U utorak je maturantima bio zadnji dan nastave, a slavili su već od ponedjeljka. Slavlje je bilo u vidu glasne glazbe po cijeloj školi, njihovoga ulaženja u sve razrede i prekidanje nastave, a naravno - bilo je i alkohola u potocima. Ja sam ta dva dana ponovo proživio vlastiti završetak srednje škole. Točnije - nadoknadio, jer sam u to doba bio nesretan i izoliran u svome razredu.
Slavio sam s njima, pio, plesao, a zatim polupijan odlazio održati nastavu. Nastava se ionako nije mogla održavati ta dva dana pa smo dobili dopuštenje da pustimo sve učenike da pjevaju i plešu s maturantima. Problem je nastao kad je jedna učenica počela povraćati po cijeloj školi, a naposljetku i samom ravnatelju na stol u njegovom uredu.
Maturanti su me kasnije zvali da idem s njima na plažu, ali sam imao nastavu i kasnije nastavničko vijeće pa sam im se pridružio tek u kasnim popodnevnim satima, kad su svi već imali i po nekoliko promila u krvi. I ja sam nastavio piti i plesati, trebao mi je jedan takav dan nakon cijeloga cirkusa od korone i lockdowna, a oni su bili oduševljeni što je jedan nastavnik odlučio biti i piti cijelo vrijeme s njima.
Oduvijek sam volio putovanja. Odmalena sam zamišljao razne krajolike i želio kročiti nogom na sva moguća podneblja, po svakakvim klimatskim uvjetima. Sjećam se da sam kao jako mali, možda mi je bilo sedam godina, dobio na poklon ogromnu debelu enciklopediju koja je bila podijeljena na razna poglavlja s bogatim ilustracijama - od svemira, zemlje, povijesti, tehnoloških izuma, životinjskoga i biljnog carstva... Bila je to zaista debela knjižurina čije sam ja redove gutao.
Najdraže mi je poglavlje bilo ono o našem planetu, gdje su se i nabrojale sve države svijeta s glavnim gradovima i još puno toga vezano uz svaku od njih, uključujući krajolike, kulturološke podatke itd. Sve me fasciniralo - prašume, pustinje, ledenjaci, Inke, Maje, Eskimi, Kinezi, Bušmani. Zbog te sam enciklopedije cijelu osnovnu prošao s čistim peticama iz geografije, bio sam čak i na nekim natjecanjima.
U srednjoj me ta ushićenost prema geografiji malo popustila i bio sam više fokusiran na strane jezike. Na kraju sam se ipak odlučio za njih i završio kao profesor stranih jezika, ali ljubav prema putovanjima, ljubav prema raznolikim krajolicima, različitim kulturama i mentalitetima ostala je.
Međutim, ta ljubav dugo je vremena bila samo na papiru. Nisam putovao, uvijek su bile isprike da imam puno obveza, a zapravo samo nisam imao hrabrosti kročiti van svoje comfort zone. Srećom, na fakultetu sam upoznao prekrasnu osobu koja mi je i danas jedna od najboljih prijateljica, ako ne i najbolja. Ona me je uputila u Erasmus+ projekte zbog kojih danas imam hrpu predivnih sjećanja koja me drže na životu u ovim odvratnim vremenima ograničenih sloboda. O njima ću neki drugi put jer zaslužuju zaseban post.
Povratkom s fakulteta u rodni grad posvetio sam se poslu, s mišlju da ću uskoro ići raditi na kruzer, pa sam prestao ići na projekte. Uto sam dobio posao u struci, jedan, pa drugi, a onda se i pojavio prokleti virus. Stajao sam doma, propadao u rodnom gradu gdje nemam nikoga i grijao se na starim sjećanjima.
