Hajdučka zimska idila...
|
Baš sam se čula s prijateljicom iz Švicarske...Sjećajući se alpske zimske idile, u lijepim krajolicima koje smo tada obišli...Usporedila sam to tada s "vilinskom zimskom idilom". Ovaj vikend sam sa stručnim suradnicima Kristova Stola, obišla čitavu Bosnu i Hercegovinu, na putu prema našem cilju - Gabrićevu Metkoviću... Pokušavajući dočarati švicarskoj prijateljici kako nam je bilo, kako je to isto bila zimska idila, ali na jedan drugi - bosanski način, sjetila sam se usporediti ju s - "hajdučkom zimskom idilom"... Sjetivši se i Thompsonovih stihova... "Daleko, daleko iza devet sela Daleko sam ja Gdje su vuci, vile i hajduci Tamo gdje sam rođen ja Daleko, daleko iza devet sela Daleko sam ja Gdje se zvjezde Kao ptice gnjezde Tamo tebe čekam ja..." Predivna pjesma, koja tako živopisno dočarava ono što pripremamo za ljeto, i što smo prošli ova 4 dana... Josipa i ja smo jedan dio toga već ranije prešle same... Preko Uskoplja (Uskog Polja : ) do Širokog Brijega : )))) I inače se nas dvije nekako lijepo nadopunjavamo i kompletiramo : ) Dnevnik bosanskog (morskog :) vuka: 1. dan - Štefov Nissan i 4-člana ekipa, kroz snježne pahulje, preko bosanske granice (sjetismo se Purde kratkom molitvicom...) preko Podmilačja prema Uskoplju...Hladna zima, ali topli dom...Snježna bjelina oko nas, i pucketanje vatre u kaminu...Topla juha na stolu, i domaća zeljanica pred nama...Mmmm, Bože blagoslovi i dobar tek...Antibiotike uzimamo na vrijeme, od 4 člana, troje smo pod antibioticima, ali ni to nas ne može zbuniti...Pali su komentari, da smo toliko bolesni, da smo mogli staviti i crveni križ na naš džip...A usred bosanske hladnoće, ja sam dodala kako je sreća da sam već prehlađena, pa se više ne mogu (ponovo) razboliti... 2. dan - bosanski plan... Travnik... "Oni što su obišli svijet sve kut po kut, vele da Travnik nema slike ni prilike. U njemu se čovjeku zbriše hrđa sa srca, njegove vode i zrak razgaljuju dušu. Gornje je riječi u 18. stoljeću bosanski pjesnik Bulbulija zapisao o ovom gradu kroz koji tihim žuborom protječe rijeka Lašva, a sa svih strana brda i planine, među kojima je najveća i najponosnija planina Vlašić. " "Isusovačku gimnaziju u Travniku još 1882. godine osnovala je Vrhbosanska nadbiskupija. Zgrada je kompleks od dva kata i crkve u prizemlju. U njoj sada djeluju tri različite škole za srednje obrazovanje: Srednja mješovita škola – Travnik (uključujući opću gimnaziju, medicinsku i učiteljsku školu), Ekonomska škola i Katolički školski centar «Petar Barbarić» (s osnovnom i srednjom školom). U zgradi je od 1999. godine ponovno otvoreno i nadbiskupsko sjemenište. No, cijela sjemenišna zgrada još uvijek nije vraćena vlasniku, pa škola djeluje u skučenom prostoru, tj. u jednoj trećini zgrade. Katolički školski centar nosi ime po najznačajnijem učeniku Velike travničke gimnazije, sluzi Božjem Petru Barbariću , koji se ovdje školovao i 15. travnja 1897. godine umro na glasu svetosti." Pomolili smo se na Barbarićevu grobu, kod lijesa, kojeg niti partizani nisu uspjeli uništiti, niti zatrti štovanje Petra Barbarića...Makar je lijes bio izgubljen i zazidan preko 50 godina, od 2. svjetskog rata, pa sve do 1998. godine...Puni nekakvog posebnog strahopoštovanja, preporučamo slugi Božjemu naše nakane i planove, bez daha zadivljeno slušamo priče i legende o čudesnim uslišanjima po njegovu zagovoru, o ukazanjima....