četvrtak, 27.02.2014.
NAMPALO MI...
čitajući "suncokreticu..." i njezinu dilemu o pravim muškarcima i „Transitgloriamundi“ i nedostatku seksa u Hrvata.
Nedavno mi priča frendica što joj je rekao njezin frend, koji je gay. Zna ona da je on to što je i zna on da ga ona neće osuđivati i krivo gledati... s njom je potpuno otvoren.
I tako kaže on njoj da se zaljubio, ovaj put za pravo i da su u vezi. Dečko s kojim je u vezi, prekinuo je s curom da bi bio s njim. I, tako, rekao je on njoj da ponekad napravi "test" za muškarce koji se izjašnjavaju kao hetero, koji su u braku ili vezi i uvjerava je da bi veliki postotak tih i takvih muškaraca barem probali zaigrati za drugu momčad :-). Javna je tajna da ih je popriličan broj koji su pro forme u braku, a u stvari su gay.
Eh, sad, nešto mi se po glavi vrti podatak da je prije žena bilo više od muškaraca. Ne znam je li tome i sad tako. Ako je, i uzimajući u obzir da je sve više razvoda i sâmih žena, da puno muškaraca (slobodnih i vezanih) prelazi "na drugu stranu", da i oni što su postali slobodni tim istim razvodom, ne žele se zeznuti i drugi put, nama ženama ne piše se dobro ni veselo. Muška modna industrija, božemiprosti, ne znam za koji spol kreira te kreacije. Frizure koje mladi dečki nose, šminka na licu, izgledaju skoro pa k'o cure. Sve nešto žgoljavo, mali prst u zraku, afektiranja... da stane bar k'o muško, ni to, neg' prebaci torbicu preko ruke, onaj đir "slomljeno krilo" i ide on gradom...
dokaz iz jednog modnog časopisa:
Onda na zadnjoj stranici istog časopisa: the ON
Imalo bi se tu puno toga za reći, ali ja samo mogu zavapiti: ljudi... čekajte, stanite, nemojte :-))
Oznake: pravi muškarci, gay muškarci
nedjelja, 23.02.2014.
TANKA JE LINIJA IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI...
Prije mjesec, dva sam pričala s mamom i spomenem joj kako su mi se čizme prošupljile. Financijska situacija nije baš blistava i tako guram ja u njima. Nakon dan – dva čujem se s ocem i kaže mi: hajde, kad ideš na posao, siđi s busa, trebam ti nešto dati. Mislila sam da je stigla neka pošta za mene jer sam prijavljena na njihovu adresu. I tako ja siđem, malo mi bla-bla i vadi on nešto iz džepa. Izvadio je malu, bijelu koverticu. Valjda tada nije imao „kupovnu“, pa je sâm presavio papir i oblijepio selotejpom (vidite li selotejp?) Da mi je i kaže: znam da nije puno, ali nadam se da će ti pomoći bar malo. Podignem poklopac i vidim ovo:
Gledam i u prvi mah šutim, dirnuta činom, ganuta idejom i porukom... zahvaljujem i govorim: ma, nisi trebao, ionako sam ja mislila otići ovih dana nešto kupiti, serem naravno...
Nije bitan iznos, nije bitna „domaća“ kovertica, nije bitno što kasnim na posao... U tom trenutku važno je jedino to što se i opet pokazalo da nema iskrenije ljubavi od roditeljske, da nitko na svijetu ne može brinuti i pomoći kao što može roditelj djetetu, bez obzira koliko imali godina.
Ovo je samo mala crtica o mome ocu. Zašto je dijelim s vama?
Prije mjesec dana otišao je u bolnicu napraviti neke pretrage... dan, dva i ide doma.
Na UZV srca su otkrili tromb, zadržali ga, dali terapiju... oporavlja se i nakon tjedan dana osjeća se dobro.
Bila je vizita i otišli su dalje. Sutradan je trebao obaviti kontrolni UZV i nakon toga kući. Par minuta poslije pojavila se jaka bol u prsima i širi se na desnu stranu. Zove sestru da mu da lijek, ona ne smije bez liječnika, čeka se da vizita bude gotova. Za to vrijeme trpi jake bolove, ali izdržava. Liječnike dočekuje na vratima svoje sobe da ne bi promakli. Liječnica naručuje aparat za EKG u sobu, prikopčava ga, otkucaja srca „milion“. Liječnica viče, odjekuje odjel, zove da hitno dođe kardiolog s drugog kata, tu je njegov hematolog, puna je soba liječnika i sestara... kardiolog govori da tu ne mogu ništa, prebacuju ga na kardiologiju, daju mu anesteziju (ni danas ne znam zašto).
