Zdenkov kulturni kombi

subota, 24.11.2007.

Lutke iz Campana

Puno ih je.
Jebeno ih je puno.
Naviru odasvuda.
Neminovne.
Nezasitne.
Krvoloci.

Ljudi u planinama znaju koliko malo vrijedi ljudski život. Njihove zabave su okrutne i grube. Njihove perverzije narazumljive pitomim prolaznicima. Bole.

Campan se nalazi u podnožju Pireneja, dovoljno daleko od svijeta da živi za sebe. I da mu stranci ne trebaju. Smiju proći, no zaustavljanje nije poželjno.
Danju još kako-tako, bilo je ljeto, uostalom. Noću ili zimi, samo na vlastitu odgovornost. Ili ludost?

Želite li hodati ovim mjestom noću, kada se sve ove lutke pokrenu? Ne, ni ja...
Želite li saznati koga i što možemo naći po zaključanim podrumima, iza tajnih vrata? Ne, ni ja...

U stvarnosti, to su samo lutke, zabavne i šarene i lijepe i bilo nam je ugodno šetati pustim ulicama Campana, među njima.
Tek nas je malo začudilo što nigdje nema podataka o običaju, svetkovini, čemu već?
I da, bili smo jedini turisti koji su se zaustavili i šetuckali ondje.

Pa ipak, nisam siguran da se posve šalim o nešetanju noću.

Svojedobno sam napisao seminar na temu "Zašto su lutke smiješne?" i to mi je trebao biti i diplomski, do kojeg nisam nikada došao.

Zašto su lutke strašne?

Mi sami, ali bez duše?
U čemu je onda razlika?
Mi sami, ali sa stranom, mehaničkom, nerazumljivom dušom?
U čemu je onda razlika?

Kraftwerk ima odgovor.
Kraftwerk više-manje uvijek ima odgovor.

We are standing here
Exposing ourselves
We are showroom dummies
We are showroom dummies

We're being watched
and we feel our pulse
We are showroom dummies
We are showroom dummies

We look around
and change our pose
We are showroom dummies
We are showroom dummies

We start to move
And we break the glass
We are showroom dummies
We are showroom dummies

We step out
And take a walk through the city
We are showroom dummies
We are showroom dummies

We go into a club
And there we start to dance
We are showroom dummies
We are showroom dummies

- 17:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2007.

She's A Rejector

Svijet je zapravo zasnovan na rifu.
Dobrom rifu koji se ponavlja u nedogled, iz dana u dan, a da nikada ne postane dosadan.
I tisućama wannabe gitarista koji bezuspješno pokušavaju naći vlastiti rif.

my my you busted me like a robocop strike me with your riding crop
i'm forever going celibate tomorrow but tonight like success
knows no shame

Drugi se puta u kratkom vremenu vraćam Kevinu Barnesu i Of Montreal, prepoznajući se u tisuću sitnica i shvaćajući da su neke teme fakat univerzalne, od najočitijih pa do onih čije bi objašnjavanje trajalo mnogo stranica i na kraju ipak ostalo razumljivo samo meni.

oh no she's a rejector i must protect myself
there's the girl that left me bitter want to pay some other girl
to just walk up to her and hit her but i can't i can't i can't

Zamišljam budućnost u kojoj će ljudi sjediti na strunjačama i promatrati ugodno obojane zidove, okruženi daljinskim upravljačima uz pomoć kojih će pozivati sve one koji su spremni u zamjenu za malo ili nešto više novca obavljati razne stvari umjesto njih. Ili se to možda zove sadašnjost?

my my this demon heart of the master's hand crush me
why i don't understand
and i know you're not her
cause the girl of my dreams is probably god still i want you

"Budimo realni, tražimo nemoguće." Znate tu parolu, i odakle potječe. Znate i da oni koji su je najglasnije izvikivali ili su odavno mrtvi, ili u kvaru, ili su naučili uzimati sve moguće i sjede po Strasbourzima i Bruxellesima...

