utorak, 28.01.2014.
KAKO SAM JOJ REKLA DA JE VOLIM...
Odrasla sam u obitelji u kojoj se osjećaji nisu pokazivali, nisu se ni verbalizirali, kako oni lijepi, tako ni oni ružni. Roditelji, "stara garda", odrasli u teškim vremenima, nisu učeni na pokazivanje ljubavi prema bilo kome, pa ni prema djeci. Njima nitko nije govorio da ih voli. Njihov život je bio borba.
Nedostajao mi je zagrljaj, poljubac, zavaliti se majci u krilo i povjeriti joj strahove i tajne. Znala sam da postoje obitelji gdje se to pokazuje i govori. Moja nije bila takva. Ponekad sam sa dječjom zavišću gledala odnose drugih, gdje se iz aviona vidjela ta bliskost. O, osjećala sam ja da oni mene vole, to nikad nije bilo upitno, ali mi to nikad nisu rekli. Nekako sam se priviknula na to, ali sam čvrsto odlučila da ću ja svome djetetu pokazivati i govoriti da ga volim. Koliko god puta treba.
Danas je teenager-ica i posve je normalno da mi kaže: mamčika (ovo kad nešto hoće iskamčiti:-)), daš mi pusu?... dođi me zagrliti, ja tebe volim... posve je uobičajeno da mi sjedne u krilo i priča mi koješta, dok ja češkam leđa.
Danas je uobičajeno da ja njoj kažem da je volim, da je zagrlim, da je bodrim.
Presretna sam zbog toga jer joj pružam ono što je meni nedostajalo dok sam odrastala.
Prije par mjeseci, na jednom portalu, dopisivala sam se s jednom osobom. Muškarac iz Splita. Nismo se nikada upoznali. Sada sam uvjerena da mi je on bio "poslan" da mi osvijesti "nedostatak" moga djetinjstva. Nakon kratkog dopisivanja, ne znam ni kako smo došli na tu temu, kaže on meni da je prošlo ljeto prvi put svojoj majci rekao da je voli. Bio je sa prijateljem na brodu, odjednom je osjetio neodgodiv poriv da je nazove i da joj to kaže. Prvi put je nazvao i bla-bla, nije rekao. Drugi put je nazvao i rekao je svojoj majci da je voli. Prvi put u 47 godina života. Majka je prvo pitala jeli sve u redu, znajući da je na brodu.
Naravno da sam ga pitala o tome i rekla mu da ni ja nisam nikad svojoj majci rekla da je volim. "Odmah telefon u ruke i reci joj to", reče mi osoba koja sad zna kakav je to prekrasan osjećaj nekome izraziti ljubav. Prošlo je par dana, a ja nisam imala hrabrosti za te riječi, mada su istinite da ne mogu biti istinitije. Razmišljala sam puno o svemu tome i uzela telefon u ruke i rekla: "Mama, zovem te da ti kažem da te volim". Muk i tajac, šok, nesiguran smijeh, zamuckivanje i nelagoda. Ponovila sam još jednom, da joj dam vremena da se snađe, brbljam nešto bez veze. "Znam ja to, pokazala si ti to puno puta", rekla je. Tada me je upitala: jesi ti dobro, jeli sve u redu? 'En ti život kad te nakon izjave ljubavi pitaju jeli sve u redu?
"Jesam, dobro sam". Divan je to osjećaj moći izreći ljubav. Presretna sam.
Oznake: moja majka
ponedjeljak, 20.01.2014.
JEDINICA VREMENA
Jbte, gdje god krenem čitati svi pišu "jedinica vremena".
Šta je to postalo nešto jako moderno?
Još malo pa nećemo govoriti "kad se nađemo", već "u kojoj jedinici vremena se nađemo".
Sve tikva do tikve, pokondirene.
nedjelja, 12.01.2014.
MOŽE SLON STATI
Gledamo na TV-u: leže dvoje u krevetu – žena i muškarac.
„Uh, koliko prostora između njih, može slon stati“ – reče moja kćer ko iz topa.
Ja nisam ni primijetila taj prazan prostor, nisam ni primijetila da u toj slici nešto nije kako bi trebalo biti…
Da li mi odrasli više ne primjećujemo takve nelogičnosti, više se ni ne čudimo, niti se trudimo mijenjati postojeće stanje stvari?
Zar nam stvarno djeca trebaju ukazivati da odnosi više odavno ne štimaju?
Oni su puno mudriji nego što mislimo i vide puno više nego što bismo mi htjeli.
Pitam se što naša djeca uče iz svega toga… kakvi će biti njihovi odnosi?... prijateljski, ljubavni, poslovni, nebitno, kad svoje roditelje vide kao da žive na dvije planete?
A, možda su oni generacija koja će opet ufurati „stiskavce“ u modu… voljela bih to...
Oznake: razdvojenost, otuđenost
nedjelja, 05.01.2014.
MI RASPUŠTENICE...
Jesam, priznajem, jedna sam od njih. Ima tome neko vrijeme, ni predugo ni nešto zanemarivo kratko. Dovoljno da uočim neke stvari kod drugih žena, mojih prijateljica, još uvijek ubračenih prijateljica.
Sad više nisam ni sigurna jesu li mi prijateljice. Što me nagnalo da se to pitam...Moj bivši muž dugo vremena prije završetka braka nije sa mnom odlazio nikuda, nismo se više družili ni sa kime kao par. Gdje god sam bila prisutna, bila sam sa našim djetetom i nikad nisam osjetila da sam suvišna u društvu parova. Jesam se ja ponekad osjećala glupavo, kao treći kotač, ali ljudi su me pozivali i ja sam se rado odazivala.
Otkako sam sama, prijateljice me ne zovu na mješovita druženja. Osim jedne. U početku to nisam ni kužila, imala sam drugih preokupacija i briga. Kad sam malo stala na noge, počela sam se pitati u čemu je stvar.
Da li sam postala potencijalna opasnost, lovina bez zaštite?
Imaju li žene ugrađen čip za očuvanjem i obranom „svog muškarca“ od naleta raspuštenice?
Boje li se više moje reakcije ili reakcije svojih muževa?
Oznake: raspuštenice