Sve se to odigravalo, a mama, brat i ja nismo znali koliko je opasno stanje. Brat se čuo s njegovim liječnikom, rekao mu je da su ga prebacili, došli smo nas troje, kažu nam da malo pričekamo, da su imali hitan slučaj...
Pogledavamo se, slutimo nešto loše, ne želimo priznati, u kosti se uvlači neminovnost, strah, nevjerica.
Kako odjednom? Bio je dobro, sutra je trebao kući. Iz jedne sobe izvoze kolica s onim aparatom za oživljavanje, pogledam brata i kažem: to je sigurno bilo za njega... mada ne znamo u kojoj je sobi, osjećam to... Ne puštaju nas još u sobu, ne govore nam ništa, ne možemo više dočekati... dajemo kraljevstvo za informaciju.
Na hodnik izlazi liječnik koji ga je primio i kaže mi što je bilo... govori mi nerazumljivim jezikom, spominje latinske nazive, u šoku ne kužim ni one hrvatske. Pitam ga da li to znači da su ga morali oživljavati aparatom kao što gledamo na filmu???. Kaže: da. Možemo ući k njemu jedan po jedan na par minuta jer se maloprije vratio s druge strane.
Tanka je linija između života i smrti... tako često to zaboravljamo.
četvrtak, 13.02.2014.
I GURAM I VUČEM ISTOVREMENO...
Početi ću sa završetkom: i guram i vučem istovremeno…
Mislim da poprilično pobijam zakone fizike, ali ovo radim već godinama.
Nije tako bilo na početku… nije tako bilo dugi niz godina… u nekim boljim, sretnijim vremenima jedno je malo pogurnulo, a drugo je povuklo… i obratno, zavisi kako je tko imao snage.
Tedi Spalato pjeva:
Ja sam za tebe trpija svašta
Ljuti se, prašta, ljubav poreka...
Kada se učini ovo zadnje, kada se ljubav porekne – tada se počinje prkositi zakonima fizike.
Mogla sam učiniti sve kada me se malko povuče… mogu učiniti sve kada me se malko pogurne… kao auto koji neće upaliti, dovoljna je i jedna osoba, ubaciš u ler, malo te pogurne i upališ…
Sada… i guram i vučem istovremeno…
radim ovo već godinama… i čini mi se da stojim na mjestu… što je na kraju krajeva i logično… tako neću nigdje stići…
Ne želim više prkositi zakonima fizike, ne želim niti znati zakone fizike…
želim da me ponekad povuče, ponekad ću ja…
želim podršku dobiti… i želim podršku pružiti…
želim se pokrenuti sa ovog mjesta na kojem predugo stojim… umorih se koprcajući se, hvatajući dah, kao plivajući protiv struje, dajem sve od sebe, a ne mičem s mjesta…
Završit ću sa početkom: prije mnogo, mnogo godina jedno je malo povuklo, a drugo je pogurnulo… i obratno, zavisi kako je tko imao snage…
I tada smo nekamo išli, tada smo imali planove, želje, snove…
Sada nemamo ništa…
srijeda, 05.02.2014.
KADENA
Odlučila sam, prodati ću kadenu. Nije tome razlog posvemašnji trend na koji je ljude natjerala neimaština, pa rasprodaju i najdraže uspomene koje najčešće imaju samo tu, sentimentalnu vrijednost.
Dobila sam taj lančić kada sam rodila kćer. Takav je običaj na ovim prostorima. Muž dariva ženu. Dugo me žuljala jedna činjenica u vezi tog poklona. Činjenica da sam ga na kraju sama platila.
Nas dvoje smo se davno odmaknuli jedno od drugoga. Emocionalno, komunikacijski, partnerski, prijateljski. Ja sam nas odmaknula i fizički. Što se mene tiče, sve pet. Nadala sam se da će poklonjena kadena „odigrati svoju ulogu“, odnosno zadržati vezu kćeri i oca jer po meni, to i je simbolika tog dara, na neki način zahvala za novi život.
Slabo to ide. Sve više uočavam (nadam se da griješim) pucanje tog lanca. To me boli i žulja zbog djeteta. Naprečac odlučujem da činom prodaje prekinem ono malo cijelih karika.
Možda da pokušam... ne znam što bih mogla učiniti da uspostave druženja, susrete, važno je to za oboje, meni bi bilo drago.
Možda da sačekam još malo... nikad nije kasno prekinuti veze...
Oznake: kadena