Čitamo zanimljivosti o njemu i njegovu burnom životu, shvaćajući da on nije bio neki dosadni pobožnjaković, nego baš naprotiv, pravi duhovni pustolov...Koji se rodio samo godnu dana nakon Male sv. Terezije, te umro iste godine kad i ona, i to od iste bolesti - tuberkuloze-sušice...Ona u dobi od 24. godine, a naš Petar - kao 23. godišnjak...Samo 3 godine kasnije izišao je prvi njegov životopis, davne 1900, koji je odmah preveden na njemački i druge europske jezike, te se nezaustavljivo širilo štovanje našeg Petra po čitavoj Europi...Ostavila sam letak Kristova Stola, Misijske Europske Inicijative, među ostalim ceduljama, molitvama i zahvalama, u podrumskim prostorima ispod njegova groba... U Travniku se školovao i p. Petar Perica (poznat po dvjema himnama - Rajska Djevo i Do nebesa nek se ori), kojeg su partizani ubili na Daksi, odmah iza rata, a kako je Petar Barbarić već odavno bio mrtav, jedino što je preostalo tim mrskim neprijateljima svega dobroga i Božjega, bilo je barem pokušati uništiti njegov grob i lijes... Neki u gimnaziji, čak nisu znali da se i p. Ante Gabrić, poznati isusovački misionar, isto tamo školovao, pa su bili zadivljeni koliko svetih ljudi i duhovnih veličina je prošlo kroz tu velebnu gimnaziju... 2. U Vitezu su nas već nestrpljivo čekali dečki iz tamošnjeg biciklističkog kluba, i predstavnik lokalne turističke agencije, te je i sastanak s njima bio više nego poticajan i konkretan... U lijepom franjevačkom samostanu u Fojnici, na žalost njihova poznata pivnica nije radila...To nam je objasnio stari Boban, koji je lopatom razgrtao visoke naslage snijega, posvuda okolo, dok se njegov ogromni vučjak, ugodno zavalio u raščišćeni dio oko Bobanovih nogu...Krenuli smo prema župi Deževice, ugodnim putem, uz idiličnu rječicu, te tu napravili i mali piknik s preostalim zeljanicama Josipine mame... 3. Pred Sarajevom smo krenuli prema Konjicu...I s g. Tufom, iz lokalne rafting agencije dogovorili sve za taj dio naše planirane ljetne trodnevne pustolovine...Diveći se egzotičnim drvorezbarijama u njihovoj obiteljskoj radnji, gdje se time bave već stoljećima...Što nam je njegov radnik Adnan uživo demonstrirao...Ja sam bila zapanjena, kako taj čovjek tamo živi i radi, isto kao prije parsto godina...A moji suputnici su pitali zašto kao, pa možda on tim tempom i ritmom doista i živi tu i radi u toj radnji sva ta stoljeća : )))) U konjičkom Konaku smo se pogađali oko cijena i ponude za ljeto, te posjetili i zanimljivog fra Petra, koji je na čelu male i osamljene katoličke župe u tome kraju, gdje je ostalo svega 2% katolika, i naša posjeta ih je baš nekako razveselila... 4. Vratili smo se na konak u Sarajevo, dečki kod fratara, a Josipa i ja kod prijateljica iz Splita i Zadra, koje tamo žive, i misijski djeluju...Večernja šetnja, kroz ulicu, punu pločica s imenima civila, koji su poginuli od granata JNA, dok su čekali u redu za vodu, tijekom opsade Sarajeva, šokantno sjećanje...Prelazimo Miljacku, i krećemo u zimsku sarajevsku šetnju, centrom grada... Ja sam sve dogovorila sa Splićankom, koja nas je čekala u Dijaloga, blizu katedrale i BašČaršije (rekli su nam da su kod Želje2 najbolji sarajevski ćevapi : ) "Mi vas čekamo u Dijaloga, od katedrale idite Ferhadijom, pa pitajte..." I ne znajući da Josipa već od ranije s jednog hodočašća poznaje obje Zadranke...Mali Crkveni svijet : ))) Ugodno smo usnule, nakon večernjih priča, uz topli čaj, i bosanske doživljaje... 3. dan - nedjelja, Dan Gospodnji 5. Jutarnja sv. misa na Bistriku, jedan naš suputnik ministrira, njihov mladi domaćin koncelebrira, slušamo Evanđelje o Božjoj providnosti, i zahvaljujemo Bogu na njoj, koju eto, toliko konkretno osjećamo i čitavim ovim putem...Još pogled na obližnju veliku Sarajevsku pivnicu i kako je to naš kolega i često vozač Štef simpatično čitavim putem naglašavao: "Valja nam krenuti dalje..." 6. Izletište na izvoru Bosne, je bilo pravo idilično otkriće...Prekrasni drveni mostići, jezerca, bjelina, snijeg, a kad sam ja komentirala, kako samo još fale labudovi, kao npr. na Jarunu, u tili čas, i oni su se zatekli tamo, klizeći površinom zrcalnog jezerca, u susret i na pozdrav nama, zajedno s pačjom obitelji...Tu će biti kraj prvog dana, naše ljetne duhovno pustolovne poveznice u srpnju... 