sebe... moram pobijediti sebe!
Sigurno svi imamo snove, koje više - manje pokušavamo ostvariti. Za one nikad ostvarene krivimo situaciju, loš karmu, nekoga drugoga, okolinu, mjesto rođenja, djecu, muža/ženu, šefa... sve, samo ne preispitujemo sebe.
Što stvarno činimo da bismo ostvarili svoje snove? Koliko se trudimo? Koliko to zaista želimo? Što smo sve spremni žrtvovati za svoj san? Hoćemo li se doista osjećati puno bolje kada dostignemo to što sanjamo, što god da je?
Imam više neostvarenih snova. Neki su iz djetinjstva, neki su novijeg datuma. Jedan je poseban za mene. Često se sjetim izreke: „ne želim umrijeti pitajući se što sam propustila“. Sigurna sam da ne mogu otići dok ne ispunim taj san. Sigurna sam i da će ostvarenje tog sna promijeniti cijelo moje biće. U stvari, neće ga promijeniti, dodatno će ga pokrenuti, dati mi poticaj za sve ostalo u životu što kanim učiniti.
Sanjam o tome 20-tak godina... puno je to. Ima tjedana, mjeseci kad ne razmišljam toliko intezivno o tome, a ima dana kada ne izlazi iz glave.
Prije dva mjeseca sanjala sam da ostvarujem svoj san. Haha, sanjam svoj san. Ima li boljeg znaka da to trebam učiniti?
Bilo je toliko divno, kako samo lijepi snovi mogu biti. Kroz tijelo trepere trnci, uzbuđenje, srce lupa, što od sreće, što od straha. O da, bojim se toga, koliko i želim.
Probudila sam se na pola puta do zemlje. Nemam riječi kojima bih opisala svoje osjećaje tada, tren nakon buđenja. Sjedim u krevetu i pitam se što sam toliko čekala s ostvarenjem tog sna kada je to ono što najviše želim?
Da, krivila sam situaciju, karmu, nedostatak love, vremena, ma kako ću ja to, nije to samo tako...
Tada sam upitala samu sebe: želiš li umrijeti pitajući se kako je to? Ostati bez tog osjećaja, podstreka, snage, sreće? Ne, definitivno ne želim.
Škrabica koju sam počela puniti za neodređeno, dobila je namjenu.
Prvi je u moj život ušao neplanirano, iznenada, niti sam ga tražila, niti očekivala… ona ga je dovela i, zavladao je mojim, skoro pa cijelim životom…
Zanemarila sam sve oko sebe zbog njega
S njim sam doživjela puno toga: na početku euforija koju, sigurna sam, prolaze svi i osjećaj da ponovo živim… nakon toga jedno smirenije, ali puno kvalitetnije druženje… bilo je puno zezancije, ozbiljnih tema, nagovaranja, izvrdavanja, pristajanja, odbijanja.
Zbog njega su me svi doživljavali drugačiju nego što jesam… mislili su da sam lakomislena, blesava, da je dovoljno da me zateknu na krivoj nozi i dobiti će što traže, ali prevarili su se…
Nakon svega toga, sve se nekako “izdušilo”. Pitala sam se čemu će mi sve to, što očekujem od njega?
On mi ne može dati odgovor na moje dileme. Ne može mi biti centar svijeta, ne mogu sve ostalo samo tako ignorirati….
I tada je ona, koja ga je i dovela meni, rekla: probaj se maknuti od njega, probaj s nekim drugim.
Haloo, kojim drugim?....nisam htjela ni prvog.
...ali drugi je došao brže nego prvi… nije mi odgovarao, nikako se nisam mogla poistovijetiti s njim, nije mi bio tako drag, ali družili smo se…
Nije tu bilo euforije, više kao obveza, a ne gušt kao s prvim… sve nekako reda radi, samo da se maknem od prvog.
Ne mogu odrediti točan dan kad je s njim postalo drugačije... jednostavno sam se počela rado družiti s njim, pojavila se ona slatka neizvjesnost: hoće li doći, hoćemo li razgovarati, možda se i vidjeti…
Nisam se zamarala koliko će razgovor trajati, ali sam se potajno nadala da traje što duže…
imam dva... koji mi je draži??
< | listopad, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
"Nikada nemoj prisiljavati nekoga da ti napravi mjesta u svome životu, jer, da mu je stvarno stalo, on bi to davno učinio"
"Volim one koji su prisutni u mom životu i čine ga nevjerovatnim...
Istovremeno se zahvaljujem onima koji su napustili moj život i učinili ga fantastičnim"
doubletrouble040@gmail.com