Jesam, priznajem, jedna sam od njih. Ima tome neko vrijeme, ni predugo ni nešto zanemarivo kratko. Dovoljno da uočim neke stvari kod drugih žena, mojih prijateljica, još uvijek ubračenih prijateljica.
Sad više nisam ni sigurna jesu li mi prijateljice. Što me nagnalo da se to pitam...Moj bivši muž dugo vremena prije završetka braka nije sa mnom odlazio nikuda, nismo se više družili ni sa kime kao par. Gdje god sam bila prisutna, bila sam sa našim djetetom i nikad nisam osjetila da sam suvišna u društvu parova. Jesam se ja ponekad osjećala glupavo, kao treći kotač, ali ljudi su me pozivali i ja sam se rado odazivala.
Otkako sam sama, prijateljice me ne zovu na mješovita druženja. Osim jedne. U početku to nisam ni kužila, imala sam drugih preokupacija i briga. Kad sam malo stala na noge, počela sam se pitati u čemu je stvar.
Da li sam postala potencijalna opasnost, lovina bez zaštite?
Imaju li žene ugrađen čip za očuvanjem i obranom „svog muškarca“ od naleta raspuštenice?
Boje li se više moje reakcije ili reakcije svojih muževa?
Post je objavljen 05.01.2014. u 22:42 sati.