Zdenkov kulturni kombi

petak, 28.09.2007.

Out of blog auto reply Odo ja. Neće me biti brat bratu, sestra sestri, sinovac sinovcu, zaova zaovi, poočim poočimu, šurjak šurjaku i poluujak poluujaku nekih tjedan dana. Destinacija - Ultima Thule. Ako su mogli Saraceni, Princ Valijant, Fischer i Spaski, putnici u središte planeta čije ime Max Von Sydow kao Ming izgovara s prezirom gotovo gorim i od onog Bombardera s Kvarnera kad bi preko usana nekoć u Saboru razvukao prezime Tuđman, a bogami i kečiga i još mnogi drugi, čitav album samoljepivih Figurine Panini putnika, u kojem možda tek fali sličica pod rednim brojem 257, što ne bismo i mi? Poker blogera ide, načitat ćete se o tom otoku, ćutim... Ne nosim laptop. Mobitel ću baciti u prvi gejzir. Tjedan dana bez grotesknih životinja. To ne može biti loše. Vrijeme je da opet jetra malo zamijeni srce na listi najizmučenijih organa. A hoću i buljiti u ocean kao u najljepšoj pjesmi U2, u nekom ribarskom selu podno Snaefellsjoekulla, maštajući da imam ondje neki svoj komad obale poput Burta Lancastera, svako jutro ustajem i gledam što mi je ocean nanio - i sjebem Gregory Pecka usput. A Gregory Peck je faca i ne može ga baš svatko samo tako sjebat. Ono što ipak moram i želim ovom prigodom unaprijed najaviti je prvo okupljanje hrvatskih fanova Formule 1. U nedjelju 7. listopada u kafiću Klinček u Kušlanovoj ulici u Zagrebu družit ćemo se i pričati o stričekima koji brzo voze. Sve skupa počinje rano ujutro, prije osam, jer je u osam prijenos VN Kine. Nakon prijenosa dojahat će i komentatorska ekipa s telke, mi ćemo ispred magazina F1 Racing isto nekaj pridodati, a Red Bull nam najavljuje svoj racing simulator. Bit će svi koji nešto znače u medijskom praćenju Formule 1 u Hrvatskoj, pa ako ste od volje i vremena, svratite... I ja ću.

srijeda, 26.09.2007.

Zicer To je bio zicer. Sinoć, zvijezde su se poklopile. Ovo bi samo budala mogla propustiti. Vozim šminkersku američku limuzinu od pet metara i pedeset soma Eura. Novčanik sam namjestio tako da se pri otvaranju vidi buntos novčanica od 500 Eura. Po autu strateški razmjestio cedeje Toma Waitsa, da ne ispadnem seljak. Jednomjesečna brada i skinute kile daju macho izgled. Da citiram svog negdašnjeg profu marksizma: Di ste, mace, kad je mačor dobre volje? A zapravo, više-manje znam di su. I nije nikakav problem otići tamo. Postoji ih više nego dovoljno koje bi lakoćom zagrizle na ovakav mamac. Ako ćemo konkretno i singularno, točno sam znao i di je ona. Što je ipak daleko važniji podatak... I da, jest tomvejcovka i dobre je volje, jako dobre volje. I bilo bi glupo ne pojaviti se na istom mjestu, ovlaš, slučajno. Mada, ne lovi se svu ribu na iste mamce, s njom bi valjalo drugojačije. Zapravo, vjerojatno posve drugojačije. - Alo, debeli, jesi li doma? - Pa, jesam, al na izlazu, krenuo sam malo van... - Daj ne jebi, evo sad stižemo na loru. - U jebote, dobra ideja, to fakat dugo nismo kartali! Nekoliko sati kasnije, završio sam partiju lore kao ubjedljivo zadnji. Ništa zato, bit će da imam sreće u ljubavi. Chrysler je mirno spavao vani na ulici, pred kućom. Danas ga moram vratiti. Tomvejcove cedeje sam pokupio na posao. Baš, eto, svira Whistlin' Past The Graveyard. Bio je to zicer. Zvijezde su se poklopile. To bi samo budala mogla propustiti. Apdejt: Druge, i zadnje večeri s navedenim prometalom ipak sam se odvezao u noćni život Zagreba. Prvo u Klub slijepih. Potom u Marche u Dugavama, omiljeni birc Svijeta u boci i mjesto u koje, za razliku od prvonavedenog, ipak barem jednom do dvaput tjedno uđe neka mlađa osoba ženskog spola. Večeras, dakako, nije...

subota, 22.09.2007.

