Zdenkov kulturni kombi

četvrtak, 30.08.2007.

Jedan trošni provansalski mlin

- Ali onda ne znači ništa biti Dauphinom!

Nije bilo dileme.
Vidjevši da još postoji, da je pretvoren u turističku atrakciju i da nam je usput, morali smo ga obići. Većina nas u kombiju obožavatelji smo Alphonsea Daudeta i, pogotovo, Lettres de mon moulin (Pisma iz mog mlina) i konsenzus je postignut lakoćom.
Iako, to je samo jedan stari mlin.
I još uz to turistička atrakcija.
I zapravo knjiga nije pisana ondje.
No nazvana je po njemu, a krasna Tajna majstora Cornillea događa se, eto, upravo u njemu.
Što je više nego dovoljno.

Ne mora se slagati s nekim da bi ga se voljelo. Tako je i sa knjigama. Da, ima unutra jedna ružna antisemitska pričica. Pa i zabavna Papina mazga, za koju će cinici i svi oni koji su ubili romantiku u sebi jamačno ustvrditi da je ako ne jedina vrijedna pozora, a ono svakako najbolja priča u zbirci, zapravo je apologija osveti.

Pa čak i ta sjajna, čuvena Koza gospodina Seguina, ma koliko predivna bila kao priča, ostaje dvojbena. Njena je pouka jasna: tko traga za slobodom, nastradat će, valja prihvatiti ugodno ropstvo i ne maštati ni o čemu boljem. I, dileme nema, može se iz tisuću detalja isčitati, priča o ulozi žene u društvu. Mala, prelijepa bijela kozica koju pojede strašni vuk jer je odabrala samostalnost i slobodu, pobjegavši u planinu, uživavši preko dana i stradavši ujutro, nakon cjelonoćne borbe s oblapornim vukom, ne treba tu mnogo mašte da shvatimo. I, ma koliko svatko od nas muških nerijetko poželi takvu, mogu samo reći: ne, zaboga!

Pouka je pogrešna, no priča ostaje prelijepa. I na svakoj se razglednici mlina kočoperi i po jedna krasna, bijela kozica. Urezbarena je i na privjesku za ključeve kojeg sam kupio ondje, na čijoj poleđini, dakako, piše:

Ah! Qu'elle etait jolie. La petite chevre de Monsieur Seguin.

Volim Daudeta jer vjeruje u ljude, jer im se zna smijati i jer je shvatio Hadrijanov poučak. Čak i kada je tužan, topao je i suosjećajan. Propala gostioničarka koja u hladnoj i praznoj krčmi sluša glas vlastitog muža kako najglasnije i najljepše pjeva kod one preko puta... Okrutni, oslijepjeli karikaturist-satiričar čije se lisnice svi plaše uvjereni da ondje skriva njihove prljave tajne, a unutra je zapravo odrezani pramen kose kćerke koju je zbog siromaštva morao poslati u internat. Ne mogu ih ne voljeti i ne razumjeti.

Većina je priča u zbirci lijepa. No dvije, dvije su uistinu posebne, iako nisu popularne poput onih upečatljivijih. Zvijezde, priča o pastiru zaljubljenom u nedostižnu mu gazdinu kćer, koji stjecajem okolnosti završi sam s njom, nasmrt preplašenom, u planini, uz vatru. Pokazuje joj nebeski svod i priča legende o zvijezdama sve dok ona ne nasloni glavu na njegovo rame i tako zaspi. Nema nastavka, ne može ga ni biti, to je sve što će ikada dobiti od svoje ljubavi. I jednako je lijepa danas kao i kada sam je prvi puta čitao, imavši nekih desetak godina.

Imali smo koju godinu kasnije gošću u našoj kući na Lošinju, Makedonku koju sam, mislim, već spomenuo u postu o ljubavi na prvi pogled. Bila je to starija, danas nažalost pokojna žena, nezadržive energije. Jedna od onih koje ni sekunde ne mogu biti na miru. Već prvog dana kod nas na silu je iznijela ormare iz konobe i okrečila je. Loše, godinama bismo još obijelili odjeću ako bismo se naslonili na zid. Mama i ja smo očajavali, bila je prebrza za naš usporeni ritam. Ponudio sam joj knjigu, očajnički, ne vjerujući u uspjeh - nije se doimala kao osoba koja bi mogla smiriti se i čitati.

