Ne mogu raditi. Ne mogu pisati. Krenuo sam pisati priču malo prije. Bila bi u redu , onako prosječna, da sam ju napisao do kraju. Ovako sam došao do pola i obrisao ju. Nisam ju imao srca završiti. Bilo mi je svejedno, bilo mi je bez veze. Nisam imao snage pisati.
Osjećam se loše , osjećam se tužno, osjećam se kao da ne vrijedim ništa. Toliko sam ništavan, ne vrijedan, da moje opstojanje na ovoj zemlji više nije potrebno. Toliko ne dajem, toliko ne uspijevam toliko sam loš da zaslužujem nestanak. Ja ne vrijedim ništa. Zaslužujem progon. Nestanak.
Jedva sjedim. Spojio sam se sa naslonjačem. Crne je boje, kožni. Stari se ljuti na mene jer sam ga rasklimao. Još jedna stvar u kojoj ne vrijedim.
Ne vrijedim kao pisac. Ne vrijedim kao osiguravatelj. Ne vrijedima kao procjenitelj. Bloger. Programer. Muškarac. Ljubavnik. Partner. Čovjek. Student. Učenik. Storyteller. Košarkaš. Pjesnik. Ne vrijedim u ničemo u čemu sam se okušao. Moj hodanje je sranje i moj pilates je ispod svakog prosjeka. Ne mogu zadovoljiti svoju ženi, niti joj mogu parirati. Nemam dovoljno novca, obrazovanja, životnog iskustva i svjetskosti u sebi da bi joj odgovarao. Stara mi to govori. Stalno. Kaže mi da ako ne završim tu višu školu koju pohađam da će me ona napustiti jer je pametnija od mene i da će joj smetati što ona ima doktorat, a ja nema ni faks završen.
Ne mogu s njom ni razgovarati. Sva je tužna i demoralizirana. Zbog mene. Ne mogao se s time više nositi. Sjeban sam. Ne mogu joj niti pomoći. U ničemu. Niti u njezinom poslu, niti u njezinom pisanju. Čitam njezina djela, trudim se, dajem joj ideje, radim joj web stranice. Ali, postoji samo jedan muškarac s kojim ona može razgovarati o svojem pisanju, a to nisam ja. To je netko drugi. Koliko sam sati proveo s njom razgovarajući i njezinom pisanju, dajući ideje, prijedloge, opservacije. I u tome sam promašaj. Promašaj sam kao ljubavnik, kao partner, kao čovjek, kao sve. Ne zaslužujem živjeti. Više. Nikada.
Post je objavljen 23.01.2007. u 12:51 sati.