U nekom naletu ludila opizdio sam nogom o kuhinjski element... U nekom naletu ludila opizdio sam nogom o kuhinjski element i razbio ga. Udarac, odmjeren i plasiran, odvalio je upravo središnji dio istog, onaj koji se nalazi ispod sudopera i na kojem je, s unutarnje strane, pričvršćena vrećica sa smećem. Koja, se, dakako, razletjela i smeće prosulo po podu. Još je ondje. Kao i gomila neopranog suđa i ostaci različitih vidova alkohola koje smo trošili. Problem je, sve je to bilo u srijedu, a danas je subota. O da, napravio sam jutros prvi korak ka sređivanju, upalio sam bojler i bacio špagete da se ne usmrde. Inače, samo sam si skuhao gorku, jaku kavu, vratio se u sobu, pustio Stinu i legao pred laptop. Gladan sam, ali ne da mi se jesti. Uzeo sam desetak badema i ubio kruljenje u želucu, valjda će dostajati do navečer. Ide se na tulum, jest će se, piti, nosim i vreću jer planiram spavati u autu, zato i jesam uzeo teretni, dostavni, lijepo se možeš ispružiti straga i ćoriti na suhom. Ršum... Obećao sam nekoliko stvari nekolicini ljudi, ali ne da mi se ništa od toga započinjati. Samo bih zatvorio oči i slušao Stinu. Kakav jednouhi, curo, this world was never meant for one as beautiful as you... U nekim trenucima, kroz izmaglicu boje koja katkad može biti i purpurna, čovjek pomisli da se nalazi blizu svim onim odgovorima koje na šarenom papiriću tako nadmoćno zna. Na trenutak, pojavi se motiv. Jesam li uistinu dojezdio ovamo samo u težnji za ljepotom? But no, I could not touch her With such a heavy hand U onim drugim trenucima, ostaju ljudi poput Stine. Na koje se uvijek možeš osloniti, kao Tenžera nekada u Dinamo biti siguran da u ovom gradu postoji netko kome ide gore nego tebi. Ljudi koji ti pokažu da tebi zapravo uopće ne ide loše. Ljudi koji su u stanju otpjevati ultimativnu himnu adolescencije i ne biti smiješni, jadni i patetični pritom. People are strange when you're a stranger Faces look ugly when you're alone Women seem wicked... Nisam planirao pisati o glazbi. Ali eto, došla je, ostala, parazitira mi kao izraslina na srcu. Dragi su mi i njeni autorski albumi, ali ono što je učinila te davne 1998. suludo je. Uzela je tisuću puta preslušane pjesme ljudima koje obožavam, poput Cohena i Princea... I posvojila ih. Ne znam bih li se ljutio zbog toga ili je obožavao. Istina, nakon dvadeset i kusur godina Purple Rain mi je već počela poprilično ići na živce. A sada sam je dobio natrag, bolju nego ikad. I zajamčenih novih dvadeset i kusur... Čemu trud? Ostvarit ću obećano samom sebi i zaboraviti na riječi dane drugima. Kapci, budite pozdravljeni! Trebate mi samo vi i glazba! Come to me my love Come back to me Kada ustanem uistinu bih mogao oprati suđe. Baciti smeće. Možda i jednom, za promjenu, ne okrenuti glavu od nereda koji me okružuje, zgađen, i ne otići nekamo drugamo. Možda. Jer sam sam epicentar i nosim ga sa sobom i u sebi svuda. Zajedno s glazbom i smijehom. Kojima ću se posvetiti, a o neredu razmisliti... Sutra?

nedjelja, 16.09.2007.