Nije pisnula ni pomakla se satima, dok nije dovršila Pisma iz mog mlina. Da, tolika je moć te knjižice.

Koju najbolje sažimaju Starci. Neću vam ništa pričati o njoj, nema smisla prepričavati nešto tako savršeno. Ako volite priču o slijepoj baki i božićnoj večeri iz Dima (ili je to ipak bio Dim u lice?), obožavat ćete i ovo. Ne, neću ništa pričati o njoj, samo ću završiti post njenim krajem:

...Spuštala se noć kad smo izišli. Jedna nas je djevojčica izdaleka slijedila, kako bi ga vratila kući ali on je nije vidio i bio je sav ponosan što ide sa mnom ruku pod ruku kao potpun čovjek. Majčica je, raznježena, sve to gledala s praga, te je i ona, gledajući nas, dražesno kimala glavom, kao da želi reći: "Pa ipak, moj jadni muž još može lijepo hodati!"

- 21:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.08.2007.

Tour de France

Sačuvali su je.
Ne znam kako, ali uspjelo im je.
Izbjegavajući velike gradove, otkrili smo upravo onakvu Francusku kakvu sam obožavao, da, baš onu iz starih knjiga, stripova i filmova. Starca s beretom na glavi kako raširenih nogu, u seljačkoj odjeći sjedi na klupici i uživa u jutru. Čarobna vrata iza kojih se skrivaju srednjevjekovna, savršeno očuvana seoca. Mladiće belmondovskog pogleda koji sa cigaretom obješenom o kut usana nekamo žure, polako. Ne pretjerano lijepe, ali neodoljive žene. Život koji staje između podneva i dva, ustupajući mjesto ručku. Jacquesa...

Ostvarih tek pola od ambicioznog, najavljenog plana puta. I drago mi je što je tako, znamenitosti neće nestati, a ova la vieille France možda i hoće. Razmišljam... jesam li ikada... mislim da ne... Komiža, možda, donekle... Na mojim skromnim putovanjima napokon sam pronašao djelić svijeta koji ne želi biti Amerika i ne trudi se to postati. Gradovi, još-još. No mjestašca kao što su Beuzac, Loupiac, Tillac ili Marciac nipošto. Ona odolijevaju.

Pričao sam kako mi je san polako putovati ruralnom Francuskom. Sada kada sam ga ostvario... to mi je i dalje san. Potkraj puta, prestao sam toliko pozorno i sa čežnjom promatrati stare automobile (dobro, nisam, znate me valjda dostatno da vam bude jasno da lažem) i počeo s interesom promatrati kampere, kombije sa dva ili tri mjesta za spavanje...

Čak se nisam prepustio ni shopping-maniji. Uživao sam, naprosto. I da, za promjenu, imam slika. Neću ništa obećavati, ali neka od obiđenih mjesta zaslužila su svoje priče, ovdje. Možda ih i dobiju.

- 20:09 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.08.2007.

Pinklec u gepek i put pod gume

Ae. Pinklec na rame, zapravo kofer u gepek, put pod noge, zapravo pod gume kombija. Planovi veliki, valjda ćemo ih realizirati, uključuju:
- razgledavanje Lihtenštajna; zemlje koja je osvojila najviše olimpijskih medalja po lubanji stanovnika
- najljepši auto muzej na svijetu, u Mulhouseu (trebam li naglašavati što je highlight mog puta)
- umočiti noge, a možda se i okupati u Ženevskom jezeru
- omirisati Annecy, gdje ću jednom, kunem se, otići na tjedan dana na festival animacije, da ubijem tugu u godini kad nema Animafesta
- provesti pet dana 30 km od Lourdesa bez da odem onamo
- detaljno se upoznati s gaskonjskim paštetama, sirevima i vinima te to kontinuirano činiti nekoliko dana
- obići D'Artagnanov dvorac
- popišati se u Atlantik na nekoj baskijskoj plaži
- planinariti po Pirinejima, Andora uključena (kombijem, dakako, nismo ekstremisti da onamo idemo pehaka)
- prošetati krug legendarnom trkaćom stazom u Pau
- napraviti nešto slično u Monte Carlu
- obići kultna mjesta Provanse, pogledati suncokrete oko Arlesa Van Goghovim očima, diviti se rimskim ostacima u Nimesu i avinjonskim gospođicama
- ostaviti burazove klince u Gardalandu i ubiti par sati razgledavajući Veronu, Bresciu ili Mantovu (najradije potonju, rodno mjesto Tazia Nuvolaria, ako ću ja odlučivati. Slutim, dakle, Veronu, iako me ondje mahom zanimaju samo Julije...)

