Pariz "u ništa", Pariz "u sridu"
|
Ostala sam dužna posvetiti jedan post mojoj šogorici i nećakinji, koje su nam došle početkom ljeta. U stvari, kao i post za mog brata (gdje povesti ljude kad je vani kiša?), i ovaj mi je susret bio izazov. Naime, osim beskrajne opuštenosti koja je prožimala cijeli susret, nametalo se još jedno pitanje. "Što želite vidjet u Parizu?" "Ništa" "....A?.... Molim?...." "Pa ono, ako stignemo vidjeti Eiffela i tako to, ali mene ti u stvari zanima grad, atmosfera, sveukupan dojam" Ostala sam malo zbunjena tom željom, ali nakon početničke (ne)organizacije u stvari sam se oduševila tom idejom. Trebalo je, dakle, odbaciti određene rute, odložiti rokovnik sa podsjetnicima sa strane, dati si vremena da si daš vremena da vidiš "sve". Prva dva dana šetale smo po gradu do iznemoglosti, i vidjele svašta. Neplanirano, ali u Parizu ne možeš izbjeći poznate građevine, ni da hoćeš. Nije bilo stiske sa vremenom, nije bilo žurbe, gledale smo kako ljudi hodaju, kako se oblače, pogađale jesu li krenuli na posao, slušale razne jezike. U stvari, radile smo sve ono što sam ja radila cijelo ovo vrijeme otkad sam u Parizu. Našlo se vremena i za kavu, i za razmišljanje gdje pojesti nešto, a da ne moramo trpati u sebe u žurbi da bismo vidjele što više. Našlo se vremena za priču sa konobarima. Našlo se dodatnih pet minuta za biranje neke poslastice iz izloga u brojnim pekarama. Svašta se tu našlo. Ali najveće zadovoljstvo bila je kupnja u obližnjem supermarketu. Ja mislim da su nas djelatnici čudno gledali, jer smo proučavale svaki artikl, razmišljale o vrstama jogurta kao da razmišljamo treba li presjeći plavu ili crvenu žicu za detoniranje bombe, gledale koji nam se senf najviše jede u tom trenutku a koji bi trebalo ponijeti doma. Već sam pričala da su cijene u supermarketima u Parizu vrlo konkurentne ovima u Hrvatskoj i BiH, a to se i ovaj put pokazalo točnim. Šogorica je bila iznenađena na više razina. Naravno, našlo se tu cijena koje su iohoho veće nego u Hrvatskoj, ali sama ponuda (od nižih ka višim cijenama) ju je bacila s nogu. Nakon što smo otkrile supermarkete, treći dan smo ostale doma. Bojala sam se pomalo kako će to biti, odnosno bilo mi je krivo, ono, u Parizu smo a na balkonu smo, ali bojala sam se bez razloga. Jer to je bio čisti hedonizam na djelu. Od doručka do ručka preko večere, šogorica se "dočepala" kuhinje i kuhala sve ono što je odavno htjela napokon sa sastojcima koji su joj odavno nedostajali. Da mi je netko pričao da se može toliko uživati u kuhanju .... u stvari, moj muž toliko uživa u kuhanju. Vidi se da su brat i sestra. Nećakinja i ja smo za to vrijeme proučavale na internetu ponudu grada, moguće rute kuda bi mogli proći., možda neke određene dućane (recimo, u kojima se nude potrepštine za šivanje) i naravno knjigu o Parizu. Tako da smo ostatak vremena (još 4 dana) dok su bile ovdje bili nigdje pomalo. I svašta smo nešto vidjeli. Ja priznajem da za Pariz "u ništa" trebaš imati vremena i mogućnost da ćeš se jednom vratiti. Priznajem i da to nije baš jednostavan plan, jer toliko je stvari koje propuštaš. Priznajem da postoji mogućnost i da se možda nećeš vratiti. Sve to jeste. I priznajem da si jednostavno prisiljen biti turist onda kad ti se najmanje hoće. Ali. Kad smo se rastajali, šogi i nećakinja su bile prezadovoljne. "Joooooooj, vidjele smo svašta." "Pa kako.... pa nismo nigdje bili?" "Ma kako nismo, znam otprilike kako Pariz diše. I drugi put ne moraš dolaziti po nas, znamo doći sa aerodroma direktno kod tebe, znamo i pitati za smjer, svašta znamo" Jej. I ja se nadam da znaju, jer taman dok se dogegaju sa aerodroma, mogu složiti neki brzinski ručak. Onako, za pod zub. A onda možemo dočekati i muža s posla, pa ako nam se bude radilo "u ništa", možemo otići do obližnjeg parka. Predgrađa. Uličnog koncerta. Supermarketa. U jedan od kafića na uglu ulice. Tržnice. Nečega. Što će razultirati sveukupnim dojmom - Pariz "u sridu". |
