Razgovor naš svagdašnji

Jebali smo se u mojoj sobi jučer navečer. Došla je kod mene nakon posla. Bila je gladna. I tužna. Plakala je zato što je dobila mengu. Bila je tužna što u sebi nije nosila moje dijete. Teško mi je to gledati. Njezina me bol trga. Ne mogu to podnijeti. Moram nešto učiniti, ne mogu samo stajati i gledati ju kako pati zbog toga. Ali, s druge strane ne mogu još imati dijete. Ne osjećam se još spremnim, želim još živjeti. Nisam spreman se posvetiti obiteljskom životu. Želim živjeti. Želim putovati, želim se preseliti i živjeti svoj život , a tek onda imati dijete.
Ali, ona ima trideset godina. Putovala je po svijetu, živjela je sa tri muškarca , objavljivala je knjige, dobivala je nagrada ostvarila je određeni ugled u svojoj profesiji. Njoj je vrijeme da se skrasi. Da rodi dijete, osnuje obitelj. Meni nije.
Jučer smo se jebali u mojoj sobi. Njoj je bilo neugodno. Od mojih nas je djelovala tanka drvena pregrada. Moja soba je prepravljeni balkon. Bio sam toliko napaljen. Vodili smo ljubav polagano i dugo. I želio sam svršiti u nju. Napraviti joj dijete. Toliko je to željela. Ali, u zadnji trenutak nisam. I to je dobro. Ne želim to. Ta njezina bol me pritišće. Ne mogu nešto ne napraviti, ali to mi nije u interesu. Nisam još spreman za to. Ali, ona to toliko želi da se bojim da će otiči drugome za koji mjesec koji će joj rado napraviti dijete. I izgubit ću ju.
Volim ju. Izrazito. Ali, mislim da moram prekinuti ovu vezu. Ne želim dijete, nisam spreman. Ona plaće svaki put kada se vidimo. Ne može govoriti. Samo plaće, i naginje se na mene. Teško govori. Treba joj pola sata da mi kaže tri rečenice. I naravno većina toga što mi kaže nema smisla. Teško govori sa mnom. I sva se trga od boli. I teško mi je sve to gledati i ne raditi ništa glede toga. Jučer mi je rekla da mi ne želi govoriti o tome više. Da ne želi mi to raditi. Da želi sve to zadržati u sebe jer me s time muči. I to me je užasno povrijedilo. Volim ju. Ne muče me njezini problemi niti me davi s njima, želim ih znati , želim razgovarati s njom. I želim nešto učiniti glede toga. A, kako mogu nešto učiniti ako ona ne želi razgovarati sa mnom. Ne zamaraju me njezini problemi, zamara me njezino ne otvaranje.
Ona može razgovarati bilo s kim, bilo kada, o bilo čemu , koliko dugo bilo potrebno. Sa mnom ne može. I to me boli. Boli me što želim razgovarati s njom , a ona ne može sa mnom. Ne može mi ništa reći. Ona pokušava. Treba joj nekoliko tjedana da mi kaže neku suvislu informaciju. Satima znam stajati na mjestu, čekajući ju da mi nešto kaže. Često moram ili želim biti i raditi nešto drugo. Često bi to radio s njom. Ali, to ne činim , nego čeka nju i dajem joj vremena da mi se otvori. I jebem ti vraga, ona se ne otvori. Ona šuti, ona muca, a onda se raspizdi i kaže da nema veze, da nije važno , da mene to ne zanima, da se sa mnom ne može razgovarati i da ju ja ne razumijem. Ne razumijem ju jer mi skoro ništa ne govori, a kada mi kaže nešto onda ju ne razumijem i kada joj postavim pitanje o tome da si razjasnim ona se raspizdi, naljuti se na mene i prekine razgovor. A, zatim sjedim i šutim i slušam ju i tješim ju.
U kurcu je glede toga. Ta njezina zatvorenost je dio problema u našoj vezi. Ali, navikao sam se na to. Sada se više ne uzbuđujem što sa drugima razgovara , a sa mnom ne. I što saznajem stvari o njoj prisluškujući njezine telefonske razgovore i što sa strancima može satima razgovarati, zapustivši potpuno mene, a sa mnom ne može niti jednu rečenicu progovoriti unutar jednog sata. Ali, navikao sam se. Polagano.