Vukovar se ne zaboravlja ni u Ekvadoru!!! (A ni p. Luka!)

S p. Lukom u Vukovaru 30.11.2002

I moji dojmovi s toga hodocasca:

Zg, 02.12.2002.

Vukovar i Uskrsli Krist

Teško je naći prave riječi i opisati sve dojmove i osjećaje, koji se javljaju pri pravom, osobnom susretu s Vukovarom.

Hodočašće je možda i preslaba riječ za opisati obilazak i posjet tom hrvatskom gradu Mučeniku.

Jedanaest godina poslije hrvatske krvave tragedije, koja se dogodila na očigled i sramotu cijeloga svijeta, u ovome napaćenom i ponosnom gradu kao da je vrijeme stalo...

Vozeći se prema mjestu susreta s našim domaćinom, fra Antom Perkovićem, uočavamo izrešetane, porušene i narušene zgrade, uključujući i dvorac Eltz, čija se nekadašnja ljepota još uvijek nazire među nebrojenim oštećenjima, koje nijemo, a tako riječito svjedoče o divljanju barbara, kojima ništa nije sveto i koji ne znaju za sram. Razrušene zgrade, kao spomenici hrabrim, ponosnim, plemenitim i miroljubivim Hrvatima, koji su u njima mirno živjeli, marljivo radili, veselo se družili sa svojim susjedima...

Među ruševinama, strši i "ponosno" se kočoperi prekrasno uređena, monumentalna zgrada jugoslavenskog konzulata, jugoslavenskom zastavom šamarajući pogled na ruševine oko sebe. Hrvatski barjak nisam uočila.

Još jedan manji dio kuća i zgrada ipak je obnovljen: poneki moderno uređeni dućan ili lokal, još više naglašava kontrast prema svemu onome što tek treba obnoviti...

Obnovljen je i dio oko utočišta Vuke u Dunav, šetalište uz obalu, s hrvatskim zastavama i velikim bijelim križem, na kojemu je hrvatski grb, pleter i natpis na glagoljici: "Navik on živi, ki zgine pošteno".

Šetalište uz Dunav zrači opuštenošću idiličnog i mirnog mjesta, unatoč svim strahotama koje su se tu dogodile.

S fra Antom najprije smo otišli odati počast svim poginulim braniteljima na njihovom groblju. Mnoštvo uredno postavljenih bijelih križeva, svjedoči o svim žrtvama ovdje pronađenim u masovnoj grobnici, nakon oslobođenja Vukovara, od kojih mnoge niti do danas nisu identificirane. Saznajemo da su među ostalim žrtvama pronađene i šestomjesečna beba i starica od 104 godine. Molimo se, palimo svijeću i duboko u sebi klanjamo svim žrtvama i braniteljima, zahvalni na onome što su učinili i dali za Hrvatsku, osjećajući da iz takvog temelja cijela Hrvatska s Vukovarom na čelu i u srcu ponovo mora pobijediti, dići se iz svog i vukovarskog pepela, na hvalu i ponos Bogu, kao primjer i uzor čitavom svijetu.

Druga, još teža i potresnija postaja, bila je Ovčara - hrvatska Kalvarija, vrhunac patnje i mučenja. A tko zna koliko još takvih Ovčara u Hrvatskoj ima, za koje se nikada nije saznalo, jer nitko nije preživio da posvjedoči sve strahote. S velikom ljubavlju i strahopoštovanjem prema mučenicima, te gorčinom prema zločincu, koji se nikada nije pokajao, poželjeh poljubiti to sveto tlo, natopljeno nevinom krvlju i vapajima, koje svijet nije htio čuti... A taj isti svijet danas ima obraza zamjenjivati žrtvu i agresora, suditi našim hrabrim braniteljima i generalima, a oslobađati zločince! Ali prava i potpuna istina o Ovčari, piše bar na jednom od dva tamo podignuta spomenika. Nova svijeća zapaljena pred tim spomenikom i vječni žar za njih u našim srcima.

