Nedavno sam u kazalištu gledala predstavu „Ukroćena goropadnica“. Predstava neloša, al' ima i boljih. Obožavateljice lika (o djelu neću) Filipa Juričića, svakako nek' pogledaju, izgleda super.
Pred sam kraj predstave glavna glumica, koja je sad već ukroćena, ima mali monolog o tome kako bi se žene trebale ponašati i povinovati. I nabraja tu ona svašta, ali sve u stilu: kod on okom, a ti skokom.
Jasno nam je svima da je tekst takav, ali negdje na sredini njezina monologa, prepunom dvoranom začuje se uzdah... tih, zatomljen, ne onaj duboki uzdah, već plitak samo s vrha pluća, ipak se ne usudimo glasnije izreći svoje neslaganje, a bilo ga je.
Sad se ja pitam nešto.
Prvo, zašto su žene, sve do jedne bile toliko smjerne u pokazivanju neslaganja. Je li razlog mjesto događanja? Ipak se ne možemo u kazalištu ponašati kao da smo na nogometnoj utakmici. Taj razlog mogu i prihvatiti.
Drugo, možda vjerojatnije, jesmo li mi u stvari sve ukroćene?
Odgojem, okolinom, okolnostima, strahom, prijateljima, djecom, šefovima, rodbinom, muževima. Možda samo sebe uvjeravamo da smo goropadne i samosvjesne i da ćemo mi raditi po svome, a u stvari plešemo kako drugi sviraju. Ta, nismo se usudile ni glasno uzdahnuti i time reći: ne, nije u redu da se ženu tako ukroćuje i „odgaja“ da bude svome mužu kao krpena lutka.
Uh, evo, već se goropadim... i ne dam se ukrotiti...
malena
Post je objavljen 13.03.2014. u 01:05 sati.