Kinezi su, kaže naš čovjek u Wuhanu, praktički svi do jednog kratkovidni. Jako kratkovidni. Kina je u fazi pretvorbe u najmoćniju svjetsku silu. Romantična vizija koja dominira našim svijestima, a ukorijenjena je i u religijskom odgoju koji obećava kraljevstvo i mir na onom svijetu, idealizira gledanje u daljinu, razmišljanje o budućnosti, dalekovidnost. U stvarnosti, kratkovidni vladaju i uspijevaju.

Kao dijete, nosio sam predznak + i bio dalekovidan. Negdje u pubertetu stvari su se okrenule i kratkovidnost je počela dominirati, a osnovni se predznak pretvorio u -. Ne skroz, ne ide ništa u mene jednostavno, ostao sam i dijelom dalekovidan, možda ispravnim, a možda i pogrešnim dijelom.

Dijelom koji traga za dobrim rifovima. Poput onoga kakav se zalomio Barnesu u ovoj pjesmi.

Zapravo nisam želio reći ništa od navedenoga, nego možda samo nešto poput zadnja dva stiha.
Možda.
Ali odlučno možda.

- 11:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2007.

FGMRVE

Ne, nisam pošandrcao, i nije besmisleno...
Hajde, možete li se sjetiti?
Ne?
Evo priče.

U školi, najviše sam volio one najskuplje bilježnice, s tvrdim koricama i uvezenim arcima. Ne iz nekog snobizma, naprosto, bile su najbolje (striktno matematičke, na kvadratiće, ako mogu birati, hvala). I oni koji su ocjenjivali urednost bilježnica nisu mi davali minuse zbog magarećih uha, koja su se neminovno stvarala na svakoj mekšoj. Iako se jednom profesoru baš i nije svidjela slika koju mi je buraz nacrtao na zadnjoj unutarnjoj strani, giljotina ispod koje se nalazila gomila leševa odsječenih glava, sve uz natpis "Vijenci i cvijeće za nastavničko vijeće".

One polutvrde, blago plastificirane, isto nisu bile loš odabir. Ponajprije zbog lijepih slika, moglo se na tim omotima naći koješta, od Roberta Planta do rijetkih Pininfarininih prototipova na bazi Ferrarija. A ako su slike bile bezvezne, dušu su dale da se po njima nalijepi koješta drugo. Imao sam gore izrezane usne Kim Wilde (koje je frendica odmah prepoznala, tako izdvojene od lica, na moje zaprepaštenje), sliku Petra Tripkovića, brkatog braniča FK Napretka iz Kruševca, Glavanovu recenziju zagrebačkog koncerta Rorya Gallaghera, najsmješniji Beškerov tekst ikada, o nedolaženju zastupnika na sjednice talijanskog parlamenta, i štošta drugo čega se više ne sjećam ili mi se ne da pisati o tome.

A posve na dnu skale, najjeftinije, lumpenproletarijatske, bile su one s mekim, mahom narančastim koricama, koje je bilo dostatno i prijeko pogledati pa da se raspadnu. Imalo se, ponekad, i takve, iako ih nisam volio. A objasnio sam već kako sam uvijek preferirao matematičke, koje su se godinama razlikovale i dizajnom. Netko nadobudan je na onaj prednji dio, gdje ide okvirić u koji valja upisati svoje ime, prezime i razred, stavio sliku pravokutnog trokuta, unutar kojeg su bile crte za to nažvrljati. A ispod trokuta bilo je tih šest slova, vjerojatno nasumce odabranih, da ništa ne znače.

FGMRVE

Prošlo je dvadesetak godina i znam da ta slova realno nikome ne bi trebala ništa značiti. No meni je ipak nekako drago pri srcu prisjetiti se da ih još uvijek pamtim, sićušno zrnce u brdu drugih trivijalija i beskorisnih podataka.

- 16:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2007.

Hrskava korica

Talični Tom, epizoda "Daltoni u Meksiku".

Najbolji dijalog ikada.

Averel: "Kako se zove ova hrskava korica oko riže?"
Meksikanac: "To je porcelan, amigo."

- 22:26 - Komentari (25) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.11.2007.

Zima klaunova

Vani je zima klaunova!

Noć je već dobrano istekla
Galopiraš kroz usnuli grad
Na tebe pada štukatura
Iz kanala se cijedi smrad

Umrli monarsi proširenih vena
Eliksir mladosti vječno ne traje
Dok kasaš kroz gomile leševa
Sjetiš li se ikad Džeremaje?

Sjetiš li se ikad Džeremaje?

Tebe ne zanima prizivanje duhova
Živiš samo od grma do grma
Tvoj brod je sandolina bez vesala
Ne znaš gdje je pramac, gdje je krma

Ne tražiš više od golog života
I uzimaš sve što on ti daje
Reci, ponekad, na razmeđi vjetrova
Sjetiš li se ikad Džeremaje?

Sjetiš li se ikad Džeremaje?

Ezra, ti si pametna mazga
Shvatit ćeš ono što ću ti reći
Zar ćeš dovijeka životariti
Dok te neki gepard ne raščereči?

Prepusti se bar plimi uspomena
Život je lijep dok sjećanje traje
Popasi jednu za Kurdi Meloja
Ako se ne sjećaš Džeremaje

Ma ipak se sjeti Džeremaje!
Koji put se sjeti Džeremaje!

Ponekad se pitam sjećam li se i ja uopće Džeremaje (ne, molit ću lijepo, ne dira me Jeremiah, ovo su moje uspomene) i svih tih likova kojima se tako rijetko vratim. Tisućama stripova naslaganih u ormaru, stvarima koje sam nekada poznavao u detalje i mogao o njima pričati satima. Dok im se danas vratim sporadično, jedan-dva puta godišnje, kada nemam ništa drugo za čitanje u kadi i raspoložen sam izvući bunt ili dva. Jedva da raspoznajem glavne likove, detalja se ne sjećam baš, ali i dalje mogu pričati satima o stripovima. Što i nije neko čudo, ta mogu pričati o svemu satima...

Ne, nisam ih prerastao, nedo bog, niti smatram da su oni nešto djetinjasto. I sad sam u New Yorku uredno otišao u dućan sa stripovima i kupio dva albuma Willa Eisnera. Samo sam nekako izgubio entuzijazam. Odavno nisam ni Dylan Doga kupio, a kamoli se kao nekad raspitivao na kiosku kad će doći novi. U More Comics odem jednom u godini, za ostale se dućane nisam potrudio ni potražiti ih. Ni na jedan se online strip nisam pretplatio, a čak ni one najbolje, koje imam u linkovlju, poput Maakiesa i Underworlda, ne sjetim se otići pogledati, ima li štogod novo na sajtu.

A nekada su mi značili mnogo, čitav jedan život. Napisao sam i podosta pjesama o njima, neke i snimljene, poput ove čije riječi i link imate gore. Moj je vokal klasično užasan, ali strašno mi se sviđa glazba u pjesmi. A ponosan sam i što je osnovni rif u njoj moj, iako ni tada ni bilo kada nisam znao svirati tu magičnu spravu, gitaru.

Plaši me to odvajanje od stripova (iako zadnjih godina i inače užasno malo čitam išta što nije vezano za automobile i utrke), jer pokazuje da se mogu udaljiti i od stvari koje mi mnogo znače. Nadam se da je riječ samo o dugom zimskom snu, kao i na nekim drugim područjima. Uostalom, ako ću iskreno, nešto se slično dogodilo s glazbom, gdje sam se sve više zatvarao da bih najednom zadnjih godina doživio prosvijetljenje, boom, pulsirajuću i divnu novu, današnju scenu. Siguran sam da takva postoji i u stripu i da sam nepoznavanjem produkcije u zadnjih dvadesetak godina propustio jako mnogo. I da ću jednog dana to početi nadoknađivati.