Slijedeća postaja: Crkva sv. Filipa i Jakova, izvana donekle obnovljena. A unutra: šok! Goli zidovi, cigla i žbuka, umjesto nekadašnjih umjetničkih freski, u toj skoro 300 godina staroj crkvi.

Granate i barbari učinili su svoje. Na jednom od zidova, još uvijek vidljiv ćirilički grafit: "Bog prašta, Srbi ne!". Masivni noseći stupovi nagriženi njihovim barbarstvom, ipak su uspjeli odoljeti i sačuvati samu crkvu. Sve vrijednosti odnesene, opljačkane, uništene: crkvene orgulje, umjetničke slike, koje su vrijedni fratri i pobožni narod stoljećima prikupljali, darivali, častili...Kip sv. Ante čudom je spašen. Na zgarištu - ostaci lijesa i ljudskih kostiju: posmrtni ostaci vukovarskih grofova, sahranjenih u crkvi, četnicima su služili kao ogrjev!

Relikvije tijela sv. Bone, zaštitnika Vukovara, četnici su neko vrijeme čuvali, vjerujući samo u dragocjenost dragulja svečeve opreme, a kad su se razuvjerili u to, čak su i njega uništili. Od cijele relikvije, ostao je sačuvan samo dio jedne kosti.

Prema knjizi "Povijest samostana i župe vukovarske", oca Placida Belavića iz 1928.g., tijelo viteza i mučenika sv. Bone, kojeg je rimski car Galien dao pogubiti 1. kolovoza 260.g, trudom o. Josipa Jankovića doneseno je u Vukovar iz Rima, preko Pečuha i Osijeka, 23. lipnja 1754, za vrijeme pape Benedikta XIV, "za duševnu utjehu naroda u Srijemu i Slavoniji...da bude prosvjetitelj, patron i obrana varoša vukovarskog i svekolike države...". Sv. Bono je u 3. st. bio pripravan "za vjeru Kristovu sve ostaviti, dapače i zadnju kapljicu krvi proliti!", baš kao i vukovarski branitelji na domak 3. tisućljeća, za Krista i domovinu. Prema legendi, prije svoje smrti, sv. Bono je gromom iz vedra neba u prah smrvio kip rimskog idola...Zato vjerujem da će on i danas znati kako ispraviti sve nepravde, kako uz Božju pomoć, udahnuti novi i vječni život svome Vukovaru i svojoj Hrvatskoj.

U obnovljenoj kapeli sv. Josipa Radnika, u Borovom Naselju, pod okriljem kipa Gospe Fatimske, koji je ostao sačuvan na zgarištu stare kapele, imali smo sv. misu, sabirući misli i dojmove, upravljajući svoje molitve Bogu, s ljubavlju i ponosom prema Vukovaru i Vukovarcima, prema domovini i braniteljima, bez mržnje i prema kome...Na kraju mise, našem dragom i ljubaznom domaćinu, fra Anti Perkoviću, predali smo novac prikupljen tijekom mjeseca studenog nizom humanitarnih akcija, više kao simbolični znak pažnje i naše povezanosti s tim nezaboravnim gradom i njegovim hrabrim stanovnicima.

S domoljubnom pjesmom na usnama otišli smo iz zauvijek našeg Vukovara, prema svega 3,5 sata udaljenom Zagrebu...Ali Vukovar ostaje s nama, u srcima, mislima i novim poticajima za sve što svatko od nas može i mora učiniti za taj sveti grad.

Na kraju bih Vukovar usporedila s mučenim Kristom: izranjenim, izvrjeđanim, popljuvanim, osuđenim, razapetim...Prihvatio je Božju volju, oprostio svojim mučiteljima i ubojicama, zamolio i samog Oca da im oprosti, jer ne znaju što čine...I na kraju pobijedio smrt, uskrsnuo za naše spasenje...Dobio novo, proslavljeno Tijelo...Ali rane na njegovim rukama, nogama i Srcu, zauvijek su ostale, kako bi se svi nevjerni Tome mogli uvjeriti u ono što se doista dogodilo, i zauvijek se i potpuno obratiti Bogu.

Drina Cavar (2002)