisliti o tome što je ona rekla. Ti razgovori završavaju onda kada ona to odredi. Ali, u redu je to.
Ja sam bio poprilično otvoren s njom. Rekao sam joj sve o svojem životu odmah na početku. Da možda imam spolnu bolest, o svojoj obitelji, da sam imao odnose sa muškarcem kada sam imao četiri ili pet godina. Rekao sam joj sve. Svoje strahove, svoje bojazni i nadanja. Rekao sam joj svoje osjećaje kako su nastajali. Uradio sam to jer vjerujem u otvorenost i razgovor u vezi. Rekao sam joj i stvari koje su me mučile u našoj vezi i ona je rekla da će razmisliti i proraditi na tome. Sve je to lijepo. Ali, sada žalim za svime time.
Bacila mi je sve to u lice jučer. Način na koji smo se upoznali, alkoholizam mojeg oca, moje silovanje sve. Moje osjećaje i nadanja. Rekao sam joj te stvari jer sam želio da ih zna, jer sam želio da zajedno radimo na tome. Ali, bio sam u krivu. Nismo radili na tome. To joj se nije čak niti svidjelo.
Rekla mi je da me voli i da joj je stalo do mene. Možda. Ja to ne osjećam. Ne osjećam to jer me forsira da to učinim previše brzo. Jučer mi je rekla da se nešto pod hitno mora poduzeti ili ćemo prekinuti. Meni je trebalo neko vrijeme da se smirim. Rekao sam joj to. Ukazao sam joj na sve pomake koje smo napravili. Ukazao sam joj na to da mi treba vremena i da me ne siluje tako. Naravno, jebeš mene. Ona mora nešto odmah napraviti.
Nazvala me je jučer prije kraja mojeg radnog vremena. Napokon sam se bio trgnuo i počeo sam dizajnirati niz međusobno povezanih relacijskih tabela. Taj me je problem mučio već nekoliko dana jer je moj tehnički savjetnik nedostupan pa sam se morao sam snalaziti u vodama koje mi baš i nisu poznati. Nazvala me je i rekla mi je kada se možemo vidjeti jer trebamo razgovarati. O nama.
Sada, mi se viđamo prilično redoviti i to nikada ne započinje kada se možemo vidjeti. Kada netko započinje razgovor s time to može značiti samo jednu stvar u mojoj knjizi da želi prekinuti samom. Izašao sam iz ureda. Padala je kiša. Razgovarao sam s njom. Napokon mi je rekla da želi nešto pod hitno učiniti u vezi naše trakavice jer ona ne može podnijeti da sam ja stalno nezadovoljan. I onda smo razgovarali.
Sjeo sam se na blatnjavu klupicu pored luke. Kiša je padala svuda oko mene. Iznad mene se je nalazio krov od trstika. Iz početka smo razgovarali. Ja sam rekao svoje rješenja našeg problema, ono što ja mogu napraviti. Nije bila zadovoljna s time. Rekla mi je da je ona kriva za sve, a ne ja. Na žalost. Sljedećih sat vremena čuo sam drugačiju priću. Sve mi je predbacila od našeg upoznavanja kojeg je ona započela do svih intiminih stvari koje sam joj ja rekao. Sve. U nekim je stvarima imala pravo. Jako pravo. Ali, nisam joj to rekao. Niti joj nisam rekao ništa u vezi onoga s čime se nisam slagao. Nisam joj rekao ništa kada mi je rekla da sam stalno nezadovoljan. Nisam, volim ju i sretan sam s njom. Ali, ona ne shvaća da me forsira previše. Previše. I kada joj kažem da se smiri , ona se ne smiri. Ona se razljuti jer stvari nisu onako kako ona želi.
Bila je hladna, i odvrtana kada je započela taj razgovor. Bila je ljuta i povrijeđena ega. Nije joj bilo žao ničega. Nikada nije. Taj njezin ego. Toliko je velik da ja nemam mjesta kraj njega. Ne mogu joj govoriti stvari, jer ne želi slušati, ne želi ništa primiti i onda se još više ljuti. Mogu samo slušati i klimati glavom i čekati da se smiri. Odlučio sam da joj neću više govoriti svoje osjećaje. Ne želim da mi ih više nabija na nos. Odlučio sam da ću raditi sve što ona želi. Jebe mi se više.
Sada će ona ovo pročitati i prekinuti sa mnom. Jer ona ne želi da ja to sve radim. Primijetio sam da ona ne želi moja rješenja. Naravno kada joj ih kažem. Kada šutim i to radim, sve je dobro. Kada joj kažem što i zašto to radim, onda nije. Nije joj dobro kada sam razuman i uvažavam njezine primjedbe, nije joj dobro kada joj idem niz dlaku. Nije joj ništa dobro u meni. Ništa.
Čini mi se kao da ona osjeća kao osobnu uvredu to što ja nisam sretan i što sam tužan. Kao da sam ju uvrijedio time. Ne mogu vjerovati. Koja egocentričnost.
Zbilja se loše osjećam. Nisam se tako osjećao već godinama. Kao da nemam izlaza. Bijega. Nemam više snage za društveni život. Sve zapuštam. Trebam se podići iz ovog sranja u kojem sam zapao i nešto učiniti sa sobom. I to mi je teško. Jako teško.