Marketing
TANKA JE LINIJA IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI...
Prije mjesec, dva sam pričala s mamom i spomenem joj kako su mi se čizme prošupljile. Financijska situacija nije baš blistava i tako guram ja u njima. Nakon dan – dva čujem se s ocem i kaže mi: hajde, kad ideš na posao, siđi s busa, trebam ti nešto dati. Mislila sam da je stigla neka pošta za mene jer sam prijavljena na njihovu adresu. I tako ja siđem, malo mi bla-bla i vadi on nešto iz džepa. Izvadio je malu, bijelu koverticu. Valjda tada nije imao „kupovnu“, pa je sâm presavio papir i oblijepio selotejpom (vidite li selotejp?) Da mi je i kaže: znam da nije puno, ali nadam se da će ti pomoći bar malo. Podignem poklopac i vidim ovo:
Gledam i u prvi mah šutim, dirnuta činom, ganuta idejom i porukom... zahvaljujem i govorim: ma, nisi trebao, ionako sam ja mislila otići ovih dana nešto kupiti, serem naravno...
Nije bitan iznos, nije bitna „domaća“ kovertica, nije bitno što kasnim na posao... U tom trenutku važno je jedino to što se i opet pokazalo da nema iskrenije ljubavi od roditeljske, da nitko na svijetu ne može brinuti i pomoći kao što može roditelj djetetu, bez obzira koliko imali godina.
Ovo je samo mala crtica o mome ocu. Zašto je dijelim s vama?
Prije mjesec dana otišao je u bolnicu napraviti neke pretrage... dan, dva i ide doma.
Na UZV srca su otkrili tromb, zadržali ga, dali terapiju... oporavlja se i nakon tjedan dana osjeća se dobro.
Bila je vizita i otišli su dalje. Sutradan je trebao obaviti kontrolni UZV i nakon toga kući. Par minuta poslije pojavila se jaka bol u prsima i širi se na desnu stranu. Zove sestru da mu da lijek, ona ne smije bez liječnika, čeka se da vizita bude gotova. Za to vrijeme trpi jake bolove, ali izdržava. Liječnike dočekuje na vratima svoje sobe da ne bi promakli. Liječnica naručuje aparat za EKG u sobu, prikopčava ga, otkucaja srca „milion“. Liječnica viče, odjekuje odjel, zove da hitno dođe kardiolog s drugog kata, tu je njegov hematolog, puna je soba liječnika i sestara... kardiolog govori da tu ne mogu ništa, prebacuju ga na kardiologiju, daju mu anesteziju (ni danas ne znam zašto).
Sve se to odigravalo, a mama, brat i ja nismo znali koliko je opasno stanje. Brat se čuo s njegovim liječnikom, rekao mu je da su ga prebacili, došli smo nas troje, kažu nam da malo pričekamo, da su imali hitan slučaj...
Pogledavamo se, slutimo nešto loše, ne želimo priznati, u kosti se uvlači neminovnost, strah, nevjerica.
Kako odjednom? Bio je dobro, sutra je trebao kući. Iz jedne sobe izvoze kolica s onim aparatom za oživljavanje, pogledam brata i kažem: to je sigurno bilo za njega... mada ne znamo u kojoj je sobi, osjećam to... Ne puštaju nas još u sobu, ne govore nam ništa, ne možemo više dočekati... dajemo kraljevstvo za informaciju.
Na hodnik izlazi liječnik koji ga je primio i kaže mi što je bilo... govori mi nerazumljivim jezikom, spominje latinske nazive, u šoku ne kužim ni one hrvatske. Pitam ga da li to znači da su ga morali oživljavati aparatom kao što gledamo na filmu???. Kaže: da. Možemo ući k njemu jedan po jedan na par minuta jer se maloprije vratio s druge strane.
Tanka je linija između života i smrti... tako često to zaboravljamo.
Post je objavljen 23.02.2014. u 00:01 sati.