petak, 21.03.2014.
DA MI SE ZALJUBIT'...
pa da se neprestano smijem
da se svemu veselim
da sve stignem
i da sve želim
ne da hodam neg' da iznad tla lebdim
da mi ništa teško nije
da srce ustreptalo bije
da haljinice lepršaju na meni
da mi se netko obrati kao ženi
da mi se zaljubit'
Evo proljeća, a u srcu zima...
možda volim te
četvrtak, 13.03.2014.
UKROĆENA GOROPADNICA
Nedavno sam u kazalištu gledala predstavu „Ukroćena goropadnica“. Predstava neloša, al' ima i boljih. Obožavateljice lika (o djelu neću) Filipa Juričića, svakako nek' pogledaju, izgleda super.
Pred sam kraj predstave glavna glumica, koja je sad već ukroćena, ima mali monolog o tome kako bi se žene trebale ponašati i povinovati. I nabraja tu ona svašta, ali sve u stilu: kod on okom, a ti skokom.
Jasno nam je svima da je tekst takav, ali negdje na sredini njezina monologa, prepunom dvoranom začuje se uzdah... tih, zatomljen, ne onaj duboki uzdah, već plitak samo s vrha pluća, ipak se ne usudimo glasnije izreći svoje neslaganje, a bilo ga je.
Sad se ja pitam nešto.
Prvo, zašto su žene, sve do jedne bile toliko smjerne u pokazivanju neslaganja. Je li razlog mjesto događanja? Ipak se ne možemo u kazalištu ponašati kao da smo na nogometnoj utakmici. Taj razlog mogu i prihvatiti.
Drugo, možda vjerojatnije, jesmo li mi u stvari sve ukroćene?
Odgojem, okolinom, okolnostima, strahom, prijateljima, djecom, šefovima, rodbinom, muževima. Možda samo sebe uvjeravamo da smo goropadne i samosvjesne i da ćemo mi raditi po svome, a u stvari plešemo kako drugi sviraju. Ta, nismo se usudile ni glasno uzdahnuti i time reći: ne, nije u redu da se ženu tako ukroćuje i „odgaja“ da bude svome mužu kao krpena lutka.
Uh, evo, već se goropadim... i ne dam se ukrotiti...
malena
