subota, 07.06.2014.
ZAHVALJUJEM...
Na današnji dan, prije tri godine... dan kao i svaki drugi, ja na posao, kćer u školu.
Ubrzo će se uspostaviti da takvog dana nije bilo u našim životima.
Još nisam bila stigla do posla, zvoni mi mob... kćer... javim se... „mama, mene je udario auto“. Dobro da sam sjedila jer bih se vjerojatno srušila. Bus stoji na semaforu, guram se do vrata, govorim vozaču da mi otvori, nije još stanica... otvaraj, dijete mi je udario auto... otvorio je, vraćam se, trčim, hodam, jesi jako ozlijeđena (mozak u pozadini zaključuje da nije strašno dok me je mogla nazvati), boli li te, gdje si... zovem muža (tada smo još bili na istoj adresi), zovem brata da dođe po mene i nikako mu ne mogu reći gdje sam... šok i strah mi je obuzeo mozak...
Zahvaljujem svemiru što je sve prošlo ok, ozljeda nije bila teška, oporavila se...
