Dan bez ljudi
Obrazovanje odraslih na Islandu
Na islandu ne postoji nepismenost. Tajna je, shvatismo, isključivo u kvalitetnim učiteljima.
Probudio sam se naglo, snenosti kao odsječene nožem. Nepogrešiv osjećaj da nešto nije u redu pojavio mi se u tintari. Nikakvi to Indijanci nisu stali na grančicu, niti su kokoške predosjetile potres - osjećaj je bio dobro poznat, od one prirode kakvu sam iskusio možda desetak puta u životu...
A samo četiri pijane budale smo mi...
Oh ne! Zašto baš ovdje, zašto baš sada? Sa strepnjom u srcu ustao sam, obukao se, potražio naočale i razgledao sobu, kuhinju, kupaonicu... Činilo se više-manje u redu. Znao sam da moram čekati da i ostali ustanu kako bih saznao. Jer, ničega se nisam sjećao od prethodne večeri... Osim viskija, Crne smrti, piva i pelinkovca. Ostali su na to dodali i vino koje sam ukrao Njemicama iz susjedne sobe, objasnivši mi da sam ih potjerao, umirao, rigao, pričao da mi se, khm, da se pristojno izrazim, sviđa ona plava s više kila od mene, da su nas cinkale gazdarici, koja nam je ostavila poruku da smo zmazani i da trebamo ubuduće sve počistiti za sobom ako ne želimo da nas izbaci...
Ukratko, napio sam se po islandski. Za razliku od onih pič... ovaj, finih ljudi, mojih suputnika. Koji su me posjeli straga u iznajmljenu Octaviju i rekli "Ti danas ne voziš." Na čemu sam im, tada, bio zahvalan. Da bih kasnije shvatio kako to znači da taj dan neću piti jer mi je muka, a sljedeći jer vozim. I da sam, opet, ispao magarac.
Kontinenti odhajajo - šetnja kroz atlanski rasjed, mjesto gdje se Amerika i Europa razdvajaju.
Krenuli smo na sjever i prošli fascinantnim šestkilometarskim tunelom ispod Hvalfjörđura, zaljeva poznatog po dvije stvari: po tome što u njega rado zalaze kitovi i po tome što je ondje bila smještena najveća tvornica za preradu kitovog mesa. Praktičan narod ti Islanđani... Na kraju tunela nalaze se naplatne kućice, no Riba je samo frajerski projurio kroz crveno svjetlo na njima derući se "Ko vas jebe, gamad sjeverna!" Riba, ako poševiš nekaj na osnovi ovog kako sam te prikazo mačo tipom na rubu zakona, a ne onim što bi ispo da sam uistinu napiso zakaj i kako si prošo kroz crveno, hoću bar deset posto... Hm, ček, kvragu, bih li htio deset posto i što je uopće deset posto od...? Dobro, ne moraš mi ništa dati, samo mi ispričaj detalje... A zapravo, to bi ionako učinio... Ma ne moraš ništa, zaboravi.
Okrutni sjevernjaci čine neizrecive stvari već i onima koji pogrešno parkiraju. O prolasku kroz crveno bolje da i ne pričamo.
Na beskrajnim, praznim cestama, susrećući po jedno vozilo svakih dvadesetak minuta, počeli smo razumijevati otok. Velika, zelena brda, raspuknuta na desecima mjesta snažnim, iako uskim vodotokovima, i visokim, kristalnim slapovima. Sivo nebo, red sunca, red kiše. Vjetar. Ovce u obliku kugli, debeli, snažni konji. Putokazi prema pojedinačnim kućama, jer većih naselja ni nema. Počeo sam se zaljubljivati... Klizili smo glatkim asfaltom, gledajući crnu zmiju ceste pred nama... Dronjk! Švuć! Što je ovo? Najednom, glavna se cesta pretvorila iz asfalta u makadam, neuočen iz daljine. Neuočen zato što je ono što bismo mi nazvali bijelom cestom ovdje crno. Prometnice od sitnog, tucanog, mat crnog vulkanskog kamenja, izdaleka i na slikama izgledaju kao asfalt.
A onda smo izbili pred Ólafsvík i cesta se popravila. To je bila dobra vijest. A loša je bila da nismo planirali onamo, ne još. Htjeli smo obići poluotok Snaefellsnes s juga, a negdje smo fulali i zapičili na sjever. Našavši se u ovom ribarskom mjestašcu, odlučili smo to iskoristiti i razgledati lokalne znamenitosti. Onu koju smo najviše tražili, lokalni Vinbuđ (dućan u kojem prodaju alkohol) nanjušili smo odmah, iako je smješten u neuglednoj pokrajnjoj uličici. Svijet u boci, u skladu s nadimkom, dokazao je da za cugu ima nos. Koji je ostao priljubljen za staklo, jer smo došli nekoliko sati prije otvaranja dućana. I oba su lokalna muzeja bila zatvorena, pa smo se utješili kavom i kolačima (oboje začudno dobro, iako na sve kolače stavljaju neki jarkoružičasti preljev, koji uopće nije loš). I odlučili bataliti obilazak vrha poluotoka, te umjesto toga preći preko vulkana.
Naški, ovo se vjerojatno kaže "riba".
Snaefellsjökull je ono mitsko mjesto čitajući o kojem sam, kao sedmogodišnji dječak, počeo maštati o Islandu. Jules Verne upravo je odande, po uputama Arnea Saknussemma, poslao svoje putnike u središte Zemlje. O da, bila su zanimljiva sva ona događanja u podzemlju, i izlazak kroz Stromboli... No onom klincu koji je ležao na crvenom drvenom podu u ateljeu svoje mame u Velom Lošinju, dok je ona slikala, upijajući Verneove knjige i rane Siriuse bez daha, kao magično se mjesto u glavu usijekao upravo Island, upravo Snaefellsjökull. Ne samo meni, dakako - danas neke od New age grupa smatraju ovaj vulkan jednim od svjetskih centara Sile. Oduševljen i uzbuđen, pohrlio sam na vulkan uzbuđen što ću napokon vidjeti to žuđeno, magično mjesto.
Putokaz za nigdje, negdje.
Nisam ga vidio. O da, prešli smo mi sav taj put, gurali Octaviu dijelovima koji se preporučaju samo terencima, divili se brzacima, stijenju, lišajevima... No sam vrh, čak ni kad smo bili neposredno ispod njega, nismo mogli jasno uočiti. Tek djelić ledenjaka, ostalo su nam zastrli oblaci, magla i kiša. Iskreno, ne žalim. Bio sam ondje, bili smo ondje i bilo nam je prekrasno, usprkos promočenosti, promrzlosti i svemu. Neću tvrditi da sam osjetio Silu, ali upravo je to Nigdje, ne znam logički objasniti zašto, jedno od najljepših mjesta koje sam vidio u životu.
Look Ma, I'm on the top of the world!
U suton u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku
U suton, u suton, tajne su deo nas dok klizimo uz obalu
Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona
A neposredno pod njim nalazi se najljepše. Nad ulazom u špilju Sönghellir, kojom odzvanjaju glasovi patuljaka (da, Pklat je bio unutra, zakaj pitate?) nalazi se mali monument i drveni stol sa dvije klupice polak. Na korak dva odatle pogled puca na nepregledne pješčane plaže Breiđavika, ozbiljno brdašce Stapafell, žutu travu priobalja oko Hellnara i Arnarstapija i ogromno bijelo polje za koje u prvi mah nismo mogli procijeniti je li ledenjak ili ocean. Kao da i ima neke razlike, ali, hajde, ipak je bio ocean. Postoji mnogo magičnih mjesta i kod nas, čak znam i za jedno na koje ću, ako ikada dođe do takve (vrlo malo vjerojatne, rekao bih) situacije, jednog dana možda odvesti i ondje zaprositi djevojku koju ću dovoljno voljeti da to poželim... No tada i ondje bio sam siguran da ništa što sam ikada vidio ili ću vidjeti ne može mjeriti s tim odsječkom savršenstva.
Mijenjam ovaj život za manji, s pogledom na vlastitu plažu. (F. Gromki-Tmurni)
Uz kakofoniju patuljaka, gunđanje duhova i neumorni vjetar, zarobismo dušu ljepote u jedan smrznuti kadar.