Drugi mjesec - Island.
Druge godine - Kina. Vjerojatno ipak avionom, kao priprema za Transmongolsku, koja još visi negdje između jeseni 2008 i 2009, nedefinirana.
Usput, nekoliko bližih želja. Slovačka, ponajprije, nisam bio ondje od osamdesetih. Par dana u San Marinu, svakako. Runda po Makedoniji, Albaniji, Bugarskoj i Grčkoj bila bi lijepa. Dublin, ponovo, ali da obiđem malo i ostatak Irske iz drugog pokušaja. Koji tulumčić u Osijeku, kupnja autića u Beogradu... A i ovi jeftini letovi mame na Engleske i Njemačke, mamicu li im...

- 22:50 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 15.08.2007.

Jope taj dan

Ima neka teorija po kojoj veliki i značajni ljudi najčešće odapnu u trideset i sedmoj.

Ja, eto, omanuo.

- 11:14 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 11.08.2007.

Dvije i pol minijature

Drevne su i trošne, dakako. Sada sam ozbiljan i odgovoran čovjek koji više ne piše pjesme. Sada pišem blog.

ŽIVOT ISPISAN KREDOM

Na kraju svih priča je dan bez pokrića.
Na kraju svih priča je dan nema više
Na kraju svih priča svjetlost se gasi.
Na kraju svih priča ploča se briše.

Ponetko subotom, ponetko srijedom
Shvati da život je ispisan kredom.

PEJZAŽI VJETRA

Zemlja puca šavovima
Zadnje lišće u daljini
Tek dva kukca s oklopima
Pejzaži vjetra

Ovu drugu (nekada davno, jedinu moju pjesmu koja se svidjela Onoj za koju sam želio preurediti život i svijet tako da joj se sve u njima sviđa) sam od trenutka pisanja u glavi povezivao s nekim mitskim mjestima. Poput Islanda, o kojem maštam još od čitanja Julesa Vernea kada mi je bilo 6 ili 7 godina. Jučer, uplatio sam kartu prema pejzažima vjetra...

Sve djevojke,
Islanđanke,
Kraj gejzira stajahu

Samo moja
mila draga
na visokom vulkanu

A s prvom sam se naprosto probudio jutros, nakon mnogo godina. Pa sam podijelio sjećanja sa svima vama koji to niste htjeli.

Idem sad.
Valja odrezati nokte.
A i dlačice proviruju iz nosa, previše.
Potom ću, sređen i mirišljav, u život.

- 10:52 - Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.08.2007.

Ugaroring

Posve neočekivano obreh se na utrci formule 1 u Ugarskoj, evo sada prošli vikend. Uletjelo slobodno mjesto u autu i šatoru kod jednog znanca, a meni se naselili neki mravci u raznoraznim ne baš pristojnima za spomenuti dijelovima tijela, pa mi se putovalo. Znam, zakleo sam se davno da Hungaroring neće biti prva staza na koju ću otići, no eto, samo glupani ne mijenjaju mišljenje.

I nije mi žao, bilo je ugodno i lijepo. Sama utrka blago dosadnjikava, ali prateće su zato bile i te kako zanimljive. Zagledavanje navijača i, pogotovo, navijačica bilo je također specifičan doživljaj, kojekakve su kreacije viđene. Hrana skupa i ne baš vrhunska, od pive samo Heineken, suveniri toliko skupi da sam odustao (a i nije bilo nikakvih majica na Super Aguri i Takumu Sata, dok su one na Spyker bile preskupe). U subotu sam navečer uživao u koncertu povodom 45. obljetnice rada grupe Omega, koje bih nazvao mađarskim Bijelim dugmetom, samo s razlikom da je ovima i dalje stalo i da i dalje znaju svirati.

Sve u svemu, vikend mi je bio ispunjen i ugodan, jako mi je drago da sam napokon odvalio i tu intimnu sramotu, da kao fan tog sporta skinem junf odlaskom na neku od utrka. Inače, došao sam do zanimljivog zaključka. Kada sam postao glavni urednik časopisa o automobilima napokon sam se odlučio, nedugo potom, otići polagati vozački. Sad kad sam postao glavni urednik časopisa o formuli 1 napokon sam se natjerao otići i na utrku. Ako tkogod zna da traže glavnog urednika kakvog hardcore porno časopisa slobodno mi javite!

U nastavku, nekoliko slika:

Tipičan način promatranja događanja na stazi – kroz dvije ograde i sa simpatičnim čuvarima koji paze da se ne primakneš na manje od tri metra prvoj od njih.

Spektakularna Filippijeva nesreća u GP2 utrci, na sreću bez posljedica, dogodila nam se ravno pod nosom. Upišite Filippi Hungary na YouTubeu, pa ćete vidjeti na što je to nalikovalo.

Čisto kao dokaz da sam uopće bio ondje... Slikano u suvenirnici Red Bulla.

Svi su se drugi već povukli, subota popodne, no u Super Aguriju su ostali vježbati Pit stop.

Utrka starih bolida meni je osobno bila najzanimljiviji dio, lijepo je bilo gledati Tyrell P34, jedini bolid sa šest kotača koji je uspio pobijediti na službenoj F1 utrci.

Ili pak 001 iste firme, legendarni bolid Jackiea Stewarta.

U GP2 seriji nastupa i Bruno Senna, nećak najvećeg idola mog djetinjstva, no nisam baš bio impresioniran iskazanim umijećem.

Najoriginalniji je lik u publici ipak bio ovaj Poljak, navijač Roberta Kubice (to i piše na lubenici).

Pripreme za start, cure, ako se pitate, čekaju Fisica.

Nešto prije starta, dakako da svuda ima naših navijača.

Još malo, još malo...

Počelo je! Alonso griješi na kraju prvog kruga, proklizava i gubi mjesto od Webbera.

Utrka se ubrzo pretvorila u vožnju u koloni i čekanje na kvar ili grešku, a od borbe Lewisa i Kimija za prvo mjesto nismo vidili niti b, samo beskonačan niz ovakvih krugova.

Osiguranje čeka kraj utrke kako bi se rasporedilo duž ciljne ravnine i zapriječilo publici ulaz u boksove.

Sve je gotovo, Hamilton je pobijedio, publika napunila stazu, čeka se proglašenje pobjednika.

Rezime čitave priče jest da moj digitalac definitivno nije dostatno dobar za ovakva zbivanja. Siguran sam da će slike mojih suputnika biti bolje od ovih, ali neka ih, i ako nisu neke, moje su!

- 18:21 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.08.2007.

Jonathan i Pablo

Akoprem je i bio iznimno niskog rasta, Pablo Picasso ipak nikada nije imao problema s nalaženjem djevojaka. Zlobni bi mužjaci nadmeno i odveć brzopleto zaključili da je ženski živalj privučen njegovim nadaleko proširenim slikarskim ugledom i financijskim beneficijama koje isti donosi – ta Picasso se šepurio uokolo u Cadillac Eldoradu iz 1955, koji je nedvojbeno povelik magnet za ljepši spol, uostalom.

No bili su u krivu, jer ključ je Picassovog uspjeha kod žena ležao drugdje, a ne u bogatstvu, ugledu ili Eldoradu. Nije bilo pripadnice ljepšeg spola koja bi mogla izdržati njegov pogled, poprimale bi boju avokada samo od njega, topile se kao mousse ostavljen na suncu, postajući namah spremne poći za njim kamo god želi i činiti s njim što mu god padne na um.

Njujorški su znanci, koje je katkad pogrešno smatrao i prijateljima, mrzili Picassa. One iste žene koje su požudno gutale svaku Španjolčevu riječ i bile spremne na sve s njim, bile su predmet i njihovih upucavanja. Koja su mahom bila neuspješna. Čak dapače toliko neuspješna da je nedostižna djevojčad nazivala ove kilave udvarače papcima, seronjama i šupčinama. Što ih je peklo i razdiralo, te produbljivalo njihovu mržnju prema Picassu.

Jonathan je bio jedini iskreni Pablov prijatelj. Ponajprije zato što mu ni na kraj pameti nije bilo razvijati ružne osjećaje – ni prema kome, naprosto to nije znao ni umio. Jonathan je volio Pabla, kao što je volio i sve druge ljude, stvari, svijet oko sebe. Ponekad bi zajedno noćima obilazili lezbijske barove i ondje sumanuto plesali uz glazbu Velvet Underground. Bilo im je lijepo.

