Odrasla sam u obitelji u kojoj se osjećaji nisu pokazivali, nisu se ni verbalizirali, kako oni lijepi, tako ni oni ružni. Roditelji, "stara garda", odrasli u teškim vremenima, nisu učeni na pokazivanje ljubavi prema bilo kome, pa ni prema djeci. Njima nitko nije govorio da ih voli. Njihov život je bio borba.
Nedostajao mi je zagrljaj, poljubac, zavaliti se majci u krilo i povjeriti joj strahove i tajne. Znala sam da postoje obitelji gdje se to pokazuje i govori. Moja nije bila takva. Ponekad sam sa dječjom zavišću gledala odnose drugih, gdje se iz aviona vidjela ta bliskost. O, osjećala sam ja da oni mene vole, to nikad nije bilo upitno, ali mi to nikad nisu rekli. Nekako sam se priviknula na to, ali sam čvrsto odlučila da ću ja svome djetetu pokazivati i govoriti da ga volim. Koliko god puta treba.
Danas je teenager-ica i posve je normalno da mi kaže: mamčika (ovo kad nešto hoće iskamčiti:-)), daš mi pusu?... dođi me zagrliti, ja tebe volim... posve je uobičajeno da mi sjedne u krilo i priča mi koješta, dok ja češkam leđa.
Danas je uobičajeno da ja njoj kažem da je volim, da je zagrlim, da je bodrim.
Presretna sam zbog toga jer joj pružam ono što je meni nedostajalo dok sam odrastala.
Prije par mjeseci, na jednom portalu, dopisivala sam se s jednom osobom. Muškarac iz Splita. Nismo se nikada upoznali. Sada sam uvjerena da mi je on bio "poslan" da mi osvijesti "nedostatak" moga djetinjstva. Nakon kratkog dopisivanja, ne znam ni kako smo došli na tu temu, kaže on meni da je prošlo ljeto prvi put svojoj majci rekao da je voli. Bio je sa prijateljem na brodu, odjednom je osjetio neodgodiv poriv da je nazove i da joj to kaže. Prvi put je nazvao i bla-bla, nije rekao. Drugi put je nazvao i rekao je svojoj majci da je voli. Prvi put u 47 godina života. Majka je prvo pitala jeli sve u redu, znajući da je na brodu.
Naravno da sam ga pitala o tome i rekla mu da ni ja nisam nikad svojoj majci rekla da je volim. "Odmah telefon u ruke i reci joj to", reče mi osoba koja sad zna kakav je to prekrasan osjećaj nekome izraziti ljubav. Prošlo je par dana, a ja nisam imala hrabrosti za te riječi, mada su istinite da ne mogu biti istinitije. Razmišljala sam puno o svemu tome i uzela telefon u ruke i rekla: "Mama, zovem te da ti kažem da te volim". Muk i tajac, šok, nesiguran smijeh, zamuckivanje i nelagoda. Ponovila sam još jednom, da joj dam vremena da se snađe, brbljam nešto bez veze. "Znam ja to, pokazala si ti to puno puta", rekla je. Tada me je upitala: jesi ti dobro, jeli sve u redu? 'En ti život kad te nakon izjave ljubavi pitaju jeli sve u redu?
"Jesam, dobro sam". Divan je to osjećaj moći izreći ljubav. Presretna sam.
Post je objavljen 28.01.2014. u 18:18 sati.