7 Zavojitim putevima, prema Konjicu, sinoć uopće nismo primijetili da ima toliko okuka, dok smo slušali zanimljive pustolovine sa Štefovih prijašnjih putovanja...Čim smo prošli Konjic, nestade i snjega, a i zime...Odjednom je došlo - proljeće - hercegovačko proljeće... "Budit će nas sunce velikoga sjaja A u zraku miris moga rodnog kraja...." Posjetili smo naše znanice, mostarske studentice, aktivne framašice, i okrijepljeni mostarskom kavicom u njihovu tipično studentskom smještaju, možda se i one na ljeto priključe našoj akcij, i valjalo nam je krenuti - prema moooom Širokoooom Brijegu... Najprije na najreprezentativniji dio - vrelo Borak...Tamo smo već imali dogovor s imenjakom, ali i prezimenjakom moga tate, koji je na čelu Mreže Udruga Široki Brijeg...I uz zalučene uštipke, iz drvenog čanjka, padali su novi planovi i dogovori...Uz pozdrave koje mi je prenio od zajedničkog znanca iz Splita, kojeg je tih dana susreo na duhovnom seminaru u Međugorju...Mali Crkveni svijet : ))) Šum Lištice, i sunce s Ćavarova brda, veliki hrvatski grb s druge strane, jasno svjedoči čiji je ovo kraj, a veliki bijeli križ na vrh Ćavarova brda, isto tako...Bog i Hrvati! Dva Brda, dva Znamena. Kratak posjet djedovskoj kući, sada tamo živi jedna rodica sa svojom obitelji, djeca rastu... I na fini ručak, kod drugih rođaka, ugodno i toplo druženje, krepka juha, sarme, peciva, uštipci, hercegovački pršut, sir i vino... "A sad nova loza raste Vratile se doma laste Plave krvi, bijela lica Rađaju se nova dica Na kamenu ka na svili Di oduvik mi smo bili Gdje god da te život nosi Uvik moraš znati ko si, hej...." Geni kameni Hercegovina DOĐI DA VIDIŠ ,DOĐI DA SE DIVIŠ I POŽELJET ĆEŠ OVDJE DA ŽIVIŠ DA TI SE DJETE U MIRU RODI ŽIVI U LJUBAVI I SLOBODI PONOSNA MOJA JE ZEMLJA HERCEGOVINA, HRVATSKA GRUDA NAM SVETA VEĆ TISUĆ LJETA NEDAM TE NIKOM MAJKO HERCEGOVINO, NERETVU SUNCE I SMOKVE KAMEN I VINO Bilo je predivno, teška srca smo se rastali...Ali - valjalo nam je opet krenuti... Prema - Barbarićevu Klobuku... Najprije još u Širokom, posjet groblju Sajmište, i dirljiv susret s Tetkičinim grobom...Tu su mi djed i baka, starija tatina sestra, sada i Tetkica...Par grobova dalje je djedova sestra s uklesanim datumima - 1904-2006...Molitva sa suputnicima, koji se dive i čude, dugom vijeku mojih predaka...A mene oblile suze...Nevjerojatno dirljiv susret i molitva...Tetkica...Sada je tu, uz rijeku Vječnosti...A tako živo, i tako trajno - tu, u meni... Ostala bih još, ovdje uz nju, uz njih... Ali - valja nam krenuti... 8. U Klobuku nas već odavno čekaju...Staro idilično hercegovačko seoce, baš kao nekad, možda ne puno drugačije od doba kada su u njemu živjeli i rađali se braća Barbarići...Sluga Božji Petar, na čijem grobu u Travniku smo se jučer pomolili, i fra Marko, 80-godišnji starac, kojeg su partizani ubili, zajedno sa svim ostalim širokobriješkim fratrima i mučenicima, koji su se zatekli u samostanu, fatalne 45. godine...Obadva kipa su tu, krasno uređen cestovni prilaz, s velikim križem na početku, obnovljena kućica, pretvorena u svojevrsnu kapelu, braća Barbarići u kipovima, u vitrajima, i posebno u srcu i molitvama...Gospođa u crnini iz susjedstva nam prilazi, raspituje se, ona je u rodu s Barbarićima, muž joj je prošlo ljeto umro od raka...Ja sam Ćavar, iz Širokog Brijega, i riječ po riječ, ispadne da mi žena zna mamu, i da su se zadnji put vidjele na Rebru, gdje je ona pratila svog sada već pokojnog muža, a mama pratila jednu staru bakicu, priča mi gospođa "Čini mi se da je to bila sestra njenog muža..."