Mala priča o tome što mi nedostaje ovdje
|
Pariz - grad svjetlosti. Pariz - najljepši grad koji sam vidjela (iako dijeli prvo mjesto sa Rimom, ali Pariz je onaj prvi pod a)) Pariz - moj ispunjeni san. Pariz - destinacija od koje želim putovati drugdje, jer me ne vuče sada da prvo vidim ovaj grad. Ali to sve znamo. Ima stvari koje mi nedostaju ovdje, naravno. Neću sada pričati o ljudima, jer to se, valjda, podrazumijeva. U ovoj kutiji s koje pišem razvija se jedan sasvim drugi svijet nego onaj koji živim bez ove kutije. Tu su mi mediji, tu mi je skype, msn, FB, tu mi je ona osnovna nit koja je nerazmrsiva. Jer ja sam ipak možda i malo razmaženo dijete, imam potrebu javiti se roditeljima svako malo, ispričati šta mi se desilo, čuti šta rade, šta su kuhali za ručak, čuti šta mi radi brat i njegova obitelj, idu li malci na gimnastiku i tako dalje, čuti jel Sari u Režancima ozdravila noga, čuti jel mi svekar išao na boćanje i je li svekrva pravila omlet od jaja kokoši koje osobno poznajem. I da ne nabrajam dalje. Ali sve je to kompenzacija. Nedovoljna možda, ali neloša. Uglavnom. Ono što mi fali u Parizu, a nabrajat ću slučajnim redosljedom je ovo: 1. Fali mi, kad šetam gradom, slučajno sresti poznate ljude. Iako to već dugo dugo nisam doživjela (u Rijeci rijetko, u Puli još rjeđe), to mi je neki osjećaj koji me prati i koji mi fali stalno. Jednostavno, uđeš u trgovinu i sretneš poznatu osobu, recimo, na kasi ili u redu iza tebe. Pitaš za zdravlje, pitaš kako je kući, šta ima novoga, pročavrljaš malo, pitaš za zajedničke poznanike, i nakon što se rastanete, razmišljaš bar još 15 minuta o toj osobi. Kad sam bila mala, često sam šetala sa roditeljima po gradu. Oboje su radili u velikim preduzećima, i skoro svakih 10 metara su nailazili na nekog poznatog. Meni je to bilo dosadno, jedva sam čekala kad će završiti svoju priču, ali ostao je onaj osjećaj bliskosti. Da bih se na kraju uhvatila da i ja radim isto, pogotovo kad dođem u Mostar. Ponekad su kave od tih slučajnih susreta najslađe.  S druge strane, kad hodam ulicama Pariza, i više je nego zanimljivo. Ima jako puno ljudi koji pričaju sami sa sobom (gledala sam ako imaju slušalicu za mob u uhu, nemaju). Ima jako puno ljudi koji plaču dok hodaju. U stvari, žene. Baš sam ovih dana srela najmanje tri žene koje plaču, same, u društvu ili u kafiću. Tada ja složim film u glavi što bi to moglo biti, i bude mi zanimljivo. Ima nebrojeno puno modnih kombinacija i izražavanja individualnosti preko odjeće, da jednostavno ne može biti dosadno dok samo šetaš i gledaš. 2. Fale mi grillovi. Kako plitko, ha? Ali meni zbilja fali da uđem u neki jefitni grill i naručim ćevape za van. Ili pileće filete. Ili tako neki netrebaluk. Nije da sam sad opsjednuta tom hranom, i da ne mogu živjeti bez nje, ali onaj osjećaj, kad se vraćaš umoran doma a zamiriše ti roštilj.... E, da, to mi fali. S druge strane, možeš sjesti di hoćeš, u koji god kafić koji nudi hranu, i možeš dobiti božanstveni obrok, složen i za oči i za nepce. 3.. Fali mi kupiti cigarete u bilo kojem prodajnom mjestu mješovite robe. Ne, cigarete se mogu kupiti samo u Tabacu, koji ima svoje radno vrijeme, a ako ti pofali cigareta u nedjelju oko 14:00 - zaboravi do ponedjeljka. Prvih par mjeseci sam se zalijetala na kioske ili u trgovine na kasi, ali sad već imam taj osjećaj da se cigarete ne mogu kupiti svugdje. S druge strane, time se (donekle?) kontrolira potrošnja cigareta. Bar ja. Znači, u nedjelju jutro imam toliko, do ponedjeljka mi treba trajati toliko, i to je to. Ono na što sam se odmah navikla, u stvari što mi je sasvim prirodno, jest da unutar kafića i restorana nema pušenja. To mi apsolutno nije nikakav problem, prvo što je zbilja ugodno ući u prostor koji nije zadimljen, a drugo što su Francuzi to riješili na jednostavan način - ili izađi van pa se druži sa drugim pušačima (to mi je super socijalni efekt), ili sjedi vani u kaputu, iznad ti ionako grije grijalica. Nitko ne radi dramu od toga, a meni je to sasvim normalna stvar. Toliko normalna da sam, nakon što sam tri mjeseca boravila u Parizu pa došla u Zagreb, potpuno zaboravila pušiti unutra. Tek kad je tip do nas zapalio, onda sam se sjetila i ja.  4. Fale mi tekstovi na hrvatskom. Naime, u latinskoj četvrti je toliko puno knjižara sa toliko puno jeftinih knjiga da ti pamet stane. Uzimam knjige na engleskom, čitam ih, ni ne vidim razliku nakon par stranica (kao nekad sa ćirilicom i latinicom), ali ako do mene slučajno dođe neki hrvatski tekst, sva se preporodim. Ne mislim na čitanje sa ekrana, mislim baš na šuškanje listova između ruku. Fale mi deklaracije na hrvatskom. Ja sam uvjerena da su trgovci u trgovini gdje kupujemo prvih par mjeseci mislili da sam lopov, jer bih se pred svakim proizvodom zadržala najmanje dvije minute.  S druge strane, kad sam vidjela koliko vrsta, naprimjer, octa imaju, pala sam na dupe. Doslovno sam zijevala kao riba, i nisam znala šta reći. Da ne spominjem kozmetiku i modnu trikotažu. 5. Fali mi DM. Bez obzira na izbor svega ovdje, meni fali moj ritual kupovanja u DM-u. Konkretnije, fale mi neki proizvodi na koje sam se navikla, marke kojih ovdje nema, onaj osjećaj bezbrižnosti kupovanja jer znam koji mi proizvod treba za što. Aha, zafalilo mi je ulje od čajevca, stavim ga u košaru. Aha, treba mi krema ta i ta, stavim je u košaru. Jer već znam koliko košta i koliko novaca imam u novčaniku, i koliko će mi trajati. E, to mi baš fali. S druge strane, izbor ovdje je - nemam riječi. 6. Fali mi nazvati Anu ili Ninu ili tako.... onako, kad vidim telefon, pomislim da bih ih mogla nazvati i nazovem ih. Pa ako sad ne mogu pričati, javim se ja njima ili oni meni za pola sata. Znači, ne slučajni susreti preko kompa, nego baš spontani pozivi. Ovdje telefon ne koristim prečesto, nisam baš ni ljubitelj, ali popiti kavu s nekim preko telefona mi ipak zafali. To je to čega se trenutno mogu sjetiti, a uvjerena sam da ima još sitnica. Čovjek ih ni ne primjećuje kad živi na svom poznatom, uhodanom terenu. |
