Pokazala mi je da me voli. Ležao sam na krevetu , gol, i molio ju da me udari. Isprva nije htjela. Odbijala je. Nije ona takva. Ne može mi nanijeti fizičku bol. Shvatio sam to , pa sam od nje zatražio dozvolu da se udarim.
Želio sam joj pokazati koliko ju volim. Žrtva je najbolji način. A, žrtva nije žrtva ako ne boli. Svatko može govoriti «Ja te volim», biti nježan i ljubiti nekoga. Ali, to ne pokazuje ništa. Previše puta su mi lagali u lice. Previše ju osjećam da bi joj pružio sam prozna riječi. Moram joj dokazati svoju ljubav.
Nije mi dala da se udarim. Objasnio sam joj da se nisam mrzio tada, da to ne želim uraditi jer se želim kazniti zbog boli koju sam joj nanio. Rekao sam joj da moram nečim iskupiti njezinu ljubav, da joj moram pokazati svoju. Shvatila je to.
Sklopila je oći i opalila mi je šamar. Bio je slab, i nekoordiniran. Isčekivanje me je više boljelo od udarca. Smijala se. Njoj je to bila igra. Meni nije. Rekao sam joj da me opet udari.
Udarila me je.
Opet, i opet. Svakog puta sve jače.
Ali, meni to nije bilo dovoljno. Svidjelo mi se to. Soba je bila osvijetljena jeftinim nizom žarulja. Zidovi su bili ispucali, a pod star. Nisam se smio kretati previše zbog bojazni da ne propadnem unutra. Sa svakim njezinim udarcem sve sam više primjećivao svoju okolinu. Postajao sam življim.
Ležao sam nag na bijelim plahtama. Njezina je krv umrljala njezinu bjelinu. Bilo je mrljica svugdje. Neke od njih su bile dan stare, neke su bile nove. Imala je mengu ovih dana. Od tuda prevelika razdražljivost. Pokrivači su bili razbacani. Cijeli je njezini krevet bio u jednoj te istoj dosadnoj nijansi bijele. Jastuci su bili mali, bijel i nekorisni. Ali mi nisu smetali dok me je udarala. Bože, zašto me nije udarila jače. Na stropu, direktno iznad mene visjela su dva srca. Bili su to baloni koje je ona napuhala za moj rođendan. Ostali su visjeti tamo od tada. Nije ih skinula zajedno sa ostalim ukrasima. Baloni su bili crveni i veliki. Okretali su se oko svoje osi zajedno sa propuhom u njezinoj sobi.
Soba nije bila velika, ali iskreno bila je veća od moje ili čak mojeg prošlog stana. Dijelili smo životni prostor sa starom metar sa metar kuhinjom, njezinim radnim stolom. WC je bio ugrađen u ormar.
Crvena je bila gola. Jebali smo se malo prije. Lice joj je bilo našminkano. Nanijela je na sebe velike slojeve šminke. Izgledala je kao klaun. To je i željela. Jebao sam se klaunom. Tako me je klaun. Ja se izrazito plašim klauna. Jebe mu kakva sam vikend imao.
Šamaranje mi nije bilo dovoljno. Rekao sam joj da me udari s nogom. Spremno je pristala. Ustala je. Odjenula je gačice. Bile su crne. Pitala me je gdje . Rekao sam joj u bok. Udarila me je. Na moj zahtjev učinila je to opet , ali jače. I opet sve dok nisam bio zadovoljan. Svidjelo mi se to. Obožavao sam tu bol. Bila je predivna, a ona presatka dok me je šutirala nogom. Krenuo sam ju dirati po nozi, ali me je spriječila. Zabranila mi je da ju diram.
Svidjelo mi se to.
Zamolio sam ju da me guši. Sjela je preko mene, zajahavši me nogama i s obim rukama uhvatila oko vrata. Počela je stiskati. Brzo mi je nestalo zraka . Počeo sam krkljati. Bilo je predivno.
Pitao sam ju zašto je to činila. Mislio sam pod time zašto je napokon pristala na to. Ali, ona je krivo shvatila. Pustila mi je vrat, počela je plakati i krenula bježati iz sobe. Nisam joj dao. Uhvatio sam ju za ruke. Hrvali smo se. Bacio sam ju natrag na krevet i polegao se po njoj. Držao sam ju dok se nije smirila.
Volio sam svoju Crvenu. Bio sam sretan.
Volim svoju Crvenu.
Jako ju volim
Sada zna da ju volim. Ali, naravno to nije dovoljno. Morat ću se porezati da me shvati ozbiljno. Ovo što smo radili su bile dječje stvari.
Uživala je u tome. Znam da je, iako mi to nije htjela priznati.
Post je objavljen 22.01.2007. u 14:43 sati.