...I ja fascinirana shvatim da se radi - opet o Tetkici...Na čijem grobu u Širokom Brijegu smo se upravo pomolili, koja mi je često pričala o braći Barbarić, Petru i posebno fra Marku, kojeg je osobno poznavala sa svetih misa i ispovijedi...I opet malo zastanem, i duboko udahnem...Uz znakovite boje na nebu, i prekrasan hercegovački zalazak sunca... Valjalo je krenuti... 9. Prema Ljubuškom, kroz Vitinu i Proboj, moje rodbine s mamine strane, a koji su isto u nekom daljnjem rodu i s Barbarićima, prema benzinskoj, Kerametalu i Galeriji kamo su nas uputili predstavnici njihova sportskog društva, koji su oduševljeni našom idejom i ljetnim projektom, te će se svesrdno uključiti, a oni su već prošle godine organizirali i biciklijadu sv. Anti na Humcu i dr, imaju iskustva, znaju ljude, sviđa im se projekt, i u modernom ambijentu, uz ljubazne domaćine, od kojih su se dvojica, još zajapureni, upravo vratili sa skijanja na Kupresu, žureći da ne zakasne na naš sastanak, jedva smo prekinuli ugodno i konstruktivno radno druženje... 4. dan - Gabrićev Rođendan! 10. Župnik u Metkoviću nas je već čekao za konak, i ljubazna s. Marijana s toplim čajem, i prismokom, pred - ugodno i zasluženo spavanje, u župnim odajama...Ujutro, nakon hranjivog doručka i ugodnog razgovora, posjet modernom pastoralnom centru "O. Ante Gabrić" u papinskim bojama, s modernim ispovjedaoniciama, i krasnim mozaicima...I prelazak na drugu stranu Neretve, u rodnu župu - o. Gabrića... 11. Nakon uspona strmim stepenicama, prema drevnoj župi sv. Ilije, s Gabrićevim kipom, u dvorištu, te spuštanja uskim uličicama prema župnim prostorima, u skromnom franjevačkom župnom uredu, čekao nas je ljubazni župnik...I novo iznenađenje...Zamolivši ga da zavirimo u matične knjige, iz 1915. kad je o. Gabrić rođen, na što je rado pristao, opet, po ne znam koji put na ovom putovanju, jednoglasno ostadosmo - bez daha...Rođendan o. Gabrića, službeno zabilježen u župnim knjigama - bio je 28. veljače...Točno Jučer, dok smo mi prelistavali drevne zapise u kojima baš to piše... 12. Ljubazna i draga predstavnica udruge "O. Ante Gabrić" koji se brinu o starijim osamljenim ljudima, rado nas je preuzela, budući je ona i rodbinski povezana s o. Gabrićem, naime među dječicom iz obitelji, s kojom se on slikao na poznatoj fotografiji, prije odlaska u misije u Indiju, mala djevočica u 1. redu u šarenoj haljinici, je mama naše domaćice! Uz topla svjedočenja, o susretima s njime, naranči koju je podijelio s njom, jer se i u Indiji, sve tako dijelilo, pismima koja im je redovito pisao, a neka od njih s indijskim poštanskim markama je imala u ruci, zajedno s pomalo požutjelim crnobijelim fotografijama, odvela nas je do Gabrićeve rodne kuće, njihove čatrnje, uz koju su te fotografije tada i snimljene...Zaputili smo se prema prostorima njihove Udruge, upoznali još neke članove i korisnike, zabavljene njihovim uobičajenim aktivnostima, upoznali smo i simpatičnog predsjednika Udruge, koji se također zainteresirao za čitav projekt, dali izjave i za lokalne novine i uz oproštajne fotografije, i osjetni blagoslov, čitavog susreta i projekta, zadovoljno krenuli dalje... 13. Taman sam još htjela obaviti niz susreta u Splitu, pogledati tamošnju izložbu o p. Anti Gabriću - "Sv. Ante Neretvanski", dogovoriti još neke aktivnosti, kad li me moji suputnici upozoriše da je ipak već kasno, da je sutra radni dan, i da bi bilo vrijeme, tj. da bi nam valjalo krenuti, ali - direktno prema Zagrebu : (((( Na tren mi pade na pamet, sama se zaputiti prema Splitu, ali naš tim i društvo je bilo toliko dobro, lijepo i blagoslovljeno sva ova 4 dana, da sam mudro procjenila da od dva Dobra, trebam izabrati Veće, a to je zajednički povratak, s našim društvom - prema Zagrebu. Uz kratki predah, kod Skradina, i blagoslov - Gospe od puta... |
