ponedjeljak, 12.10.2015.
NIJE GOTOVO DOK NE POBIJEDIM...
sebe... moram pobijediti sebe!
Sigurno svi imamo snove, koje više - manje pokušavamo ostvariti. Za one nikad ostvarene krivimo situaciju, loš karmu, nekoga drugoga, okolinu, mjesto rođenja, djecu, muža/ženu, šefa... sve, samo ne preispitujemo sebe.
Što stvarno činimo da bismo ostvarili svoje snove? Koliko se trudimo? Koliko to zaista želimo? Što smo sve spremni žrtvovati za svoj san? Hoćemo li se doista osjećati puno bolje kada dostignemo to što sanjamo, što god da je?
Imam više neostvarenih snova. Neki su iz djetinjstva, neki su novijeg datuma. Jedan je poseban za mene. Često se sjetim izreke: „ne želim umrijeti pitajući se što sam propustila“. Sigurna sam da ne mogu otići dok ne ispunim taj san. Sigurna sam i da će ostvarenje tog sna promijeniti cijelo moje biće. U stvari, neće ga promijeniti, dodatno će ga pokrenuti, dati mi poticaj za sve ostalo u životu što kanim učiniti.
Sanjam o tome 20-tak godina... puno je to. Ima tjedana, mjeseci kad ne razmišljam toliko intezivno o tome, a ima dana kada ne izlazi iz glave.
Prije dva mjeseca sanjala sam da ostvarujem svoj san. Haha, sanjam svoj san. Ima li boljeg znaka da to trebam učiniti?
Bilo je toliko divno, kako samo lijepi snovi mogu biti. Kroz tijelo trepere trnci, uzbuđenje, srce lupa, što od sreće, što od straha. O da, bojim se toga, koliko i želim.
Probudila sam se na pola puta do zemlje. Nemam riječi kojima bih opisala svoje osjećaje tada, tren nakon buđenja. Sjedim u krevetu i pitam se što sam toliko čekala s ostvarenjem tog sna kada je to ono što najviše želim?
Da, krivila sam situaciju, karmu, nedostatak love, vremena, ma kako ću ja to, nije to samo tako...
Tada sam upitala samu sebe: želiš li umrijeti pitajući se kako je to? Ostati bez tog osjećaja, podstreka, snage, sreće? Ne, definitivno ne želim.
Škrabica koju sam počela puniti za neodređeno, dobila je namjenu.
