Zdenkov kulturni kombi

Dvjesta čuda

Oke, oke, znam... valjalo bi da ih je tristo, ali što sad?
Ima i 400 udaraca, dobar film, ali ni to mi ne paše.
Zappa ima album 200 Motels, al s motelima sam inače slab.
Pa sam loše parafrazirao narodnu izreku u nedostatku inspiracije.

To me nekako i inače malo koči u zadnje vrijeme, za razliku od hiperproduktivnog ljeta, sada sam usporio i nekako ostao bezidejan.
Ukratko, ovo je dvjestoti post koji objavljujem na blogu, i zadnji za neko vrijeme.
Do sljedećeg.

Što su mi donijele ove dvije godine i tri dana, od prvog posta na blogu naovamo? Mnogo toga, zapravo. Dosta poznanstava, neka od njih s tendencijom prerastanja u prava prijateljstva. Bolje upoznavanje ljudi koje sam ranije znao površno, nove zanimljive osobe kojima je, eto, bilo suđeno da kad-tad završimo bar nakratko zajedno u nekoj birtiji...

Odgovornost. Činjenicu da ne mogu baš samo laprdati i jedan dan reći jedno, a sljedeći drugo. Saznanje da dosta ljudi koji me znaju iz nekih posve drugih segmenata života čitaju ovo, i da su ponekad iznenađeni onime što piše, jer im daje prilično drukčiju sliku o meni.

Nastojanje da budem dobar. Znam samo za jedan slučaj kada se netko našao pogođen mojim pisanjem ovdje, no to je bilo svjesno i planski, u ime nečega što sam smatrao većim ciljem.

I što se, možda, ipak počelo malo pomalo otpetljavati, kao što sam se i nadao da hoće.

Priče. Nekoliko napisanih, nakon mnogo godina pauze - već je i to dobitak i nešto na što sam ponosan.

Teme. Taj dio me muči. Ono o čemu ne pišem, ili pišem vrlo rijetko, automobili su i Formula 1. Znam da bi neki to voljeli, ali to je nešto o čemu inače pišem profesionalno, za novce.

A iskreno, moji interesi u životu daleko su širi. I nemam nikakve volje u slobodno vrijeme pisati o istim tim temama za koje me plaćaju da pišem, ma koliko je činjenica da su mi i strast i ljubav, a nipošto samo posao.

Zapravo najradije pišem o glazbi. Još deseci pjesama čekaju da napišem emotivne postove o njima, i da me nakon njih Aparatczyk popljuje kako opet prekapam po prošlosti. Neka, otrpit ću...

Također, planiram malo više pažnje posvetiti karikaturama, toj marginaliziranoj a sjajnoj umjetnosti. A ima i nekoliko neobjavljenih (i nenapisanih, samo u mojoj glavi zasad postoje) putopisa... Tko kaže da nemam tema, bez obzira na trenutačnu krizu, Slavko Cvitković bi rekao mini-krizu inspiracije?

Vrijeme je i da uredim malo ovo linkovlje i dodam neke korisne primjere drugih mjesta po kojima se smucam na Netu. Doskora, nadam se...

Ajd živjeli, pa da budemo zajedno još barem ovolko, dvjesto mu gromova!

Sad odoh, moram spašavati jednu damu u nevolji.