Ove godine, prije koji mjesec, dobio sam priliku ići na novi projekt u Turskoj, ali datumi mi nisu odgovarali jer baš u to doba imamo posljednje sjednice u školi, a mi razrednici uz to još imamo i hrpu administracije za odraditi. Nije me bilo briga, kombinacija očaja za putovanjima i osjećaja zarobljenosti u trenutnom načinu života natjerala me da prihvatim projekt, svakako sam mislio dati otkaz u školi. Nedugo zatim, u srcu ljeta, trebao sam otići tri tjedna u Grčku gdje mi radi ta ista prijateljica i onda bismo se skitali okolo te imali barem neki privid slobode. Međutim, korona se još jednom pobrinula da me sjebe jer je let koji sam bukirao otkazan, kao i svi drugi direktni letovi do Atene.
"Nema veze, ići ću kopnenim putem, autobusom najvjerojatnije, a okušat ću se i u autostopiranju, dugo maštam o tome", pomislio sam, dok mi prijateljica prije neki dan nije rekla da planira dati otkaz u Grčkoj i preseliti se u drugu državu.
Poludio sam, uhvatila me neizmjerna tuga, ali njoj sam to prešutio jer znam kakva je i da bi prije ili kasnije dala otkaz tamo, sâm sam si kriv. Kad mi je stvarnost ponovo dala pljusku, došao sam sebi te otkazao i projekt u Turskoj, iako sam već uplatio neke novce za sudjelovanje. Nestalan sam, zbunjen i u potpunoj krizi identiteta, više ni ne znam što činim.
Maloprije sam dobio obavijest da sam primljen na novi projekt koji je tek najesen, a ovaj put projekt se održava na kontinentu na kojem još nisam bio. Radujem mu se kao nikada, iako ne bih trebao jer ništa više nije sigurno - ni svijet, a najmanje ja sâm.
Danas sam guglao pojam "kriza dvadesetih", izašao mi je ovaj članak: http://infozona.hr/news/kriza-dvadesetih-godina/11044.
Prelazio sam iz reda u red toga teksta sa sve šire otvorenim ustima od zapanjenosti i shvatio kako taj članak savršeno opisuje moje trenutne misli (trenutne, ha-ha, traju već dvije godine). Od a do ž, tekst je objasnio ono što mi prolazi glavom, meni i, izgleda, 80% mojih vršnjaka. Znam da među mojim prijateljima i poznanicima s faksa to definitivno jest tako, ali moja trenutačna okolina ne pokazuje razumijevanje prema mojim problemima, koliko god beznačajni djelovali. Moji roditelji, bake i djedovi nisu imali ovakve faze, uvjeren sam, a nemaju ih ni brojni moji vršnjaci kojima sam sada okružen. Oni bi ma mom mjestu, obrazovani, s krovom nad glavom i pogledom na more, sa stabilnim poslom i solidnim primanjima bili presretni, ali o tome se i radi - kada ti je sve pruženo od malih nogu, život ti gubi smisao.
Želiš smisao, želiš izazove, želiš ponovo biti onaj mladi blesavi student koji se opija i povraća u nekom zapišanom kutku, pa sutradan dobije poruku od nekoga čije ni ime nije zapamtio, a kamoli činjenicu da je s tom osobom razmijenio brojeve. Želiš živjeti za petak ili subotu navečer jer ćeš tada obući najljepšu majicu ili košulju koju imaš i pokazati svijetu koliko si naporno radio u teretani. Ne želiš biti ozbiljni profesor i obavljati ozbiljne odrasle razgovore s roditeljima svojih učenika kako bi ih obavijestio da je njihov sinčić taj dan napravio neko sranje, jer istovremeno prešutiš da te je taj incident s čežnjom i nostalgijom podsjetio na tvoje tinejdžerske godine te da bi i ti najradije sebi dao za pravo da napraviš neko slično sranje.
Tekst mi je jasno dao do znanja da sam trenutno u drugoj od pet faza krize dvadesetih, zapeo sam u njoj već dugo, predugo. Vapim, urlam od nestrpljivosti da dođem do pete faze.
| < | svibanj, 2021 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv