Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

ponedjeljak, 02.04.2018.

Zvuci sjećanja (2)

Konac je rujna. Miholjsko ljeto. Mnoštvo je kapljica na granama krošanja. Lišće još krasi krošnje drveća, oklijevajući spustiti se k zemlji ili još lepršati u zrakama sunca, svirajući s vjetrom zadnju ljetnu ili već jesensku prvu pjesmicu. Dok vjetar kapi vode po prozorima stresa kao nebeske suze, u golubinjaku pod strehom golub golubici guguče.
Dan je tmuran. Rosulja nije kiša, ali moči ramena uličnih prolaznika, ipak se može kretati bez otvorenog kišobrana. Ulica je Starogradska, u poslijepodnevu bez prometa. Odmaklo je poslijepodne, trudbenici slobodnjaci, sada još na kraju dana, u usputnoj gostionici, koju u toj ulici, uz trgovinu drži trgovac.
Tek nekoliko neimara, nakon dnevnog rabotanja umorno bez kišobrana, prolaze zavjetrinom pod strehama kuća, kad spaze na usputnim vratima, rukom pisan, vlažan...blagodarni poziv: „Mlado vino!“, te prvak živne: „Baš sam žedan.“ I evo svih već sjede kod okruglog stola za čašicu ili možda litricu razgovora.
Društvance bijaše živahno, razgovorljivo, kao da nitko nikoga ne sluša, kad istresajući šešir od kapljica vode, pojavi se novi gost. Poznati majstor iz podaljeg susjedstva. Došao je, možda želeći malo druženja, no sjedne uz prazan stol kraj prozora, uz uobičajenu čašu gemišta.
Ne miješajući se u razgovor bučnih ispijača, sjedio je malo pognute glave, zagledavajući čašu koja je bivala sve više prazna, a sve manje puna ili možda motreći sitne kapljice kako polagano puze po staklu te se združuju u veću koja bi tada jurnula prema dnu.
Kroz zamućena mokra stakla nazirao se s druge strane ulice, uz ogradu tamošnje kuće, stup sa telefonskim žicama na kojima je mirovalo nekoliko malih ptica, doimajući se kao crne točkice ispred mliječnosivkaste daljine horizonta. O čemu razmišlja ovaj gost nije govorio, pogledavajući crne točke na žicama u svom vidokrugu djelića beskraja ili čašu na stolu ispred sebe. Ipak, činilo se kao da on nešto mrmlja ili šapće sam sebi, nešto možda samo njemu važno, šapćući je mrmljao, pjevušio riječi poznate pjesmice.

<<<<<< Kad bi ove ptice male
Za jad srca moga znale >>>>>>

Tad ga trgne glas: „Daj, daj, malo glasnije. Dođi ovamo da te svi čujemo. Pozva pri-došlicu glas od susjednog stola. Bio je sam i nije ga trebao nagovarati da se pridruži društvu. „Joža, razmakni se mako, bu si gospn sel. Štef, natoči mu čašicu, nemre valjda suhoga grla pevati. Zato ga ne čujemo.“ I stolci su razmaknuti, a čašica napunjena. Kuc-kuc. „Živio!“ – i čašica je ispražnjena. „Hajde da čujemo, pa ćemo ti i mi pomagati“ – bili su nestrpljivi.
I naskoro bučni razgovor oko okruglog stola se stišavao, a iz gostionskog ozračja ni-je se čulo gostionsko nadglasavanje nego se postepeno pomaljala više kao pobožna molitva, tog baršunastog baritona sa malo promijenjenim riječima, a u melodiji davnašnje sentimen-talne pjesmice.

<<<<<< Pjevnule bi pjesmu koju
Da ublaže čežnju moju >>>>>>

Bez nametljivosti ni glasne zvonjave ali nadasve osebujno, duši dojmljivo, kucajima srca združeno baršunasti bariton je milujući intimu kao pahuljicama perca hladeći nevidljivi možda davnašnji ožiljak. Bio je svima melem svakidašnjem postojanju.
Vrijeme je zaustavljeno. Postoje samo zvuci u bezprostoru emocija, ljubavi životne ugode. Prisutni, a i oni daleki do kojih će sada tu ponovno ozvučena stara melodija s valovi-ma ljubavi doprijeti. Smireni kao u skrušenoj molitvi, osjećaju se sretni u svom postojanju, bliski sa bližnjima.

<<<<<< Hajd' poleti lasto mala
Ljubav nisi još spoznala >>>>>>

Kada pjev utihne samo kucanje čaša poremeti nijemu tišinu, da bi se tek nakon primjerenog močenja razigrali osušeni jezici. Izražavajući zadivljenje interpretacijom pjesmice koju su svi poznavali ali prvi put čuli sada tako duboko kao u srcu rođenom a oblikovana u grlu baršunom umotana, uz saznanje kako su davnašnje pjesmice i melodije iz srca ponikle.

<<<<<< Al' zagrlit ćeš nju tada
Kad ti srce šapne: SADA >>>>>>

Soba do sobe, otvorenim vratima, bila je spojena trgovina u kojoj je trgovalo par že-na. Potaknute zvucima iz gostionice, lagano se kreću prema otvorenim vratima. Najbliža, malo zbunjeno gleda po trgovini: „Kaj sem još štela? Pozabila sem – bum se setila kad doma dojdem. Moram se požuriti, dečica...“ – blago se nasmiješila, ...su mi sama.“

Na žicama crnih mrlja nije više bilo. Lastavice su odletjele. Bližilo se iz daljine oblačno sivilo. Kad čovjeka i čovjeka zbliži zvuk, glazba, pjev i ljudski glas u kojemu je oblikovana sva nesvjesna ugoda zajedništvu ponuđena kao baršunom ili pahuljicom perca milovanje slušateljeve intime duše tada se i usamljenik ne osjeća sam.
I evo, tako je davnašnje golubinje gugutanje probudilo zaspale emocije, a sjećanje prošlosti obogatilo sadašnjost.

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Šaptaji života'

<	travanj, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters