Vani je zima klaunova!
Noć je već dobrano istekla
Galopiraš kroz usnuli grad
Na tebe pada štukatura
Iz kanala se cijedi smrad
Umrli monarsi proširenih vena
Eliksir mladosti vječno ne traje
Dok kasaš kroz gomile leševa
Sjetiš li se ikad Džeremaje?
Sjetiš li se ikad Džeremaje?
Tebe ne zanima prizivanje duhova
Živiš samo od grma do grma
Tvoj brod je sandolina bez vesala
Ne znaš gdje je pramac, gdje je krma
Ne tražiš više od golog života
I uzimaš sve što on ti daje
Reci, ponekad, na razmeđi vjetrova
Sjetiš li se ikad Džeremaje?
Sjetiš li se ikad Džeremaje?
Ezra, ti si pametna mazga
Shvatit ćeš ono što ću ti reći
Zar ćeš dovijeka životariti
Dok te neki gepard ne raščereči?
Prepusti se bar plimi uspomena
Život je lijep dok sjećanje traje
Popasi jednu za Kurdi Meloja
Ako se ne sjećaš Džeremaje
Ma ipak se sjeti Džeremaje!
Koji put se sjeti Džeremaje!
Ponekad se pitam sjećam li se i ja uopće Džeremaje (ne, molit ću lijepo, ne dira me Jeremiah, ovo su moje uspomene) i svih tih likova kojima se tako rijetko vratim. Tisućama stripova naslaganih u ormaru, stvarima koje sam nekada poznavao u detalje i mogao o njima pričati satima. Dok im se danas vratim sporadično, jedan-dva puta godišnje, kada nemam ništa drugo za čitanje u kadi i raspoložen sam izvući bunt ili dva. Jedva da raspoznajem glavne likove, detalja se ne sjećam baš, ali i dalje mogu pričati satima o stripovima. Što i nije neko čudo, ta mogu pričati o svemu satima...
Ne, nisam ih prerastao, nedo bog, niti smatram da su oni nešto djetinjasto. I sad sam u New Yorku uredno otišao u dućan sa stripovima i kupio dva albuma Willa Eisnera. Samo sam nekako izgubio entuzijazam. Odavno nisam ni Dylan Doga kupio, a kamoli se kao nekad raspitivao na kiosku kad će doći novi. U More Comics odem jednom u godini, za ostale se dućane nisam potrudio ni potražiti ih. Ni na jedan se online strip nisam pretplatio, a čak ni one najbolje, koje imam u linkovlju, poput Maakiesa i Underworlda, ne sjetim se otići pogledati, ima li štogod novo na sajtu.
A nekada su mi značili mnogo, čitav jedan život. Napisao sam i podosta pjesama o njima, neke i snimljene, poput ove čije riječi i link imate gore. Moj je vokal klasično užasan, ali strašno mi se sviđa glazba u pjesmi. A ponosan sam i što je osnovni rif u njoj moj, iako ni tada ni bilo kada nisam znao svirati tu magičnu spravu, gitaru.
Plaši me to odvajanje od stripova (iako zadnjih godina i inače užasno malo čitam išta što nije vezano za automobile i utrke), jer pokazuje da se mogu udaljiti i od stvari koje mi mnogo znače. Nadam se da je riječ samo o dugom zimskom snu, kao i na nekim drugim područjima. Uostalom, ako ću iskreno, nešto se slično dogodilo s glazbom, gdje sam se sve više zatvarao da bih najednom zadnjih godina doživio prosvijetljenje, boom, pulsirajuću i divnu novu, današnju scenu. Siguran sam da takva postoji i u stripu i da sam nepoznavanjem produkcije u zadnjih dvadesetak godina propustio jako mnogo. I da ću jednog dana to početi nadoknađivati.
Post je objavljen 04.11.2007. u 22:19 sati.