Kapelica

15.10.2007.

Juèer sam se malo prepirala s Maglovitim... i u toj prepirci napisala sam nešto o èemu razmišljam cijeli dan. Ovo je ispovjed... nakon grižnje savjesti i iskrenog kajanja.
Napisala sam da je jedan èovjek tužan umro... na što me on spremno doèekao i pitao: „tko umire sretan“. Tada sam mu dala primjer drugog èovjeka, za kojeg mislim da je sretan umro.
Objasnila sam da to èitam senzorima na samoj sahrani... ako se smješkam... to je znak da je èovjek živio dugo i da je od života uzeo sve što je mogao, a ako osjeæam tugu i prazninu.... to je znak da je èovjek živio prekratko i da se previše žrtvovao, a sam premalo dobio.
I onda... u ludnici današnjeg dana uhvatim svoj unutrašnji glas kako me pita: „Dona, pa zar je moguæe da misliš kako nemoralni umiru sretni, a moralni ljudi tužni?“
Jednom je jedan moj kolega rekao za jednog èovjeka: „Umro je mlad, ali on je svoj život znao živjeti – potrošio ga je do daske!“. To je slièna tvrdnja... onoj mojoj od sinoæ.
I cijeli dan vrtim taj film po glavi... i došla sam do zakljuèka. Svi oni koje ocjenjujem kao moralne imali su ozbiljna lica.... ali uvijek su imali negdje „u rukavu“ sjetan i predivan osmijeh koji su izvlaèili u pravim prilikama. Bili su ozbiljnih lica zato što su životu pristupali odgovorno i s punom pažnjom. Nisu bili sebièni, imali su umjerene želje i uravnoteženu osobnost koja nije bila u vlasti taštine. Oni su pronalazili sreæu u sreæi drugih.... i osobna odricanja nisu doživljavali kao žrtvu, nego kao dar. I mislim da sam bila strašno nepravedna što sam sinoæ napisala da umiru tužni. Oni umiru VELIKI. I normalno je da osjeæam tugu.... pri takvim rastancima.
Umiru li nemoralni ljudi sretno? Ne znam. Èovjek kojeg sam juèer spomenula bio mi je djed. Bio je strašno sebièan èovjek. Sebi je priuštio sve što je život pružao... a svi oko njega su trpjeli. Koliko je njemu bilo lijepo u cijeloj toj prièi... nemam pojma. Djelovao je zadovoljno.
Osobno takve ljude smatram ogranièenima i siromašnima. Ali njima je valjda dobro u tim njihovim malim kavezima. Možda sam se na njegovoj sahrani smješkala jer sam ga prihvatila... i za njim jedina ostala koja ga ne osuðuje. Jedina sam mu mogla i smjela reæi što mislim o njemu i svemu što je èinio u životu. Uživala sam poseban status kod tog èovjeka. Ne znam zašto. Možda sam se zato smješkala kad je odlazio.... jer nije ostala tjeskoba i ništa nedoreèeno.
I bez obzira na te senzore i ocjene pri njihovom odlasku. Njihovi životi se nastavljaju našim sjeæanjima. Veæ samim tim što pravimo razliku izmeðu moralnih i nemoralnih likova meðu našim umrlima, njihovi životni izbori dobivaju smisao.
I izjave... poput one moje sinoæ... u raspravi... su odraz naših predrasuda.... ogranièenosti i zasljepljenosti materijalnim trièarijama. Procjenjila sam odživljene živote kroz ispraznosti materijalnog, a zanemarila prave vrijednosti. Cijeli dan me muèila savjest što sam to tako napisala... jer to je u suprotnosti s onim što doista mislim... što osjeæam... i što se trudim živjeti.
Oprosti Magloviti, na mojoj brzopletosti i nepromišljenosti. Toliko me zanijela prepirka... da sam laprdala koješta... samo da bih te nadglasala...

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)