Volio bih pisati o nečemu lijepom... Maločas me Žavijer (čiji mi blog, nekako, polako, pa čak i ne toliko polako, izrasta u možda i najdraži uopće) donekle bacio u depru svojim postom o trima načinima pristupa smrti. A sinoć me deprimiralo i saznanje o smrti jednog od najsimpatičnijih sportaša u zadnjih petnaestak godina, Colina McRaea. No zapravo nisam predepresivan. Samo sam lijen. Fascinantnom lakoćom gubim dane dok članci koje bih trebao pisati stoje nezapočeti. Mogao bih to nazvati kreativnom krizom, čini se. Jedva čekam Island i odmor - mada će jesenas, čini se, biti još podosta putovanja, sva će ta biti striktno poslovnog karaktera i neću se odmoriti na njima. A osjećam potrebu da stanem na loptu i razmislim o koječemu, na mnogo mi se nivoa život nalazi pred raskršćima. U međuvremenu me i dalje, srećom, lijepe stvari ne zaobilaze. Jučer je bio porodični skup povodom rođendana Hiperborealnog vjetropira i bilo je klasično dobro. Ne mogu razumjeti ljude koji ne vole porodične skupove, ali opet, priznajem da to ovisi o porodici... Kasnije, završio sam na roštilju koji je uključivao originalne sarajevske ćevape, a skupilo nas se devetorica s istim hobijem - sakupljači autića. Odnedavno imamo i svoj forum, a ja sam i opet, eto, zahvalan stricu Internetu što mi omogućuje da upoznam zanimljive i dobre ljude. Gotovo svatko od nas je donedavno mislio da je jedini čudak koji se bavi tim hobijem, a sada već zajednički nastupamo prema uvoznicima, imamo odobren popust u nekim dućanima... Sutra ću se pak zaletjeti do KSET-a na koncert Jacka Obliviana & The Tennessee Tearjerkers i Harlan T. Boboa & The Chimps. U Begešu je jučer navodno bio ršum, kažu da je Oblivian car uživo. U utorak je pak u &td-u William Basinski, lijepa prilika za čuti malo suvremene eksperimentalne glazbe uživo, pa mislim da ni to neću propustiti... JEBEMTISVE! To znači da samo danas mogu napisati sve one zaostale članke i da se moram iz ovih stopa skinuti s bloga i krenuti u žvrljanje... Ajd bok!

četvrtak, 13.09.2007.

Potkova U kuću u kojoj živim doselili smo 1983. Vrlo brzo, ako ne i odmah, obješena je potkova iznad ulaznih vrata, za sreću. "Potkova ti je naopako. Tako da curi sreća iz nje. Treba biti obratno." - primijetio je Svijet u boci prvi puta došavši kod mene. "Oduvijek je tako, pa nek i ostane." - odvratih. Mislim da je otada gotovo svaki puta kada bi svratio spominjao taj detalj, ali ja sam bio tvrdoglav, potkova je ostajala naopako. U kući se živjelo i umiralo (troje ljudi u zadnjih desetak godina), i zapravo i nije bilo tako loše. Godine, onako, više zeznute no sjajne, no skakavci ih pojeli nisu... Danas je frend, Edo, vidio potkovu, ustao, otišao do vrata, uzeo je i okrenuo. Neću se buniti, puštam stvari da idu svojim tokom kada se god pojavi netko tako odlučan i nasilan u mijenjanju tuđih svjetova. A i zanima me što će ispasti. Sam je nikada ne bih okrenuo, to je forsiranje i patetično samozavaravanje. Ali on, stranac, iako drag i čest gost, smije pokušati. A vidjet ćemo.

ponedjeljak, 10.09.2007.

