nedjelja, 26.04.2015.
LJUBAV MOJA...
tako sam je memorirala u mobu, moju kćer, ljubav moju.
Na jučerašnji dan, s trbuhom do zuba, po zadnji puta u tom stanju, pokušala sam se uhvatiti u koštac s usisavačem, metlom za pranje podova, mijenjanja posteljine i još nekih sitnica kako bi sve bilo tip - top kada dođemo iz rodilišta.
Nemam pojma zašto sam zabrijala da ću roditi na termin, do kojeg je bilo još pet dana, ali ljubav moja htjela je ugledati svijetlo dana prije dana kojeg su zarctali doktori.
Podboltana lijevom rukom, na mjestu gdje se nekada ocrtavao struk, desnom pridržavajući ono crijevo usisavača i mlatarajući s istim lagano naprijed – nazad, iznenada me presjekla bol u leđima i donjem dijelu trbuha, teže dišem, odlučim da neću dizati paniku, ali zovem prijateljicu čiji muž me trebao voziti kad dođe vrijeme. Opišem joj što se događa, kaže ona: ma nije ti to ženo još to. Ok, rodila je dvoje, valjda zna kako izgledaju prvi trudovi, jer ja pojma nemam.
Sjedim još malo, odmaram, zaključim da samo trebam malo usporiti, mada ni do tada nisam razvila neku brzinu, jer to ni nisam u stanju, polako ustajem i pokušavam nastaviti.
Kak' da ne... opet ista bol me natjera da sjednem, probada me malo žešće i sad me već lovi panika jer sam sama doma. Zovem je opet, kažem joj: čuj, meni je ovo prvi put, al' čini mi se da budem danas postala mama, hajd' ti dođi. Dolazi iz susjednog ulaza za čas, jedva sam se dogegala do vrata i kad me je vidjela primi lice rukama (baš kao stare žene:-)): uh, ženo, pa ti si zrela. Zove muža, koji je baš tada morao otići u drugi kvart i kaže mu da dođe hitno i da pokupi moga muža koji je radio na toj istoj strani.
Ne znam za koliko su stigli, ali meni se činilo vječnost.
Došla je još jedna prijateljica, nekako sam se spustila s drugog kata i ugurala se na prvo sjedalo. Frend šuti i vozi, moj iza mene, tapše me po ramenima i za „utjehu“ me svako malo pita: jel' te boli? Ma ne, to ja samo malo 'nako, niš' me ne boli, frendica govori: diši, maco, samo diši, a nema pojma o disanju u trudovima, jer nit' je bila trudna, nit' je rodila, samo je vidjela u filmovima da se to tako govori.
Naravno, da se sve moralo odigravati u popodnevnim satima, oko pol 5, kad raja ide s posla, i naravno da smo zapeli na Šubićevoj, i naravno da su mi trudovi već svakih pet minuta i frend, valjda u panici da ne rodim u autu, vozi u suprotnom smjeru do križanja sa Zvonimirovom. Na križanju je saobraćajac, maše mu onom lopaticom, da kuda se zaputio, dere se frend kroz prozor: ima česte trudove, rodit će, murjak zaustavlja promet u svim smjerovima i pušta nas da prođemo. Stvarno, bilo je baš kao u američanskim filmovima, smogla sam snage malo se i nasmijati između trudničkog disanja.
Stigli smo u Petrovu, izlaženje iz auta je malo veći pothvat u tom stanju, ali uspjela sam. Sestra kaže mužu da mi preda torbu, on je totalka zbunjen, govori joj, pa nemre ona nositi, ima trudove (kao da sestra ne vidi zbog čega sam došla:-)), al' nema s njom cile – mile, ulazimo u lift i odvodi me u nepoznatom smjeru.
Od tada je za mene stvarno sve „nepoznati smjer“, ne znam što me čeka, ne znam koliko dugo će sve trajati, znam samo da hoću što prije roditi jer trudovi su sad već svake 2-3 minute. Neću bilježiti ono prije poroda i sam porod.
Sve sam odradila junački i hrabro i kao nagradu u 21:15 začula sam najdraži kme-kme. Kada mi je sestra stavila to malo stvorenje na prsa, svemir je postao premali i pretijesan za moju ljubav, sreću i ponos koji sam tada osjetila.
Te godine dobila sam najljepši poklon za svoj rođendan, jer danas je i moja fešta.
Jučer smo po prvi puta imale zajedničku tortu, na što sam također ponosna.
Jučer su bili "njeni" gosti, uskoro dolaze "moji".
Kćeri moja, ljubavi moja... sretan ti svaki dan... ljubavi, zdravlja i smijeha... voli te mama
