Zdenkov kulturni kombi

Džan

Džan je turkmenska riječ za dušu koja traži sreću.

Džan je napola stepa napola pustinja, prokleti Sami-Kariš, zaboravljen od svih, pa i od moćne Amu-Darje.



Džan je kratki san novoga života.
Džan je ondje gdje i pijesak postane star od stajanja na jednom mjestu.

Džan su oči jedne daleke djevojke, svako različite boje.
Džan su, možda, oči svake djevojke.

Džan je glazba.
Ona glazba o kojoj pričaš za vrele hvarske noći s djevojkom koju više nikada nećeš sresti.
I čijih se očiju, mnogo godina kasnije, uopće ne sjećaš.
Džan su, možda, svi oni ljudi koje nikada ne pogledaš u oči kako ih ne bi mogao jednom zaboraviti.

Džan je smrtno mjesto Ahrimana, zakrivenog crnim velom Hormuzdovog prokletstva.
Ondje gdje vragom ne postaje onaj koji u srcu nosi najviše zloće, nego onaj koji nosi najviše tuge.
Ondje gdje tuga nalaže ocu da djevojčici nadjene ime Anahita, ili Lilit, proklinjući je za čitav život.
Kojeg neće provoditi sama, ali nikada ni u društvu sreće.

U Džanu ima Turkmena, Karapaka, Uzbeka, Kazaha, Perzijanaca, Kurda, Beludžija i onih koji su zaboravili tko su.
Džan je razglednica koja pita jesi li možda već negdje umro.
Ili razglednica koju ne pošalješ nekome dragom jer ne znaš adresu njegovog srca.

Džan je kad se dvoje slijepaca prepoznaju po glasu, ali nemaju o čemu razgovarati.
Džan je kad ljudi ne umiru nego prestaju živjeti.
Džan je posprdan naziv za one koji nemaju ništa osim duše.

Džan je duša.

Džan je muškarac zarobljen u ženskom tijelu, vjekovima.
I ostaci osamljene tvrđave koja, opustošena vjetrom i rijetkim, oštrim zimama, čuva sjećanje na njega/nju.
I na glazbu koja je nekada odjekivala raskošnim kanovskim dvoranama.

Džan je ondje gdje i vjetar i sva ostala zla dolaze s istoka.
Džan je ondje gdje vjetar puše samo s istoka.
Džan je odsjaj sunca na snijegom optočenom Ustjurtu.
Ali i svemoć noći, ubojice boja.
Tanak dah što smrznut pada o tle.
Osamljeni pustinjski cvijet, krhak a grub.



Džan je svijet u kojem su umrle sve tuge.
A jedna turkmenska djevojka otkriva i tka vlastitu, novu.
Džan je i ono što će joj, katkad, navući osmijeh na lice.
I načiniti je onako lijepom kako to mogu biti samo žene koje se smiju.

Džan je gdje dobri ljudi dube i sklapaju glazbala.
Ne mogu biti zli, previše pjevaju i sviraju.
Džan je ondje gdje se minstrel, logično, zove Sufijan.

Džan je priča Andreja Platonova, komad papira natopljen krvlju.
Džan su orlovi koji otkidaju komadiće mesa s tijela glasniku nade.
Džan je tužna priča sa sretnim krajem.
Džan je sretna priča s tužnim krajem.

Džan je kada napišem blog o Džanu.
Džan je kada zastanem između dvije rečenice, provrtim u rukama svoju mandalu i vratim je u nekom novom obliku na stol.
Džan je sreća u potrazi za dušom kojoj bi se dala.
Džan je nesreća koja misli da je sreća.

Džan je stara turkmenska riječ za dušu u potrazi za srećom.
Džan je duša.