Imali smo još jednu veliku diskusiju. Dogodila se je jučer navečer. I poslijepodne. I vjerojatno ujutro, ali zbilja, više se ne mogu sjetiti. Nekako se sada osjećam praznim. Kao i ona. Pitala me je više puta, sasvim ozbiljno i hladno da li ju mislim napustiti ako sam tako nezadovoljan. Rekao sam joj da ne. Ne želim to.
Nije spavala noćas. Razmišljala je o nama.
Jutros mi je poslala mejl u kojem je napisala da mi daje dovoljno prostora. Da si ga uzmem koliko želim. Rekla mi je da ne želi biti u vezi s osobom koja ne može s njom normalno govoriti i koja joj ne može reći što misli. Ne želi takvu vezu. Ili će ju prekinuti ili ćemo raditi na tome. Ja ne želim prekinuti.
Opet sam bio kriv. Opet sam se osjećao loše jer se nisam osjećao slobodnim da joj kažem što mislim. A, onda sam počeo razmišljati. Dva puta sam joj rekao da se ne mogu vidjeti s njom. Zbilja nisam mogao. Do kasno sam navečer bio zauzet s obvezama, bio sam oba puta umoran i iscrpljen, bilo od posla i uobičejaneih stvari , a i od njezinih neuroza. Želio sam ta dva puta vrijeme za sebe. U tri mjeseca naše veze samo sam joj dva puta izričito rekao da ne dođe. Iako je željela. Dva puta. Izričito. I ona mi je obećala da neće doći. Jer joj je jasno zašto to želim, da mi treba malo mira. Bog zna da sam njoj dao dovoljno prostora i mira kada je to tražila i da joj se nisam gurao kada je imala druge obaveze. Ali, naravno obećanja nije održala.
Sjećam se da sam zaspao u deset navečer, u odjeći, mrtav umora. Bio sretan s time jer sam se napokon odmarao. Samo sam klonuo u krevetu. Nisam ju očekivao, ništa nisam trebao raditi. Mogao sam se odmoriti. Teško spavam. Rijetko idem prije ponoći spavati jer ne mogu. Ovo mi je bilo dobro došlo. Ali, telefon je zazvonio. Bila je to ona. Rekla mi je da je došla dolje. Sišao sam niz stubište. I ušao u auto. Bila je ljuta. Crijeva su mi bila ukočena od spavanja, a u glavi magla. Nisam ni dvadeset minuta imao sklopljeno oko. Došla mi je pokazati mentalne mape. Došla me je vidjeti. Jer je ona tako htjela. I bila je ljuta na mene jer ja nisam htio da dođe taj dan. Rekla mi je da može otići doma ako ja to želim. Ali, to je bila prazna prijetnja. Zna kakva sam osoba. Kada je tu već bila nisam joj mogao reći da ode, to ne bi bilo uredu. Ali, nisam bio sretan. Došao sam tu večer u dva sata doma, preskočio sam pilates, nisam se naspavao. Ispričavao sam joj se jer je bila ljuta na mene i radio sam na njezinom raspoloženju dok sam se istovremeno osjećao izrazito odvratno.
Osjećao sam kao da me ne jebe pet posto. Da se moje želje ne poštuju i da će se stvari događati samo jer to ona želi. Jer ona mora biti u kontroli. Od tada sam izgubio volju da joj govorim što želim i mislim. Nema smisla. Dva puta sam joj rekao svoje izrazite želje. Dva puta me nije poštovala. Jer je ona tako željela. A, s druge strane mi govori da želi ćuti što ja želim, da ona želi razgovarati o nama. Da imam slobode. Imam vraga. Nemam ništa.
Post je objavljen 23.01.2007. u 10:45 sati.