Onaj sa stolicama U devedesetima, nije se radilo ni imalo novaca. Ukratko, bilo je lijepo. Malo muvanja po faksu, puno gluvarenja po parkovima, jeftinog vina, dobre muzike i smijeha. Uvijek bi se nekako skrpalo za najosnovnije životne potrebe, dakle najjeftinije vino, poneku jeftinu rabljenu ploču sa Cvjetnjaka ili praznu kazetu za presnimit nekaj od frenda. Alkohol i glazba bili su bitni, bez svega ostalog se može - i danas me u dnu duše grize i čudnim mi se doima što mogu ujutro birati koje ću hlače ili cipele obući, što imam više od jednog para. No kako bi nekad ipak nestalo love i za to najosnovnije, tu i tamo bih se poduhvatio nekog poslića, štihao vrtove, slagao pozornicu za neku modnu reviju... Ili statirao. Statiranje je bilo dobra varijanta, jer si za jedan dan dobio sto kuna i sendvič. Uz to, znalo je nuditi zanimljive mogućnosti, kao kada smo na snimanju neke glupe, zaboravljene serije (mislim da se zvala "Naša kućica, naša slobodica" ili tako nekako) u Kulušiću zbrisali u najudaljeniji kut galerije, kartali belu i ignorirali pozive za statiranje, jer su trebali samo jednu masovku, a u svim ostalim scenama tek po nekoliko onih nadobudnih koji su baš htjeli pred kamere. A onda smo otkrili da nisu zaključali šank... Bela i viski, pa sve još plaćeno, nije to bila loša kombinacija. No ovo nije priča o tome, ovo je priča o statiranju za čovjeka koji je jučer umro, Zorana Tadića. Kažu da je njegov Ritam zločina remek-djelo, a Treći ključ jako dobar film. Meni su, iskreno, oba poprilično bezveze. A povratnički film iz devedesetih, Treća žena, u kojem sam statirao, nije bez veze samo meni, to je više-manje univerzalno mišljenje o njemu. Samo statiranje bilo je zabavno, ali u konačnoj inačici filma, punog mi frendova koji su tih dana bili ondje sa mnom, oni su... khm... nešto uočljiviji od mene. Evo i zašto. U prvoj sceni u kojoj sam bio u kadru nalazim se malo iza Ene Begović, koju kamera dugo fiksira sprijeda, pokazujući pritom i ljude iza nje. Problem je što ona u tom trenutku sjedi u Kinoteci i gleda film, tako da smo svi mi u stražnjim redovima tek obrisi u mraku. Ali hajde, ego zna da sam jedan od tih sumnjivih obrisa ja... Druga se scena zato događala usred dana, na ulici i ondje nije bilo problema s vidljivošću svih statista. Radnja se odvija u tipično mirno zagrebačko popodne, na sporednom raskršću gdje ljudi prolaze, svatko nekim svojim poslom. E sad, imam mali problem s time kako hrvatski filmaš zamišlja mirno raskršće i ljude koji idu za svojim poslom. U sceni je brat bratu dvadesetak ljudi, i doslovce nitko od njih nije nedefiniran, slučajno ondje, u prolazu, bez ičega, onako, svatko se služi nekim rekvizitom. Dvije babe nose cekere s placa, neka žena gura dječja kolica, tip u manduri prolazi noseći motornu pilu, iz jednog pravca u kadar dolaze dva klinca na biciklima, iz drugog trojica na skateovima... Ribafish i Dinko hodaju ulicom noseći otoman, a ja hodam za njima, noseći u svakoj ruci po jednu stolicu. Najednom, začuje se sirena zračne opasnosti i u nadasve realističnoj sceni svi se iste mikrosekunde ukenjamo u gaće, pobacamo stvari (osim one bebe u kolicima, ako se dobro sjećam) i punim se sprintom sjurimo u najbliže sklonište... Nasred raskršća ostaju samo panično odbačeni otoman, dvije stolice i nekoliko bicikala, razbacani. Ne zajebavam se, nažalost, scena je uistinu bila toliko glupa. Zapravo, čak je i samom Tadiću ipak sinulo da nešto nije u redu, te je počeo mrmljati u bradu kako nije zadovoljan, kako se sve skupa doima nerealistično, umjetno i prenatrpano. Razmišljao je što da učini, kako da spasi stvar, i sve nas je pošlihtao ponovo na startna mjesta, za početak ponovljenog snimanja scene. Pogled mu je prodorno prelazio preko svih detalja, tražeći grešku, a onda je uzeo megafon i odrješito prozborio: - Ti sa stolicama, ti se makni tamo u haustor! Ponovo su snimili tu scenu dok sam sjedio na jednoj od stolica u haustoru, sve je ostalo bilo identično kao i u prvom pokušaju, jedino otoman nisu baš ostavili nasred ceste nego na pločniku, i na kraju je takva scena uredno i ušla u film... Za razliku od mene. Ovo je, eto, jedan čisto privatni in memoriam čovjeku koji je znao prepoznati tko od statista u sebi ima toliko karizme (dobro, i volumena, no siguran sam da je ipak prvenstveno riječ o karizmi) da svojom prisutnošću ili neprisutnošću u gomili od dvadesetak ljudi napravi razliku. Čovjeku o kvaliteti čijih filmova možemo raspravljati, ali koji je, provjereno, imao sjajno oko za takve krucijalne detalje. Počivao u miru. Na nekom udobnom, rajskom, odbačenom otomanu.

subota, 08.09.2007.

