Jučer sam se malo prepirala s Maglovitim... i u toj prepirci napisala sam nešto o čemu razmišljam cijeli dan. Ovo je ispovjed... nakon grižnje savjesti i iskrenog kajanja.
Napisala sam da je jedan čovjek tužan umro... na što me on spremno dočekao i pitao: „tko umire sretan“. Tada sam mu dala primjer drugog čovjeka, za kojeg mislim da je sretan umro.
Objasnila sam da to čitam senzorima na samoj sahrani... ako se smješkam... to je znak da je čovjek živio dugo i da je od života uzeo sve što je mogao, a ako osjećam tugu i prazninu.... to je znak da je čovjek živio prekratko i da se previše žrtvovao, a sam premalo dobio.
I onda... u ludnici današnjeg dana uhvatim svoj unutrašnji glas kako me pita: „Dona, pa zar je moguće da misliš kako nemoralni umiru sretni, a moralni ljudi tužni?“
Jednom je jedan moj kolega rekao za jednog čovjeka: „Umro je mlad, ali on je svoj život znao živjeti – potrošio ga je do daske!“. To je slična tvrdnja... onoj mojoj od sinoć.
I cijeli dan vrtim taj film po glavi... i došla sam do zaključka. Svi oni koje ocjenjujem kao moralne imali su ozbiljna lica.... ali uvijek su imali negdje „u rukavu“ sjetan i predivan osmijeh koji su izvlačili u pravim prilikama. Bili su ozbiljnih lica zato što su životu pristupali odgovorno i s punom pažnjom. Nisu bili sebični, imali su umjerene želje i uravnoteženu osobnost koja nije bila u vlasti taštine. Oni su pronalazili sreću u sreći drugih.... i osobna odricanja nisu doživljavali kao žrtvu, nego kao dar. I mislim da sam bila strašno nepravedna što sam sinoć napisala da umiru tužni. Oni umiru VELIKI. I normalno je da osjećam tugu.... pri takvim rastancima.
Umiru li nemoralni ljudi sretno? Ne znam. Čovjek kojeg sam jučer spomenula bio mi je djed. Bio je strašno sebičan čovjek. Sebi je priuštio sve što je život pružao... a svi oko njega su trpjeli. Koliko je njemu bilo lijepo u cijeloj toj priči... nemam pojma. Djelovao je zadovoljno.
Osobno takve ljude smatram ograničenima i siromašnima. Ali njima je valjda dobro u tim njihovim malim kavezima. Možda sam se na njegovoj sahrani smješkala jer sam ga prihvatila... i za njim jedina ostala koja ga ne osuđuje. Jedina sam mu mogla i smjela reći što mislim o njemu i svemu što je činio u životu. Uživala sam poseban status kod tog čovjeka. Ne znam zašto. Možda sam se zato smješkala kad je odlazio.... jer nije ostala tjeskoba i ništa nedorečeno.
I bez obzira na te senzore i ocjene pri njihovom odlasku. Njihovi životi se nastavljaju našim sjećanjima. Već samim tim što pravimo razliku između moralnih i nemoralnih likova među našim umrlima, njihovi životni izbori dobivaju smisao.
I izjave... poput one moje sinoć... u raspravi... su odraz naših predrasuda.... ograničenosti i zasljepljenosti materijalnim tričarijama. Procjenjila sam odživljene živote kroz ispraznosti materijalnog, a zanemarila prave vrijednosti. Cijeli dan me mučila savjest što sam to tako napisala... jer to je u suprotnosti s onim što doista mislim... što osjećam... i što se trudim živjeti.
Oprosti Magloviti, na mojoj brzopletosti i nepromišljenosti. Toliko me zanijela prepirka... da sam laprdala koješta... samo da bih te nadglasala...
Post je objavljen 15.10.2007. u 22:12 sati.