- 22:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2007.

Somewhere Down The Crazy River

Dvadeset godina. Ne mogu vjerovati da je prošlo toliko, ali jest. Otkada sam prvi puta čuo ovu pjesmu. Otkako je uopće objavljena. Otkako se na scenu, barem sporadično, vratio Robbie Robertson, jedan od onih čije bi se odsustvo osjetilo i u samom Panteonu...

Yeah, I can see it now
The distant red neon shivered in the heat
I was feeling like a stranger in a strange land
You know where people play games with the night

Oh da, mnogo puta. Svijet crvenih svjetiljaka stran mi je i dalje, i ne zagledavam iza njih. No, nedavno, šećući jednim čudnim, podijeljenim gradom, shvatio sam da ipak biram tu stranu. Samo običnom, ni po čemu posebnom ulicom, četvrt nebodera i poslovnih zgrada u kojima se donose odluke o milijardama odvojena je od banhofskog okruženja, kvarta javnih kuća i peep showova. Šećući onuda, s rukama koje su me htjele potegnuti u svaku vežu, smijući se i odgovarajući "Nein, danke." shvatio sam jednu bitnu stvar.

Ondje se osjećam neusporedivo bolje i prirodnije nego s druge strane one ulice. Čemu pretvaranje?

God, it was too hot to sleep
I followed the sound of a jukebox coming from up the levee
All of a sudden I could hear somebody whistling
From right behind me
I turned around and she said
"Why do you always end up down at Nick's Cafe?"
I said "I don't know, the wind just kind of pushed me this way."
She said "Hang the rich."

Dobro, to se baš i ne događa. Pratim krive jukeboxe, bit će...

Catch the blue train
To places never been before
Look for me
Somewhere down the crazy river
Somewhere down the crazy river
Catch the blue train
All the way to Kokomo
You can find me
Somewhere down the crazy river
Somewhere down the crazy river

Ae. Nazvao sam svojedobno jednu kompilacijsku kazetu "Forsiranje kazete rijeke". Nekako je ispalo da mnoge od mojih najdražih pjesama govore o nekakvim rijekama i putovanjima koja ne prestaju. Robbie je, naravno, bio gore...

Idemo li nekamo? O da, ne znam kamo, ali mogli bismo...

Take a picture of this
The fields are empty, abandoned '59 Chevy
Laying in the back seat listening to Little Willie John
Yea, that's when time stood still
You know, I think I'm gonna go down to Madam X
And let her read my mind
She said "That Voodoo stuff don't do nothing for me."

Zastat ću ovdje samo da pohvalim odabir. I automobila i glazbe.
I da kažem kako je lijepo opet pričati sa pjesmama.

I'm a man with a clear destination
I'm a man with a broad imagination
You fog the mind, you stir the soul
I can't find, ... no control

Možda. A to je osjetan napredak

Catch the blue train
To places never been before
Look for me
Somewhere down the crazy river
Somewhere down the crazy river
Catch the blue train
All the way to Kokomo
You can find me
Somewhere down the crazy river
Somewhere down the crazy river

Došlo je, čini se, napokon vrijeme da napravim taj čun i potražim treću obalu.

Wait, did you hear that
Oh this is sure stirring up some ghosts for me
She said "There's one thing you've got to learn
Is not to be afraid of it."
I said "No, I like it, I like it, it's good."
She said "You like it now
But you'll learn to love it later."

You like it now but you'll learn to love it later - mislim da su to stihovi iz ove pjesme kojih se najčešće sjetim. I da, možda je vrijeme da počnem učiti. Negdje niz rijeku, načuo sam, postoje djevojke koje rado daju instrukcije o onome što me zanima. Zašto ne, uostalom?

I been spellbound - falling in trances
I been spellbound - falling in trances
You give me shivers - chills and fever
I been spellbound - somewhere down the crazy river

Idemo li nekamo? O da, ne znam kamo, ali mogli bismo...

- 23:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>