Prošlost je groteskna životinja Sniježilo je. Tvorničkom greškom ugradili su nam one staklene kugle u kojima uvijek sniježi umjesto srdaca. Ona je, kao i obično, bila razigrana, vesela i raspričana, u kratkoj ljetnoj haljinici. On je, kao i obično, bio pijan. Ja sam sve to, kao i obično, nezainteresirano promatrao sa strane. Bilo je toliko vruće da se snijeg topio prije no što bi došao do zemlje; pomiješanog sa znojem, gomila ga nije primjećivala. Tada, u tom trenutku, točno te večeri, ondje, nešto se moralo dogoditi. Svi smo se nadali da će kliknuti. Nije kliknulo Okrenuo sam se na drugu stranu i naručio još jedno. Stari, ravnodušni cinizam počeo je hod prema pobjedi. Znao sam da ne može potrajati, ali im nisam imao srca to reći. Danas, uistinu je hladno. Grenlandski, ma što vam termometri lagali. Prošlost je groteskna životinja i ne valja mnogo razmišljati o njoj. Ona se, kao i obično, vraća suzdržanom cinizmu. On, kao i obično, prestaje provoditi dane u snatrenju i postaje ravnodušan. Ja, kao i obično, nezainteresirano promatram sa strane. Iako ozbiljno razmišljam o još jednoj čašici likera od rogača. I o stihovima: Ponižavajuće je trebati nekoga. Stvari su mogle ispasti drukčije. Ali nisu. Gestapo okružuje moje srce. Niti jedna od naših tajni nije fizička. Valjda zato što i nije bilo tajni. Odoh sad. Pjesma se bliži kraju. A liker čeka. Hvala na pozornosti. Ovo je svršetak današnjeg programa. Ako ostanete s nama dovoljno dugo možda čujete i himnu. Pritom nemojte staviti ruku na srce. Prijeti opasnost od ozeblina. Jer, možda i vi imate onu kuglu unutra.

četvrtak, 06.09.2007.

Ekstra veliki komadi bloga ...iliti Ribafish, Aparatczyk, Daywalker, Svijet u boci, pa i moja glomaznost, te navodno još oveća skupina blogera i naših groupies okupit će se sjutra, u petak Seven of Nine u bircu Van Gogh u Koranskoj 3 u Zagrebu, preko puta zgrade EPH. Neposredan povod je, kažu, nova sezona Big Brothera, a ja živim u nadi da postoje zakuci unutar tog birca gdje TV-a nema, ili da će im se isti pokvariti... Te skrušeno priznajem da bih ipak više volio da se sastanak održava u Cafeu Van Gogh u Arlesu, onom slavnom s njegove slike, a gdje se zatekoh nedavno: Sve skupa počinje oko osam, navečer dakako, sjedećih mjesta ima oko 25, piva navodno dovoljno (mada sam čuo da je na prošlom okupljanju umah nestalo Velebitskog), za Jamničku nisam pitao iako ću se ja stjecajem okolnosti posvetiti istoj umjesto hmeljno-ječmenim radostima, očekuje se ugodno druženje. Nemojte se previše uživljavati u vangoghovsku atmosferu, pregledavati ćemo i brojati uha na odlasku!

utorak, 04.09.2007.

