utorak, 24.06.2014.
IZMEĐU REDOVA...
Kada dijete nauči slova, pa počne čitati, svakojake tajne o svijetu otkriva.
Kada nauči čitati između redova, tek onda pojmi koliko je tajni zapreteno.
libar
ponedjeljak, 23.06.2014.
TATOO
ja sam se oslikala
kad je ta tekma?
četvrtak, 19.06.2014.
SVE IMA SVOJE VRIJEME
... tako barem kažu
htjela sam nabrojati štošta, ali nema smisla jer sad me žulja samo jedno...
žulja me što sam preskočila vrijeme suza, što sam srce zakračunala, što mu nisam dozvolila da prepukne kad je bilo vrijeme, što sam ga stisnula kao u škripac, a htjelo je iskočiti iz grudi... kako sam nepravedna bila
žulja me što nije bilo nikoga da mi kaže da je u redu isplakati dušu, isprati sve lažne besjede i zavaravajuće dodire, da je u redu utopiti tugu i nedoumice... kako sam usamljena bila
žulja me što sam mislila da nemam nikakva prava tražiti i očekivati, da trebam samo davati... kako sam glupa bila
žulja me što sam hodila svijetom sa smiješkom na licu, a bilo je vrijeme suza... koja sam glumica bila
a kažu i da nikad nije kasno...
sedam suza
nedjelja, 15.06.2014.
JA SAMICA, JA CARICA...
Preksinoć sam bila na rođendanskoj fešti. Nisam znala kakav će biti sastav uzvanika. Na kraju deset parova i ja. Ne znam jesu li ostali osvijestili tu činjenicu u glavama, ali u jednom trenutku ja sam je postala svjesna. U našem mentalitetu se još uvijek na „neuparene“ ljude gleda s podozrenjem, i na neki način, žaljenjem. Ili je to možda bilo samo moje mišljenje, jer nisam primijetila da me itko promatrao na takav način.
Malo sam snimala situaciju... kako je vrijeme odmicalo, svi ti muškarci odvajali su se u drugi dio lokala, na terasu, bacili oko na nogomet, žene su ostale same, grupirane... opet. Nije bilo razlike između njih i mene. U stvari, bilo je: ja sam sama sa sobom, a one su same u dvoje. Draža mi je moja situacija, u njihovoj sam bila i ne želim je ponavljati.
Nisam mogla izbjeći događaj jer me pozvala jako bliska osoba. Ma, da sam i mogla, ne bih. Meni je bilo super... napokon sam izašla van, malo plesa, dobro vino, još bolja klopa i saznanje da mi je ustvari divno u životu, a ono što mislim da mi nedostaje, doći će kad dođe vrijeme za to.
Ponekad mislim da bih možda trebala spustiti kriterije, 'oću vraga, sad sam podigla letvicu, pa nek' preskoči 'ko može:-)
Na kraju, petak 13.- ti je prošao odlično, bila sam samica, ali i carica...
sama
subota, 07.06.2014.
ZAHVALJUJEM...
Na današnji dan, prije tri godine... dan kao i svaki drugi, ja na posao, kćer u školu.
Ubrzo će se uspostaviti da takvog dana nije bilo u našim životima.
Još nisam bila stigla do posla, zvoni mi mob... kćer... javim se... „mama, mene je udario auto“. Dobro da sam sjedila jer bih se vjerojatno srušila. Bus stoji na semaforu, guram se do vrata, govorim vozaču da mi otvori, nije još stanica... otvaraj, dijete mi je udario auto... otvorio je, vraćam se, trčim, hodam, jesi jako ozlijeđena (mozak u pozadini zaključuje da nije strašno dok me je mogla nazvati), boli li te, gdje si... zovem muža (tada smo još bili na istoj adresi), zovem brata da dođe po mene i nikako mu ne mogu reći gdje sam... šok i strah mi je obuzeo mozak...
Zahvaljujem svemiru što je sve prošlo ok, ozljeda nije bila teška, oporavila se...