Svijet u boci je sjeo za stol i potegao grčku rakiju iz albanske pljoske. Magija je popustila i spustili smo se u Arnarstapi. Poželio sam ostati ondje, uz ocean i vulkan, uz žutu travu i plavo nebo, u ogromno uvećanoj naslovnici jedne sjajne, rane ploče Depeche Mode. Gavran se popeo na kameni spomenik Bárđuru Snaefellsásu, duhu čuvaru vulkana i počeo graktati. Vjetar je hučao, valovi se divljački lomili o crno stijenje, ali tužno je ptičje upozorenje lebdilo nad svime, zabadajući nam se u srce Poeovskom neumitnošću. Ma koliko nam se sviđalo ondje, ovo nije svijet za nas.
Umorni se Stapafell nadvio nad oduzeti Arnarstapi, samo gavrani podsjećaju da ondje negdje ima i života.
Svašta prođosmo, no tek sad smo uistinu stigli nakraj svijeta.
Obišli smo i duhovo kupalište, i obližnji Búđir, napušteno ribarsko selo s najboljim hotelom na Islandu (http://www.budir.is/, poželi li tkogod otići i boraviti ondje - ja poželio jesam), krenuli polako natrag, spojivši se na cestu kojom smo i došli. U Borgarnesu smo pronašli otvoreni Vinbuđ i opskrbili se najbitnijim, potom neko vrijeme čekali na otvorenje lokalnog filipinsko-islandskog restača, šetuckali po gradu, odustali, kupili namirnice u dućkazu i zgambali doma.
U Borgarnesu i kamenje nosi neku svoju priču.
Odnosi s Njemicama i ostalim novopridošlim cimerima bili su očekivano hladni, pa smo se umjesto spremanja večere pokupili u grad. Po nas je došao gospodin Željko, koji već devet godina živi na Islandu, (dakako, Riba je prvi kontaktirao s njim) a s kojim sam se prethodne večeri (u fazi koje se nisam sjećao, naravno), očigledno dogovorio da se nađemo. Došao je po nas i vozao nas nekih dva sata svojim Saabom po Reykjaviku, objašnjavajući nam što se gdje radi, kako se živi, kako se grad grije, koji su sve dijelovi nasipani i oteti moru... Vrhunac večeri ipak je bio ponoćni ulazak u skladište za pretovar ribe i gledanje toliko čudnih vrsta da je i Pklat, inaće dipl. ing. ribnjačarstva, sa sigurnošću determinirao samo bakalara. Hajde, pretjerujem, ali o većini vrsta nije imao pojma što su. Neprocjenjiva večer koja nam je objasnila više o Islandu no što bismo ikada mogli zaključiti sami. Mnogo hvala, gospodine Željko, ako ipak svratite ovamo, svakako se javite!
Šta ćup sa zlatom? Odmah dva!
Druženje je završilo u irskom pubu uz dobru živu glazbu (općenito, glazba je svuda na Islandu bila jako dobra) iako obrada Purple Rain ipak nije bila na nivou Stinine. Uz to, napokon mi je srce došlo na mjesto - da, prošli smo mi runtur i nagledali se jako zgodnih žena, ali, dođavola, listom previsokih i predugokosih za moj ukus. A ovdje je u separeu do nas sjedila prva (i, pokazat će se, jedina) zgodna kratkokosa Islađanka koju ćemo uopće vidjeti tijekom boravka ondje. Kladim se da je imigrantica, nema teorije da se Islanđanka ošiša kratko... Što zapravo možda ima neke veze i s klimom i nepromrzlim ušima, promislim li bolje.
Na kraju, sve je otišlo u kurac. Iako, muzej penisa nismo našli, preselio je u Akureyri...
Tako sam, evo, na kraju ove poduže štorije ipak došao i do ljudi. Vjerujem da je mnogima bilo nezanimljivo čitati moj dio priče s Ultima Thule upravo zbog nedostatka ljudskih priča i susreta, ali meni je upravo ta bezljudnost dana na Snaefellsnesu na neki način učinila upravo ovaj dan najljepšim, najnezaboravnijim, najzanimljivijim. Svaka čast i runturu i Reykjaviku i svemu, ali Island sam zamišljao upravo kao prirodu, pustopoljinu i prekrasnu, iskonsku osamljenost. To sam i dobio, čak i više i ljepše no što sam se mogao nadati.
Još samo da nisam čitavog dana bio tako prokleto mamuran...
|