Ni Jonathan nije imao nikakvih problema sa ženama. Nije im se zapravo upucavao, one bi izdaleka nanjušile njegovu dobrodušnost, a kako je bio i pristao momak, redom su se zaljubljivale u njega. I na kraju, neminovno, bivale bi razočarane kada bi shvatile da on previše voli svijet i život da bi iz njega mogao izdvojiti jednu ženu i voljeti samo nju. Ne uspijevajući postati posebne, napuštale su ga i odlazile, no brzo bi se našla neka pretendentica na tek upražnjeno mjesto.

Tužne priče imaju jasan i određen kraj, a ovo je sretna priča, takve samo traju. Krajevi im ni ne trebaju. Da, i danas su ondje, Jonathan i Pablo, smiju se, provode, izlaze na ugodna, diskretno osvjetljena mjesta, gdje nije ni pretoplo ni prehladno. Plešu. Mijenjaju djevojke. Dobro im ide. Niti jedna djevojka nikada nije niti jednom od njih rekla da je papak, seronja ili šupčina.

Jer to i nisu.

- 15:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 01.08.2007.

Uvijek fali taj poneki centimetar...

Tako je to u životu.

Ne, ne govorim o onoj vječnoj traumi koju imaju valjda svi muškarci, osim jednog iz ovog linkovlja lijevo... Govorim o onome što mi je upropastilo popodne, a vrlo izvjesno bi moglo i ono sutrašnje.

Kupujem, naime, radni stol. Iliti kompjuterski stol. Dosta mi je tipkanja u raznoraznim čudnim pozama, ovo pišem u nekom nedefiniranom položaju, laptop na krevetu, ja oslonjen desnom stranom tijela i desnim laktom na nj, klečim na desnoj nozi, dok mi je lijeva izbačena naprijed, taman tako da koljeno posluži kao oslonac za lijevi lakat. Ne, ne treniram jogu, zašto pitate? Uglavnom, još početkom godine kupio sam si finu uredsku stolicu, koja mi stoji prazna jer mi je nespretno sjediti u njoj i pisati na starom stolu, treba mi drugi.

Obišao sam Kiku, Solidum, Adut i Velesajam i nisam našao odgovarajući radni stol. Razlog? Standardizirana visina radne plohe na njima je 75 cm. A ja sam velik. I hoću 80 cm. Razlika se čini malom, no u praksi je i te kako osjećam. Pogotovo što svi ovi specijalizirani stolovi kakve danas rade imaju i onu glupu ladicu za tastaturu ispod radne plohe, koja još dodatno smanjuje prostor za noge.

Prvo sam gledao one jeftinije stolove, na kraju iznerviran prešao čak i na one od po 4-5 tisuća kuna. Ćorak. Potražio sam one s metalnim okvirom i staklenom plohom, u nadi da imaju podešavanje visine. Nemaju. Možda i bolje, pogled na staklene plohe stola odmah mi probudi sjećanje na jednu curu koja je znala ležati na staklenom stolu, dok sam ja... No dobro, nećemo sad u detalje.

Uglavnom, sutra idem u Lesninu i onaj drugi salon na Slavonskoj kod Bauhausa. Ako ni tamo ne nađem ništa, dat ću si izraditi stol po mjeri. I nastaviti rogoboriti protiv glupih standarda i nedostajućih centimetara. Mada, nije isključeno da nađem, ima na Velesajmu jedan odgovarajuće visine, no tako malecni, nikakav i jadan da ga nisam uzeo u ozbiljnije razmatranje. Iako mi je ulio nadu.

Mrzim hodati po salonima namještaja. Mrzim zapravo uopće shopping, ako nije riječ o knjigama, stripovima, pločama, cedeima ili autićima. Osjećam se prebijeno nakon tri sata agonije među komodama, vitrinama i nahtkastlima. Nije to za mene. A do glave mi je došlo, tijekom tog križnog puta, i da bih trebao prestati maštati o niskim curama. Zamislimo da ne daj Bože uspije i da se nađem u vezi s nekom takvom te da uređujemo zajedničko kućanstvo - svaki dan zajedničkog života bio bi mučenje nekome od nas. Kičme bi pucale, njoj od istezanja, meni od savijanja. Kako odrediti visinu, recimo, kuhinjskog radnog stola ako dvoje ljudi tako različite visine živi zajedno? Brrr...

Držite mi palčeve da napokon pronađem te nedostajuće centimetre... Trebat će mi!

- 19:55 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>