Sjećam se Rose Liechtenstein Zapravo je bez veze zemlja, ako ćemo iskreno... Dolina s pogledom na Alpe, pošpricana lozom, kravama, bankama, skupim buticima i isto takvim automobilima. Ondje se dobro živi, svakako, i to u zadnjih pedesetak godina, otkada je kneževska obitelj, koja iz dvorca, s brijega, valjda, i danas promatra puk, skontala prednosti proglašavanja svoje državice poreznim rajem u srdcu Europe. Blizu onima koji lisnicu nose u unutrašnjem džepu kaputa od kašmira. Alpski kič i neukus vidljivi su, iako bih volio da ovolike gljivurde nađem i u prirodi. Nepravedan sam, zapravo: nova je arhitektura mahom zanimljiva i dobro ukomponirala, ova me galerija ostavila bez daha. Dosada i bezličnost razbijeni su velikim zrcalnim površinama, koje razigranošću boja pretvaraju dosadnu ulicu Vaduza u ljepše, zanimljivije mjesto. Sve je prepuno skulptura... No mi smo ipak bili sretniji, jebeš umjetnost, pronašavši klasičnu birtiju s kockastim crveno-bijelim stolnjacima, pomalo oronulog izgleda. I sa čudnim, zastrašujućim sustavima za automatsko ribanje školjke u zahodu. Rekoše mi samo, nisam ostavio takav trag ondje... Otiđosmo brzo, bez neke velike želje za povratkom, iako bi bilo lijepo prehodati preko Rajne ovim starim, natkrivenim drvenim mostom... Ne, nije mi se urezao taj Liechtenstein u pamćenje, za razliku od San Marina, kamo jako želim otići ponovo i koji je vjerojatno prvo mjesto kamo bih na vikend odveo neku dragu mi curu, da mi se ukaže prilika... Ovo je ipak bezlični komadičak svijeta, samo recka, toliko da kažem da sam bio ondje, iako mi recke baš i ne znače previše u životu. Osim jedne davne, jako duboko urezane. Početkom devedesetih, sjedili smo u Mlinovima Krke i frend je nešto slamario o revolucionarima, spomenuvši i "onu Rosu Liechtenstein"... "Ma Luxemburg, svejedno, kako god da se zove..." Ne znam više u kojem je pravcu otišla rasprava, meni je mozak ostao na imenu koje je slučajno skovao. Rosa Liechtenstein! Kako savršen naziv za salonsku revolucionarku! Djevojku koja se odala ljevičarskim idejama iz pomodnosti, pogrešno ih svaćajući. O da, onu koja je urezala tu najdublju recku smatrao sam upravo takvom, malom buržujkom koja će se vratiti u naručje svog prirođenog sitnoobrtničkog staleža čim je prođe ta trenutna ludost... Mnogo godina kasnije, postao sam neka vrsta burzovnog mešetara, uronjen u kapitalizam do grla. Naišao sam na njeno ime, neočekivano, u politici: bila je među kandidatkinjama na izbornoj listi stranke Stipe Šuvara. I opet, morao sam priznati ideološki poraz, zavaljen u svoju direktorsku fotelju: nije ona bila ta koja se odmakla od zajedničkih ideala mladosti, nego ja. No nema veze. Jer pjesma koju sam joj jednoć napisao ionako ne govori o politici i o idealima. Nego o strasti i, mnogo više, o ljubavi. Jer da, volio sam je, jako. Godinama. Moje ljubavi ne traju kratko, eto. Rijetke su, ali snažne. No o tome nekom drugom prilikom, u nekim drugim, možda čak i novim pjesmama. Koje, za razliku od ovih starih, napokon neće govoriti o njoj. Ova dolje je, vidim sad i crvenim, i lista mojih fetiša, na neki način - neka, ona mi ih je ionako sve usadila. Bliska mi je ta pjesma, već sam je nekoliko puta želio objaviti ovdje, pa u zadnji tren odustajao. Draga mi je, a preintimna, bilo bi mi krivo da je netko popljuje, a vjerojatno hoće jer sumnjam da je i objektivno dobra. No eto, sada, u kombinaciji sa slikama državice s najviše osvojenih olimpijskih medalja po glavi stanovnika, došlo je vrijeme i za nju. Sjećam se Rose Liechtenstein Sjećam se Rose Liechtenstein, Njenih očiju, njenih ruku, Sjećam se njenih dodira Koji miluju, koji tuku. Sjećam se Rose Liechtenstein, Njenih navika, njenih međa, Sjećam se njenih cipela, Njenih noktiju, njenih leđa. I traga na putu kamenom Jasnog kao stisak šake, Sjećam se tužnog sprovoda, Zatrpane prazne rake. I opet pred tamnim zrcalom Stojim i promatram nijemo: Kada god možemo, ne znamo, A kad znamo, ne smijemo. Sjećam se Rose Liechtenstein, Njenih haljina, njenih ruku Koje u mraku traže me Da me zadave, da me svuku. Sjećam se Rose Liechtenstein, Njenih čarapa, njenih slika, Sjećam se njenih koljena, Njenih madeža, njenog krika. I žiga na njenom obrazu, Jasnog kao filmski zločin, I staze od laži i isprika Po kojoj bih opet da kročim. I opet pred tamnim zrcalom Stojim i promatram šutke Vrijeme što uzima godine, A daje nam samo trenutke.

