Ocean
Jedna tema.
Dva benda.
Tisuću uspomena.
I veliko modro Ništa.
A picture in grey
Dorian Gray
Just me by the sea
Ne, nisam postao Dorian, nipošto. Svakim danom sve sam mu manje nalik.
I zapravo, ostavimo ipak onaj famozni melvilleovski mali prst vani na hladnoći, gotovo pa nimalo ne žalim za time.
And I felt like a star
I felt the world could go far
If they listened
To what I said
Jednostavne istine koje nitko ne želi saslušati? Lijepo i romantično, ali to pripada mladima i ovisnicima. Ja Istinu nemam, samo jednu stvarnost s mnogo lica i naličja, tisućama pro et contra, neodredivu, neuhvatljivu, široku, promjenjivu, uvijek u pokretu, poput... Poput oceana.
Washes my feet
Washed the feet
Splashes the soul of my shoes
U2 su bend koji nisam volio kad su mi svi govorili da moram, i koji mi je simpatičan sada kada me svi pokušavaju naučiti da ih se odreknem. Mnogo osrednjosti, uz poneki bljesak (October, Under A Blood Red Sky, Joshua Tree, Achtung Baby, Zooropa... Ljepše da navedem njih nego sve one albume koje ne volim.) I jedno veliko, pravo, neporecivo remek-djelo, Boy, s najljepšom pjesmom o oceanu koji erodira iluzije mladosti, ikada.
Zapravo, s drugom najljepšom takvom pjesmom.
Tvoja mladost, tvoja hrabrost
Je tako lepa, tako snažna predstava
Tvoja mladost, tvoja hrabrost
Je tako lepa, tako divna komedija
La Strada je, dakako, mnogo bolji i veći bend od onih Iraca gore. U mom intimnom svemiru, a samim time i u apsolutnom poretku vrijednosti. A Okean je trenutak u kojem je Tišma dotakao savršenstvo. Ne jedini.
U suton u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku
U suton, u suton, tajne su deo nas dok klizimo uz obalu
Suton je ono što se događa ljudima koji pokušavaju očajnički odagnati pomisao na mrak koji dolazi i pod svaku cijenu očuvati dan. Suton je trenutak predaje, prihvaćanje neumitnosti poraza, ono što se dogodilo već odavno, događa se upravo sada ili će se možda dogoditi negdje u dalekoj budućnosti.
Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona
Ma koliko tvrdio da ne želim biti Dorian, još manje želim plivati u tom oceanu iza sutona. No imam li izbora? Ima li itko od nas izbora?
Slobodan si, oslobođen
Šta ćeš učiniti sa sobom u praznoj pučini
Slobodan si za večnost
Šta ćeš učiniti sa sobom u pustom vrtu
Možda... Ne bih htio da se ovo shvati kao neka tužna lamentacija, iako sam svjestan da se izvana takvom doima. Uopće nisam zbediran u ovom trenutku, iako nemam pojma hoću li ikada biti slobodan ili oslobođen. Ni što ću učiniti sa sobom u pustom vrtu. Vjerojatno se samo još poneki puta nasmijati nečemu...
U suton u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku
U suton, u suton, tajne su deo nas dok klizimo uz obalu
Dokle god ima nepoznate muzike, i dokle god su tajne važne same po sebi, a ne samo nešto što se prešućuje kako bi se izbjegli sukobi, dobro je.
Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona
Plaši me ovo "tih". Jednom sam fascinirao frenda izjavivši mu kako nikada nisam razmišljao o samoubojstvu. To je istina, ma koliko i on i Camus i štotijaznamtko tvrdili da svatko razmišlja o tome. No, znam i kada bih počeo razmišljati. Jedino i isključivo u slučaju tišine. Kada bih prestao osjećati glazbu. Eto, mislim da bi to uistinu bila jedina stvar koja bi mi mogla ubiti volju za životom, čisto teoretski gledano. Što me plaši, pomalo, jer poznajem ljude kojima se to dogodilo. Pa se nisu ubili. Valjda nije toliko strašno...
Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona
Daleko je taj suton, glazba je još ovdje, bezmalo pa jača i češća nego ikada prije, ne bojte se.
A i ocean je ondje, ali ga prelazim sutra, ponovo.
New York možda da pitanja nekim mojim starim odgovorima.
A možda se pokaže samo kao još jedan susljedan niz dana, od kojih su neki bolji od drugih.
Tko zna?
|