nedjelja, 02.09.2007.

Džan Džan je turkmenska riječ za dušu koja traži sreću. Džan je napola stepa napola pustinja, prokleti Sami-Kariš, zaboravljen od svih, pa i od moćne Amu-Darje. Džan je kratki san novoga života. Džan je ondje gdje i pijesak postane star od stajanja na jednom mjestu. Džan su oči jedne daleke djevojke, svako različite boje. Džan su, možda, oči svake djevojke. Džan je glazba. Ona glazba o kojoj pričaš za vrele hvarske noći s djevojkom koju više nikada nećeš sresti. I čijih se očiju, mnogo godina kasnije, uopće ne sjećaš. Džan su, možda, svi oni ljudi koje nikada ne pogledaš u oči kako ih ne bi mogao jednom zaboraviti. Džan je smrtno mjesto Ahrimana, zakrivenog crnim velom Hormuzdovog prokletstva. Ondje gdje vragom ne postaje onaj koji u srcu nosi najviše zloće, nego onaj koji nosi najviše tuge. Ondje gdje tuga nalaže ocu da djevojčici nadjene ime Anahita, ili Lilit, proklinjući je za čitav život. Kojeg neće provoditi sama, ali nikada ni u društvu sreće. U Džanu ima Turkmena, Karapaka, Uzbeka, Kazaha, Perzijanaca, Kurda, Beludžija i onih koji su zaboravili tko su. Džan je razglednica koja pita jesi li možda već negdje umro. Ili razglednica koju ne pošalješ nekome dragom jer ne znaš adresu njegovog srca. Džan je kad se dvoje slijepaca prepoznaju po glasu, ali nemaju o čemu razgovarati. Džan je kad ljudi ne umiru nego prestaju živjeti. Džan je posprdan naziv za one koji nemaju ništa osim duše. Džan je duša. Džan je muškarac zarobljen u ženskom tijelu, vjekovima. I ostaci osamljene tvrđave koja, opustošena vjetrom i rijetkim, oštrim zimama, čuva sjećanje na njega/nju. I na glazbu koja je nekada odjekivala raskošnim kanovskim dvoranama. Džan je ondje gdje i vjetar i sva ostala zla dolaze s istoka. Džan je ondje gdje vjetar puše samo s istoka. Džan je odsjaj sunca na snijegom optočenom Ustjurtu. Ali i svemoć noći, ubojice boja. Tanak dah što smrznut pada o tle. Osamljeni pustinjski cvijet, krhak a grub. Džan je svijet u kojem su umrle sve tuge. A jedna turkmenska djevojka otkriva i tka vlastitu, novu. Džan je i ono što će joj, katkad, navući osmijeh na lice. I načiniti je onako lijepom kako to mogu biti samo žene koje se smiju. Džan je gdje dobri ljudi dube i sklapaju glazbala. Ne mogu biti zli, previše pjevaju i sviraju. Džan je ondje gdje se minstrel, logično, zove Sufijan. Džan je priča Andreja Platonova, komad papira natopljen krvlju. Džan su orlovi koji otkidaju komadiće mesa s tijela glasniku nade. Džan je tužna priča sa sretnim krajem. Džan je sretna priča s tužnim krajem. Džan je kada napišem blog o Džanu. Džan je kada zastanem između dvije rečenice, provrtim u rukama svoju mandalu i vratim je u nekom novom obliku na stol. Džan je sreća u potrazi za dušom kojoj bi se dala. Džan je nesreća koja misli da je sreća. Džan je stara turkmenska riječ za dušu u potrazi za srećom. Džan je duša.

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv