Zdenkov kulturni kombi

utorak, 31.07.2007.

Hadrijanov poučak


To je zapravo poanta, nalaženje veselja u sitnicama...

Kada sam bio u najgoroj fazi u životu, šest mjeseci se nisam iskreno niti nasmiješio (dakako, prekid veze je bio uzrok), izvukla me glazba. Preko volje, kupio sam jednu ploču (Sparks - Kimono My House), u busu počeo čitati tekstove i smijuljiti se: lucidni, divni, ironični... Doma sam je pustio dvaput iste večeri. Ujutro, svanuo je prekrasan, sunčan proljetni dan, ptice su mi pjevale na balkonu, a ja sam pustio Sparkse, pogledao blještavilo oko sebe i shvatio da je prošlo.

I da, povodi su uvijek tako blesavi. Ne uzdaj se u slučajno otkrivanje velike ljubavi ili najboljeg prijatelja, iz krize će te izvući pogled s nekog vidikovca, pjesma na radiju, knjiga....

Ja to u glavi zovem "Hadrijanovim poučkom", prema "Hadrijanovim memoarima" Marguerite Yourcenar. U romanu ona priča o čovjeku koji je bio vjerojatno najveći rimski car, jer jedini nije bio osvajač. Osigurao je pedeset godina mira i Carstvo je procvjetalo. A njegov unutrašnji poriv je bio u tome što je prihvatio besmislenost, težinu, prazninu i to da mu ni do čega u životu nije stalo. Ali je zarana shvatio da je taj isprazan život zapravo samo međufaza između lijepih trenutaka, koji nailaze, nekad rjeđe, nekad češće. Ali nailaze. I zbog njih se sve isplati. Poanta je pomiriti se s općim besmislom i posvetiti upravo tim trenucima (govorim iz položaja agnostika, da sam vjernik vjerojatno bih morao razraditi bitno drukčiji koncept preživljavanja). Vježbajući, možeš ih početi sve češće i sam stvarati. Naići će krize, dakako, ali uglavnom sustav pali.

Citirat ću sam sebe, iz jedne davno napisane pjesme:
I opet pred praznim zrcalom
Stojim i promatram šutke
Vrijeme što uzima godine
A daje nam samo trenutke


Valja uživati u tim trenucima. I stvarati ih.

- 21:32 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.07.2007.

Otpuhivanje prašine


Iako jest prilično nepošteno svesti jednu po mnogo čemu fascinantnu životnu priču uglavnom na jedno, kratko razdoblje.
Iako to inzistiranje samo na negativnoj strani podsjeća upravo na metode Marinka Božića.
Iako pitanja koja sam ja želio najviše čuti postavljena nisu pokretana.
Ipak, mislim da se u današnjoj Stankovićevoj emisiji jasno pokazalo zašto to razdoblje ne smije biti pometeno pod tepih i zaboravljeno.

A o problematici je li bolesnik onaj koji smatra da je list koji je pisao "70% laži i 30% istine" donio svježu krv i predstavljao nov, zanimljiv pravac u novinarstvu, ili onaj koji smatra da bi trebalo istražiti kome je sve naudio taj list i može li se na neki način barem danas pomoći i ispričati tim ljudima - dalo bi se raspravljati.

- 15:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 27.07.2007.

Vrijeme odgovora


Ima dana kada se ne pitamo o razlozima. Kada ih znamo. Ovo je jedan od takvih. Na bilo kakvo pitanje o tome zašto se trudim, čemu posao, fuševi, mrcvarenja... odgovor je, ma kako privremen i današnji bio, na stolu:



U istom su mi danu došli dva stripa, četiri autića i jedan cd. I sretan sam zbog svakog pojedinog primitka.

Rane epizode Segarovog Popeyea nisu još onakva remek-djela nonsens humora poput epizoda iz vremena drugog svjetskog rata, ali serija knjiga je tek počela izlaziti, planiram ih kupovati kako se pojave u prodaji.

U Art Out Of Time sam se zaljubio čim sam vidio žapca na omotu, a čitanje recenzija uvjerilo me da je riječ o must have naslovu, maloj antologiji zaboravljenih, neuspješnih autora američkog novinskog stripa. Prelistavljanje nagoviješta čisti užitak.

Nick Drakeov Time Of No Reply nosi sa sobom i bolne uspomene, o kojima sam ovdje već pisao. No prekrasan je i odavno želim imati originalan cd. Slušam ga dok ovo kuckam.

Tri zapanjujuće divna Alfa Romea, 33.2 Stradale, Giulietta Sprint Speziale i 2600 Sprint, nastavak su moje težnje k skupljanju kompletne povijesti milanske tvrtke u 1/43 omjeru, a Lancia Fulvia Zagato bi mogla imati istu takvu rečenicu, samo što bi u njoj pisalo torinske. Sva su četiri modela sjajna, i točno u bojama u kojima sam ih želio.

Dakako, ni u ludilu ne možemo odgovore svoditi na materijalno, no otkrio sam nešto što mi se ranije činilo nemogućim: znao sam da me druženje sa starom škvadrom, prijateljima, opusti i da se drugog jutra osjećam lijepo i odmorno. No sada sam prvi puta doživio da se tako osjećam i nakon dvije večeri u nizu provedene s ljudima koje znam preko specijaliziranih foruma, o autićima i o povijesti formule 1. A sutra se vraćamo na temu ruženja sa starim frendovima. Uz pivu ili mineralnu, vidjet ćemo... Od pivske olimpijade prije dva tjedna nisam dotaknuo pivo i nekako mi se uopće ne da to učiniti ni zbog društva sutra. Mada, ako završim na besplatnom koncertu na Vugrinščaku, mogao bih požaliti stignem li onamo trijezan: znam da ih hvale, no meni se kombinacija death metala i tamburice ne čini nečime što će mi nonšalantno ušetati u uho i zadržati se ondje bez mog protivljenja.

- 17:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 24.07.2007.

USA

When I was young
I watched the cars
When I was older
I drank in bars


Ne postoji posve razumno objašnjenje za najdraže pjesme.
No ovi početni stihovi nisu daleko od njega.
Posve točno, iako, krug se nekako zatvorio.
Aute zapravo nikada nisam niti prestao gledati.
A po birtijama provodim sve manje vremena.

When I was young
I chewed the leaves
When I was older
I drank with thieves


Lišće? Hmmm...
Lopovi? A, ponekad.

I found a love
She gave me dreams
She left me drunk
In New Orleans
So cold and lonely
So all alone
I wished my heart
Was made of stone


Da...
Zapravo, sve se odvijalo u nekim napuštenim učionicama na Filozofskom, i na tramvajskoj stanici u Vukovarskoj, uz najhladniji vjetar koji je ikada zapuhao Zagrebom.
U trenutku kada je napravila taj korak viška, ne želeći više čak niti to da je zaštitim od vjetra, znao sam da je gotovo.
I ne, uz nju nisam pio. Uopće.
Znam da je patetično, ali opijenost njom bila mi je posve dostatna.

I took the cold bright needle
I used it as a sword
My eyes have seen the glory of
The coming of the lord
I burned across the delta
I swam across the ford
My eyes have seen the glory of
The coming of the lord


Ne pretjerujmo... Eksperimente s drogom prošao sam tek puno kasnije, vjera nikada nije dobila pristup u moj svemir, kao niti mrcvarenje fizičkim aktivnostima.
Alkohol je bio dostatan, baš kao i Shaneu MacGowanu, pa makar tvrdio drukčije u stihovima...
Ipak, neću dramatizirati, nikada stalno, nikada solo.
No, kada bih počeo, nisam bio sklon stati.
Jednom mi je rečeno da me nikada nisu vidjeli pripitog, ili trijezan ili trešten.
Za ubuduće, obećajem si pripitost.

When I was a young man
Standing on this road
My empty belly
An aching hole
An old man said to me
Kid dont you know
That its the same
Wherever you go


Mnogi su mi rekli, da. A zapravo, naslutio sam to i sam, jako mlad.
No tek me ono sklanjanje na vjetar posve uvjerilo u suštinsku besmislenost i ravnodušnost.
Deklarativno.
Jer zapravo nikada nisam povjerovao u to, to samo razum govori.
A razum je ono čemu valja uteći tek kad ama baš sve ostalo zakaže.

I gambled in two graveyards
I won against the odds
With the smiling saints
And the silent saviours
With the maggots and the gods
I cursed the things they showed me
I could never see again
And the howling of the wind at night
I wrote upon the rain


Ne žalim se, bile su to lijepe godine.
Stvari su se događale same od sebe, bez da ih posebno tražim.
I u svakom bi presudnom trenutku zazvonio neki telefon i omogućio mi da krenem dalje.
Mada, eto, nisam takav, bez potpunih kidanja veza s prošlošću.
To naprosto nije moj stil.

I found the thing
For which I prayed
And came back home
To the USA
With a heart of stone
And now I know
That its the same
Wherever you go


Da, jesam.
Ne onamo, no kao da je to uopće bitno.
Nipošto.
Da, uvijek je isto.
I svakoga dana posve drukčije.

Zbunjujem.
Tko će shvatiti to...
Valjda tako mora biti.
Promjene su počele, čak iako je većina njih oku neprimjetna.
Gas pritisnut, kočnice ionako ne rade, zaustavljanja nema.
Kalendari sinkronizirano lažu.
Jedna je godina upravo završila.
I jedna era, također.
Počinje nešto posve drukčije, pa makar i uz, velikim dijelom, iste stare pjesme i iste ne tako stare ljude.
Brod koji ne tone ne treba krpati.
Vrijeme... SAD!

- 17:15 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.07.2007.

K vragu...


I dalje mi paše ovo vrijeme, super se osjećam na vrućini.
Posvetio sam vikend nalaženju s dragim mi ljudima, s nekima od njih nakon mnogo vremena.
Čuo sam se s frendicom koja je imala aneurizmu, super zvuči i radi na oporavku.
Onaj drugi frend je, kažu, napokon izvan životne opasnosti.
Završili smo broj i F1 Racinga i Autopartnera.
Kile idu dolje.
Skinuo sam velik teret sa srca onime što je I. nazvala "Coming out..."
Uživao sam promatrajući reli oldtimera.
Kupio nekoliko prekrasnih autića na eBayu.
Utrka formule bila je totalno suluda i zanimljiva.
Vozio sam se po gradu spuštenih prozora i slušao "Time in a bottle" Jima Crocea.
Pravovremenom intervencijom spriječio sam moguću katastrofu.
Varivo s puretinom i fetom izvrsno mi je ispalo.

O čemu da, dođavola, pišem kad nemam kaj grintati?

- 21:38 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.07.2007.

Eto, lijep je dan


Blistablistablistablistablistablistavo je vani.
Fatamorgane plešu po užarenom asfaltu, cvijeće nema snage mirisati, šarenice su pomno skrivene iza zatamnjelih stakala.
Lijepo je.

Duboko u šumama, postoje neke skrivene gudure, mjesta kojima nikada niti jedan čovjek nije prošao.
Ondje stvari nemaju ime.
Jer se nikada nije pojavila potreba za imenovanjem.

Nešto neizrecivo pruža svoje pipke iz jedne od takvih sparnih gudura.
Oni klize ponad vrhova drveća, daleko, preko šuma i polja, obuhvaćajući svijet.
Bez ikakvog razloga osim zagrljaja samog.

Ovaj dan je pomalo svečan.
Obući ću bijelu košulju i tamnoplave hlače s pažljivo poravnatim naborima.
Najbolje cipele valjda se podrazumijevaju.

Usred žege, stati ću na sunce, ispružiti ruke i nasmijati se nebu.
Te, možda, dotaknuti pipke nečega neizrecivog, a jednako sretnog.
I, napokon, ostati bez riječi.

- 14:15 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 18.07.2007.

Ružne stvari događaju se u ljudskim glavama


Ne, nisam figurativan.
Ovo su, nažalost, dijagnoze.
Posve nevezano, dvije su mi se drage osobe našle u životnoj opasnosti.
S vrlo teškim dijagnozama.
Ne mogu ništa doli sjediti i čekati vijesti.
I prisjećati se...

Godinama, gubili smo neke drage cure po istom obrascu.
Zabrijale bi s nekim od škvadre i po prekidu s njim nestajale i iz naših života.
Ipak, jednoj to uistinu nismo htjeli dopustiti.
U vrevi samoborskog fašnika Von Smile i ja uzesmo je pod ruku i napravismo đir.
"Gle, ne puštamo te, ako ti je i palo na pamet..."
E pa ne puštamo...
Ni tim naprslim žilicama.
Ni mraku.

Jurišićeva, i opet Von Smile i ja.
I široki osmijeh s druge strane ceste.
Kako smo, dobro, kako je on...
"Pa ne baš dobro, evo starci mi imali udes, izvući će se, mada je kritično..."
Tada i ondje, naučio sam nešto.
Bio je u komi (bemti igru riječima), no sreo je nas.
Dvojicu ljudi koji su mu dragi.
Tada i ondje, to je imalo prioritet, zle misli su potisnute.
Cabiria je zaplesala na kraju filma, vođena glazbom.
Veselimo se sitnicama koje dolaze, pa makar i u okruženju mraka.
Imao je udes, izvući će se, mada je kritično...
Ne damo ga mraku.

Ružne stvari događaju se u ljudskim glavama, da.
I ovo sve što pišem vrlo je ozbiljno.
No ne očekujete valjda da mogu biti takav do kraja?
Ovo dvoje bi me prvi odjebali da sam depresivan i ozbiljan.
Njima želim čim brži i potpun, alo gore, čujemo li se, potpun oporavak.
I prisjećam se pjesmice o ružnim stvarima u glavi.
Da, na kvazisrpskom je, pa šta onda, i stripovi su bili...

Milić Orlić krade Proki iz glave ideje
Ijuft, kako smeje, smeje
Ijuft kako smeje?

Milić Orlić sopstvenik je urokljivog oka
Ijuft, jadan Proka, Proka
Ijuft jadan Proka!

Milić Orlić stvorio je mnoge ružne stvari
Ijuft, svet on kvari, kvari
Ijuft svet on kvari!


- 09:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 17.07.2007.

Jednom u životu...


...upoznaš curu koja zna tko je Sempe.
Koja obožava Norsteina, baš kao i ti.
Koja je u stanju ironijom pretvoriti imaginarni Tarkus u Bangkoku u nešto čemu težiš u životu.
Koja je u stanju u tvojem se sjećanju pretvoriti u osmijeh. I oči.
Koja je u stanju podsjetiti te da je seks nešto posve sporedno među stvarima koje želiš.
Koja može napraviti tako predivan strip na Glory Box.

E, pa djevojko.
Hvala ti za ovaj osjećaj.
Mišljah da ga ne mogu više oćutiti.
No sad znam da mogu.

Uživaj u praznicima kao nitko nikada.
Posve mi je svejedno što nikada neću ostvariti neke od stvari koje želim.
Ponekad, dovoljno je znati da ih opet mogu željeti.
Hvala ti, još jednom.

- 19:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.07.2007.

In memoriam Jack Odell (1920-2007)

Znam, niste čuli za njega.
A ipak, riječ je o jednom od ljudi koji su presudno utjecali na moj život, a barem donekle sigurno i na vaš. Pogotovo, ne bih želio uvrijediti koga, sve ravnomjernije je to danas, ali ipak pogotovo ako ste muško.

Umro je 8.7. ove godine kao čovjek srušenog sna, ali da, njegovo naslijeđe i danas živi. Ako imate djecu, toga ste možda i svjesni. Ako nemate, ili ako su još sasvim mala, najvjerojatnije ćete tek postati.

I Jack Odell imao je dijete. Ne znam zapravo mnogo o njemu, no jednu kćer sigurno. Ona je početkom pedesetih godina išla u neku britansku školu i bila nesretna. Propisima škole bilo je, naime, utvrđeno da djeca onamo smiju donositi samo igračke dostatno male da stanu u kutiju šibica. A nije bilo mnogo takvih.

Njezin je tata to dobro znao. Bio je, uostalom, suvlasnik uspješne manufakture za proizvodnju igračaka Lesney. U želji da razveseli djevojčicu (koliko toga u životu radimo upravo zato da bismo razveselili neku djevojčicu), napravio je mali model, prvi koji će stati u kutiju šibica i ponijeti ime po njoj.

Matchbox.

Uslijedile su godine ponosa i slave, tvrtka je postala vodeći svjetski proizvođač modela motornih vozila, a zajedno s, također britanskim, tvrtkama Corgi i Dinky, vladali su i svjetskim tržištem. Sve dok potkraj šezdesetih Amerikanci nisu nanjušili profit. Korporacija Mattel, obogaćena lutkom Barbie, kreirala je Hot Wheels seriju autića, koja je odmah zagospodarila tržištem. Imali su bolje kotače, bili su brži u utrkama, i šareniji. Matchbox je odgovorio Superfast serijom, ali kraj je bio pred vratima, tvrtka je bila premala, nije bilo šanse protiv megakorporacije.

Kasnije, osamdesetih, kada je napokon došlo do neumitnog, bankrota i prodaje Matchboxa dalekoistočnim investitorima, Odell je uspio otkupiti dio alata te je, odlučan da proizvodnja modela u Velikoj Britaniji mora preživjeti, osnovao novu tvrtku. Okrenuo je naopačke svoje prezime - tako je nastao Lledo. Lledo se neko vrijeme dobro držao, no troškovi proizvodnje su ipak bili preveliki u usporedbi sa shenzenskim i 1999. Lledo je bankrotirao. Pravo na ime kupio je Corgi, u vlasništvu Mattela, prebacivši proizvodnju u Kinu. Zadnji autići pod Lledo brandom producirani su 2005, a tada su popularne serije Days Gone i Vanguards integrirane u Corgi Classics liniju.

San Jacka Odella o uspješnoj komercijalnoj proizvodnji modela na Otoku umro je i prije njega, no ono što nam je ostavio u naslijeđe živi. ne samo kroz stare modele, nego i kroz i danas svjetski poznat i voljen brand Matchbox, koji ime i postojanje uopće duguje upravo ovom velikanu die-cast scene.

Može vam ovo biti smiješno, dakako. I jasno je da ne može svatko biti fanatik poput mene. No stanite malo, prisjetite se i razmislite. Pa probajte opovrgnuti ovu tvrdnju:

Umro je jedan od onih toliko rijetkih ljudi koji su uspjeli, makar nakratko, makar na dragocjene trenutke, milijunima ljudi, uključujući i gotovo svakoga od nas, uljepšati djetinjstvo, uljepšati svijet.

Hvala mu.

- 18:59 - Komentari (27) - Isprintaj - #

subota, 14.07.2007.

Ponovo u svom elementu


U vrijeme kada sam posve ozbiljno shvaćao svoje pjesme, ova mi je bila vjerojatno najdraža. Danas, ipak nekako preferiram one zajebantskije, neozbiljnije, ili barem cinične. Tako to valjda ide.

No, ova nije ostala samo na riječima, dobila je i snimku. I to, opet, takvu da sam ponosan na nju. Ne na svoj vokal, dakako. Ne baš karizmatičan recital, čak i s pogreškom u jednom trenutku, smjenjuje se s loše otpjevanim refrenom. Ali glazba... Glazba je ovdje san. Sintić i usna boje pozadinu, a Boova gitara je prekrasna, paučinasta, uživam slušajući je kroz čitavu stvar, da bi na kraju najednom izbila u prvi plan i rastopila me od miline. Postoji samo nekoliko gitara koje sam ikada čuo, a koje su mi približno drage poput ove. Evo i linka:

Ponovo u svom elementu

Nakon dugih godina samice
Ponovo sam ovdje
I već želim pobjeći
Iz stare tamnice.
Dobio sam orden zasluga za narod
S tamno smeđom zvijezdom,
Četiri diplome i jednu lentu.
Kolporteri zatvorskih novina
Izvikivali su moje ime.
Pušten samo iz tog zatvora
Ponovo sam u svom elementu.

Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule.
Ne mnogo povrh Babilonske kule.

Ponovo sam u svom elementu.

Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule.
Ne mnogo povrh Babilonske kule.

Crnac rođen da bude crnac,
Kolon rođen da bude kolon,
Odmah po reinkarnaciji učen vještinama
Potrebnim da naslijedim očevu rentu.
Kratak predvečernji odlazak u šumu
S najljepšom djevojkom seoskih gazdinstava
Bezrezervno završava vjenčanim prstenom.
Ponovo sam u svom elementu.

Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule.
Ne mnogo povrh Babilonske kule.

Ponovo sam u svom elementu.

Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule.
Ne mnogo povrh Babilonske kule.

Tražim put iz ledenih tramvaja,
Aluvijalne ravnice prekrite samoćom,
Kao i u bilo kojem dobu,
Beznadno sapet u novećentu
Kad tlapnje iznova nazivam javom,
A ulice postaju ušice igala,
Vrhova zabodenih u moje grudi,
Ponovo sam u svom elementu.

Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule.
Ne mnogo povrh Babilonske kule.

Ponovo sam u svom elementu.

Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule.
Ne mnogo povrh Babilonske kule.

Ponovo sam u svom elementu.

- 00:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 11.07.2007.

Ratni profiteri

Ovaj je blog u zadnje vrijeme, eto, zabrazdio u političke vode, preko posta o Slobodnom tjedniku i Robertu Pauletiću. Nije mi namjera ni želja pretjerano ostajati u baruštini takvih tema, mnogo se bolje osjećam pišući o glazbi, karikaturama, autićima, nonsensima ili naprosto tko zna čemu. I neću prestati, ne bojte se, vjerni čitatelji. No već neko vrijeme osjećam želju da ponovo javno objavim seriju tekstova publiciranih u časopisu "Ruža hrvatska" 2001.

Ponosan sam na te tekstove, iako su objavljivani u časopisu čija mi ideološka orijentacija baš i nije bila bliska. Bilo je i neke sitne cenzure, no uglavnom su objavljivani kakve sam ih napisao. Časopis se obraćao braniteljima, povratnicima iz rata, a ja sam pisao mahom o problemima njihove reintegracije u civilno društvo i sličnim temama. I da, ponosan sam na te tekstove i stalo mi je da ih čim više ljudi pročita, zato ću nekoliko najboljih ponovo i objaviti, ovdje na blogu, polako, kroz neko naredno vrijeme. Počinjem s kronološki zadnjim tekstom, zato što sam ga spominjao odgovarajući na komentare u kontroverznom postu o ST-u. A i zato što sam u njemu još prije šest godina postavio i pitanje tog nesretnog časopisa.

Dubinski pogled

Zabranjene teme

Postoje li u Hrvatskoj i danas, kada se naizgled piše o svemu i svačemu, zabranjene teme? Dakako – a neke se od njih i te kako tiču i branitelja.

Prije nekoliko me dana, u nevezanoj konverzaciji, brat podsjetio na uporno prešućivanu problematiku uporabe bojnih otrova, biološkog i kemijskog oružja u Domovinskom ratu: «Zašto nitko ne piše o tome, zar je to zabranjena tema?» I uistinu, još od vremena nedoumica (nikada do kraja razriješenih) o podrijetlu famozne «paučine», ova se problematika u hrvatskim medijima uporno prešućuje, iako gotovo svaki branitelj ima neku svoju priču o dečkima koji su nastradali u nekoj akciji, upravo od djelovanja bojnih otrova. Nažalost, moram priznati da se ne osjećam kompetentnim pisati o ovoj temi samo na osnovu tih rekla-kazala priča, iako ih je definitivno osjetno previše a da se ne bi naslućivalo kako u njima ima i podosta istine... U svakom, slučaju, imate li i vi neku takvu priču, po mogućnosti s konkretnim dokazima o mjestu i posljedicama upotrebe tih sredstava, slobodno se obratite redakciji. Pozorno ćemo vas poslušati i u jednom od sljedećih brojeva objaviti opširniji tekst o ovoj vrlo zanimljivoj, prečesto zanemarivanoj, ali usprkos tome ni u kojem slučaju zabranjenoj temi. Nadamo se da bi takva istinita svjedočanstva hrvatskih branitelja o upotrebi bojnih otrova od strane agresorske vojske mogla zanimati i istražitelje haškog suda!

Iščekivanje slobode

No, tema o kojoj danas pišem nisu bojni otrovi – ono što me još više zaintrigiralo u spomenutom bratovom pitanju već je gotovo zaboravljena fraza «zabranjena tema». Svi smo mi više-manje odrastali u totalitarnom društvu bivše Jugoslavije čiji je informativni raster bio prepun zabranjenih tema, iako su nakon Titove smrti lanci kvazikomunističke inkvizicije prilično rapidno počeli popuštati, otvarajući put napisima o stvarima o kojima se dotada samo šaputalo, poput Križnog puta i Bleiburga. No, uspostavom građanskog društva, očekivali smo, zabranjene će teme posve nestati iz naših života – bili smo uvjereni kako ćemo u slobodnim medijima čitati istinu o svemu što se događa u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj.

Ta je predodžba, razumije se, bila posve pogrešna. Svuda u svijetu postoji stanovita mjera kontrole medija, i neke se stvari zataškavaju čak i u najliberalnijim demokracijama. No to nije i ne smije biti opravdanje za cenzuru i uvođenje verbalnog delikta – a i jedno se i drugo nerijetko dešavalo u Hrvatskoj, kako za desetogodišnje vladavine HDZ-a, tako i danas. Kao opravdanje takvih restrikrivnih mjera uglavnom je navođen rat, dijelom i opravdano. Ne možemo ne sjetiti se čuvenog gafa s televizijskim prikazivanjem neeksplodiranih granata kojima oni koji su ih ispaljivali, vjerojatno ročni vojnici JNA, namjerno ili slučajno nisu izvadili osigurač. Nakon te je televizijske emisije na neprijateljskoj strani uvedena rigoroznija kontrola, te su granate koje su ispaljivali počele mnogo redovnije uistinu i eksplodirati.

Medijska anarhija

Rat ipak nije mogao služiti kao opravdanje svemu. Neposredno prije njega, ali i u njegovim počecima, na medijskom je prostoru u Hrvatskoj vladala anarhija. Iako neki to stanje doživljavaju krajnjim oblikom građanske slobode, u stvarnosti je daleko od toga – sjetimo se samo kolike je ljudske sudbine nepovratno uništio zloglasni Slobodni Tjednik Marinka Božića, ocrnjujući ljude bez ikakvih dokaza najgorim klevetama i lažima ikada objavljenima u hrvatskom medijskom prostoru. Na našu sreću, medijski nasljednici Božićeve škole senzacionalističkog novinarstva danas su ili mnogo umjereniji ili pak daleko neutjecajniji no što je to bio ST.

Možda je najbolji primjer te anarhije bio poznati naslov u glasilu Hrvatske stranke prava, koji je glasio «Diktator Tuđman komada Hrvatsku». Igrom sudbine, urednik tog glasila i autor navedenog članka, Milan Ivkošić, kasnije će postati jedan od prvom hrvatskom predsjedniku najnaklonjenijih novinara, gorljivi branitelj njegovog lika i djela... Sjećam se da sam, prolazeći zagrebačkim Pothodnikom i slušajući kako kolporteri izvikuju dotični naslov, pomislio kako nešto ipak nije u redu s tom slobodom medija. Pređene su sve granice dobrog ukusa, privatnosti i istine i bilo je jasno da neće moći dovijeka ostati tako.

S dolaskom rata i jačanjem aparata vlasti anarhija je malo pomalo počela ustupati mjesto novoj medijskoj slici Hrvatske, s državno kontroliranim jakim medijima, malim brojem nezavisnih publikacija sve više stjeranih u ekstremno lijevi kut medijskog ringa, kao i još minimaliziranijim i neutjecajnijim radikalno desnim tiskovinama. Pozornijem se promatraču, uostalom, lako moglo pričiniti kako obje politički ekstremnije strane medijskog prostora također služe ideji HDZ-ove vlasti, svaka na svoj način. Iako su upravo u tim i takvim medijima pokrenute neke od tema o kojima državno kontrolirani mediji nisu htjeli pisati, previše je stvari ostalo nepoznato i nerazjašnjeno, dobrim dijelom zato što su takvi «neovisni» mediji više vremena potrošili međusobno se vrijeđajući i diskreditirajući političke protivnike, nego što su ga proveli tražeći istinu. Svjesno ili nesvjesno, otkriveno je zlatno pravilo parlamentarne demokracije: istina se ne objavljuje kada ne služi tvojim političkim ciljevima.

Kolektivna krivnja

Nećemo ovdje ulaziti u dokazivanje licemjernosti medija u demokratskim zemljama, iako bi nam reakcije američkih medija na nedavne terorističke činove u New Yorku i Washingtonu mogle biti vrlo zgodan primjer. Umjesto toga, vratit ćemo se našoj glavnoj temi: o čemu je, dakle, bilo zabranjeno pisati u Hrvatskoj tijekom svih ovih godina?

Dijelom, o ratnim zločinima. Ova je tema zadnjih godinu-dvije postala vrlo atraktivna i neprestano se piše o njoj, no pritom uočavamo veliku razliku u pristupu: zločini koji se pripisuju Hrvatima nastoje se čim više individualizirati, dok se oni koje su počinili Srbi neumjereno kolektiviziraju. Takav stav proizlazi iz predodžbe da su Hrvati, ako su uopće mogli počiniti zločin, to činili pojedinačno i neplanski, dok su Srbi genocid provodili masovno i planski. U toj tvrdnji ima mnogo istine, ali ona ujedno predstavlja i svojevrsan dvosjekli mač. Hrvate se nepotrebno divinizira, a Srbe sotonizira – danas je valjda svakome jasno da su na okupiranom teritoriju živjeli i normalni ljudi srpske nacionalnosti, koji nisu činili nikakve zločine, nego su nastojali što bezbolnije podnijeti teška vremena neimaštine i rata, ne želeći pritom zlo nikome.

Nažalost, hrvatska vlast ustrajno je kolektivizirala srpsku krivnju, procesuirajući istovremeno na desetine i desetine Srba zbog ratnih zločina, umanjujući time kredibilitet tih suđenja. Na stotine su Srba, najčešće u odsutnosti, osuđene zbog sudjelovanja u strukturama vlasti SAO Krajine i ostalih paradržava, a gotovo nitko zbog konkretnih čina. Da nije žalosno, bilo bi smiješno: postoje nebrojena svjedočanstva o konkretnim srpskim zločinima koje su počinili konkretni Srbi, koje se vrlo lako može poimenice prozvati. Zašto se to ne čini, zašto se dokazi o takvim činima javno ne objave – i proslijede haškom tribunalu?

Ratni profiteri

Razlog je vrlo očigledan. Ne želi se čačkati po tim zločinima iz straha za vlastitu kožu. Zločini počinjeni na teritoriju pod kontrolom hrvatske vlasti, baš kao i oni nakon oslobođenja, razmjerno su jednostavni, anomalije u sustavu koji je pokušavao funkcionirati kao više-manje pravna država. Zločini počinjeni u krajevima pod srpskom kontrolom ne mogu se do kraja rasvijetliti a da se pritom detaljnije ne proanalizira kako su i od čega živjele te Martićeve, Hadžićeve i kakve sve već ne paradržave. A tada bi na svjetlo dana izašle mnoge činjenice vrlo neugodne po mnoge ugledne, moćne i imućne ljude u Hrvatskoj.

Otkrilo bi se, naime, koliko je njih trgovalo sa Srbima tijekom cijelog trajanja rata. Otkrilo bi se da su neki Hrvati čitavo to vrijeme prodavali pobunjenim Srbima hranu, naftu, pa čak i oružje. Dijelom preko Bosne (što mislite zašto je Fikret Abdić dobio hrvatsko državljanstvo?), dijelom neposredno. Također, anarhija na ovim prostorima korištena je za organizaciju međunarodnih lanaca za šverc droge, oružja, cigareta, automobila... Mnogi su se, i u Hrvatskoj, i u Bosni, i u Srbiji, obogatili upravo tijekom rata, koristeći se stradanjima naroda za osobni probitak.

Takve ljude zovemo ratnim profiterima, i upravo oni predstavljaju onu pravu, veliku zabranjenu temu u Hrvatskoj. Oni, neposredno ili preko tajnih računa na npr. Djevičanskim Otocima, kontroliraju medije. Njima nije stalo da se ikada dozna istina o Domovinskom ratu. Oni ga s jedne strane prozivaju svetinjom, istovremeno izručujući Haagu časne ljude, opravdano uvjerene u vlastitu nevinost, ili pak lopove manje i nesposobnije od njih samih. Dapače, oni nerijetko i pomažu da se takvi časni vojnici osude, uskraćujući pravdi dokumente koje terete njih same ili one njihove pijune koji previše znaju. Na vlasti ili – češće – u sjeni, oni stvarno vladaju Hrvatskom.

Sami smo krivi za takvu situaciju. Svatko od nas zna ratne profitere, ljude koji su se obogatili tijekom Domovinskog rata, na tuđoj muci. Od onih «malih», ali ne manje vrijednih prezira, koji su na tržnici preprodavali humanitarnu pomoć ili kod kojih se uvijek moglo kupiti isto ono oružje koje je tako nedostajalo na liniji bojišnice, preko naprosto pokvarenih, poput onih Dubrovčana koji su prodavali vodu sugrađanima i braniteljima u opsjednutom Gradu, do onih koji su švercom na veliko zaradili milijune, jahte, kuće, tvornice, džipove... Svi ih znamo i šutimo o tome. Čak smo im skloni i oprostiti – «pa kaj, dečec je iskoristil priliku, ni mu za zameriti...» - iako upravo to ne bismo smjeli. Ratni profiteri najgori su šljam i njih bi, bez obzira na ime, vjeru, spol, nacionalnost... trebalo prezirati. Vladajući medijima, politikom, vojskom, policijom, oni kontroliraju i generiraju mržnju prema svima koji drugačije misle, ponašaju se ili izgledaju, samo kako bi skrenuli pažnju sa sebe.

Rat koji traje

Jedan je od ključnih dokaza u prilog ove teze rat koji već nekoliko godina bjesni zagrebačkim ulicama, a preko kojeg se uglavnom benevolentno prelazi. Riječ je o ratu između skinheadsa i Roma. Skinheadsi su militantna skupina zadojena mržnjom prema onima koji imaju drugačiju boju kože ili politička uvjerenja. Dok su se njihovi ispadi svodili na premlaćivanje ljevičarski nastrojenih punkera, koji su ih strašno provocirali, noseći npr. crvene vezice na cipelama, nitko se nije pretjerano obazirao, smatrajući da je riječ samo o još jednoj mladenačkoj ludosti. No, kada su žrtva njihovih ispada postali Romi, stvari su postale mnogo ozbiljnije. Dogodilo se ubojstvo, potekla je krv. Mediji su našli novu senzaciju, publika novu borbu u kojoj se, ovisno o sklonostima, može opredijeliti za jednu ili drugu stranu. Nađeni su novi neprijatelji, koje možemo mrziti ili ih se plašiti.

U stvarnosti je situacija mnogo prozaičnija. Šačica pijanih budala, obrijanih glava, namjerno izaziva nerede. U čitavom ih Zagrebu ima možda nekoliko stotina, te policiji koja radi svoj posao uopće ne bi bilo teško među njima pronaći krivce za ubojstvo romske djevojčice i ostale konkretne incidente. No, nitko se ne trudi pronaći krivce. Naprotiv, potiče se eskalacija ovog uličnog rata, pošto je od pravog rata već prošlo previše vremena i trebaju nam novi neprijatelji, unutrašnji i vanjski, kako bi se skrenula pozornost s onih koji su pravi krivci za stanje u kojem smo sada, zbog kojeg nam Slovenci zatvaraju granicu (opravdano, bojim se: Hrvatska je stoljećima bila predziđe kršćanstva, ali danas se granica civiliziranog svijeta, čini se, polako pomakla prema Sutli). S ratnih profitera.

Oni u današnjoj Hrvatskoj određuju o čemu će se govoriti i pisati, a o čemu ne. Oni određuju koje su teme dozvoljene, a koje dozvoljene. Oni su svjesni da sami moraju biti jedina posve zabranjena tema, žele li preživjeti, nastaviti vladati situacijom. Ako Bog da, ali i ako mu sami pomognemo, oni će preživjeti (jer nikome ne treba željeti zlo), ali će i prestati kontrolirati situaciju. Tek kada se to dogodi, Domovinski rat će uistinu završiti, a Hrvatska će postati slobodna i sretna zemlja.

- 20:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.07.2007.

Neki od razloga zašto volim kuću na Lošinju


Oh, da, osnovni je, nedvojbeno u tome što se čovjek ipak mora na nekom mjestu osjećati najviše doma. No ima i drugih:

Zbog limuna na terasi i školjaka obješenih o nj, koje ponekad noću kloparaju na vjetru.



Zbog vrata koja nikamo ne vode (iako se to od postavljanja nove nadstrešnice ne ističe toliko).



Zbog prave gusarske škrinje koja je kad sam bio mali bila samo moja, spremište za igračke. (Zanimljivo, imam još jednu takvu, u Samoboru, i puna je autića.)



Zbog Paje Patka koji čuva kuću, viseći nad ulaznim vratima, od trenutka kada smo uselili 1978.



Zbog starih fenjera, koji su oduvijek ondje. Da, za redukcija struje čak smo i palili tu petrolejku.



Zbog ribičkih trofeja u kuhinji, ponajprije iglice sa zvoncem ovješenim o usta.



Zbog same ribe, uostalom, iako za to mora i Ratko biti ondje. I da, kineski urokljivče, uistinu nije bilo salpi, iako sam se najeo ribe.



Zbog repa palamide kupljene u ribarnici, skinutog s gradela i prošvercanog među trofeje ponosnih porodičnih ribiča.



Zbog otopljivača vode u bijelom odijelu koji, gospodski, nosi slamnati šešir.



Zbog starog držača utega za vagu i Buldoga, koji su se mirno simbionirali nad zrcalom u kupaonici.



Zbog još jednih vrata koja nikamo ne vode. Obično, kažu, takva dolaze u paru.



Zbog uzorka na zavjesama, točno onakvog kakav treba biti.



Ma, zapravo, zbog svega.

- 23:24 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.07.2007.

Posljednji trenuci uglednog pisca


Došao je do kraja. Doslovce. Stajao je na rubu litice, ispred njega praznina, negdje duboko ispod valovi su udarali o stijenje i more se pjenilo. Sunce je bilo dosta snažno i počelo ga je peckati za obraze, ono malo slobodne kože koja je virila tik iznad guste, vjetrom razbarušene brade. Stajao je i razmišljao, sve dok ga najednom nije prenulo nakašljavanje iza leđa.

Okrenuo se i ugledao nestrpljivog francuskog nobelovca, ali i čitavu zmiju, red ljudi koji se pružao za njim. Krajičkom je oka prepoznao dva znamenita romanopisca i jednog uglednog pjesnika. Osim dosadnog Francuza nitko nije pokazivao nestrpljenje ili nervozu, ali znao je da ne bi smio više oklijevati. Svi su bili ovdje iz istog razloga.

Uzdahnuo je i zakoračio u prazno. Padajući, posegao je pod sako i izvukao odande skraćenu pušku. Okrenuo je oko cijevi prema sebi i potegnuo okidač tik prije no što će njegov bezglavi trup udariti o valove.

Tako je skončao životni vijek Ernesta Lemingwaya.

- 18:42 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 07.07.2007.

Zašto se Alan B'stard zove Alan?


Obećao sam dati odgovor na ovo pitanje u jednom od prethodnih postova, pa sada to i činim. Blog ide dalje, molio bih vas da komentare na prethodni post ostavljate ondje, a da se ovdje referirate samo na ovaj.

Vjerujem da ste svi upoznati sa sjajnom britanskom serijom „New Statesman“, u nas prevedenom kao „Državnik novog kova“, u kojoj je Rick Mayall brilijantno odglumio beskrupuloznog karijerista, lopova i primitivca, britanskog zastupnika Alana B'starda. Taj je lik, dakako, nastao kao preuveličavanje (nadajmo se) osobina mnogih političara, no ipak je u priličnoj mjeri utemeljen na jednom. Te se može reći da nimalo bez razloga ne nosi upravo ime Alan.

Alan Clark bio je rodom iz imućne trgovačke obitelji, a otac mu je čuveni povjesničar Kenneth Clark. I sam je postao povjesničar, čiji su kontroverzni stavovi nerijetko izazivali mnoštvo polemika. No niti približno kao oni politički – po nekima ljubimac Margaret Thatcher, koja je ipak bila dostatno mudra da mu ne povjeri uistinu odgovorno mjesto, niži poslovi u ministarstvima zapošljavanja, trgovine i obrane predstavljali su realni vrhunac njegove političke i zastupničke karijere. Naprasno prekinute smrću od srčanog udara 1999, kada je već ionako poprilično propala.

Alan je bio tempirana bomba. Britak i brbljav, s neodoljivom potrebom da uvijek bude protiv svega. Ekstremni desničar, rasist, snob, ženskar, čovjek koji je „tajnu mogao čuvati taman onoliko dugo dok ne bi sreo prvog novinara“, bio je pun kontroverzi i ishodište nebrojenih skandala. Pa ipak, mnogima je ostao u dobrom sjećanju, zbog osobine koju Britanci cijene više od većine drugih – duhovitosti. Njegovi su dnevnički zapisi bez dlake na jeziku bestseller, čak je nedavno snimljena i TV serija po njima. I ja sam ga upoznao kao britkog, duhovitog kolumnista jednog časopisa o starim automobilima i tek kasnije saznao tko je zapravo.

Uvjereni snob, nostalgičar engleske kolonijalne prošlosti, ali i žestoki kritičar britanske uloge u Prvom svjetskom ratu. Vegetarijanac iz uvjerenja, borac za prava životinja i zabranu trgovine krznom, koji je istodobno bez moralnih dilema kršio embargo na prodaju oružja i Iraku i Iranu. Muž koji je uvijek javno isticao ljubav i podršku vlastite supruge, u stvarnosti ženskar koji je skakao na svaku privlačnu mu osobu suprotnog spola. Brakorazvodna parnica jednog južnoafričkog suca iznijela je na svjetlo dana da je Clark bio ljubavnik sučeve žene – ali i obje njihove kćerke!

Alanovi su rasistički ispadi legendarni. Još prije političke karijere javno je izjavljivao da svima koji nisu bijele boje kože treba zabraniti useljenje u Veliku Britaniju. Otvoreno je podržavao ekstremističku Nacionalnu frontu. Najpoznatija je ipak njegova izjava kako bi crne imigrante trebalo vratiti u njihov „Bongo-bongo Land“. Ta se fraza i danas koristi, a navodno je zbog nje dvadesetak afričkih država poslalo prosvjedne note Velikoj Britaniji, dok je predsjednik Gabona Omar Bongo, kažu, odlikovao Clarka.

Anegdota o Alanu Clarku, jedinom zastupniku u povijesti Velike Britanije koji je na sjednici javno optužen da je pijan, i koji je poslije u dnevniku uistinu i potvrdio da je to i bio, možete naći koliko god želite uz malo googlanja. Ono što ne možete naći jest odgovor na pitanje: kako takav čovjek uopće može napraviti političku karijeru u tzv. razvijenoj demokraciji i kako može, nakon svega, ostati u sjećanju kao benigna, komična figura? Vrijedi li isto i za naše usporedbe, Canjuge, Rojsove, Bombardere s Kvarnera? Postaju li nam oni koji unose malo šarenila u sivi svijet politike samim tim simpatični?

U svijetu koji politiku shvaća uz ironijski odmak, svakako. I sam sam nerijetko takav. I Alan B'stard je, ultimativno, kao lik bio simpatičan vjerojatno svima koji smo voljeli tu seriju, bez obzira što je otvoreno propagirao stavove kojih se, nadam se, gnušamo. I s Alanom Clarkom je slično, spomen na njega mi nerijetko navuče osmijeh na lice, jer se prisjetim njegovih duhovitih rečenica i živopisnosti, a ne stvarnih činova. Umetnite u prethodnu rečenicu, recimo, Rojsa, i zapitajte se događa li se takvo što i vama? I nije li to zapravo grozno?

Možda bismo ipak trebali početi politiku shvaćati malo ozbiljnije. Ne zato što ona to zaslužuje, već stoga što ironijskim odmakom zamućujemo opću sliku. I prelazimo preko svega onoga preko čega ne bismo trebali, suviše olako.

- 16:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 06.07.2007.

Ne, nije u šoldima sve

Svjestan sam da će ovu temu u ovom trenutku mnogi ocijeniti neprimjerenom, ali mi građanska savjest nalaže da je postavim. Nažalost, u razdoblju kada sam redovno kontaktirao s njenim glavnim akterom nisam ga ništa pitao o njoj. Zašto, ne znam objasniti. Možda naprosto nije bilo sazrelo vrijeme. No danas jest. I upravo sada, u trenutku kada je dotični postao heroj nacije, vrijeme je da odgovori na pitanja koja se povlače godinama. O kojima se šuška i tu i tamo ih nagoviješta – malo googlanja pokazuje da su u više navrata spomenuta kao činjenice, no nikada, barem koliko ja znam, nisu postavljena javno. Možda u Feralu početkom devedesetih, no ne želim se baš prisjećati tog razdoblja niti istraživati detalje.

Robert Pauletić podijelio je milijun kuna zarađen u finalu Kviskoteke onima kojima uistinu treba. Svaka mu čast. Neko vrijeme sam radio s njim i za njega, tako da mogu reći da ga poznajem, iako ga nisam vidio već nekoliko godina, i uvijek sam imao uglavnom dobro mišljenje o njemu, a nakon ovoga ga još više cijenim – kao znalca, biznismena i, eto, dobročinitelja. Za pisanje ne znam, nisam čitao njegove putopise.

Naravno, on si može vjerojatno bezbolnije nego većina drugih natjecatelja priuštiti ovakav čin jer mu ti novci nisu uistinu potrebni, barem tako pretpostavljam. Robi je, dojma sam, svoj imetak pošteno stjecao izdavanjem enigmatskih časopisa i lancem biljnih ljekarni, o tome koliko je time zaradio ne želim spekulirati jer nemam pojma, niti me zanima. Znam samo da se za njega ne vežu priče o malverzacijama i da nije počeo nikakvim mućkama u pretvorbi, nego je stvorio svoje biznise krenuvši od nule. Milijun kuna nedvojbeno je i za njega velik novac, no vjerujem da je egzistenciju svojoj obitelji i sebi osigurao samo poštenim radom. A to što je već financijski osiguran ne umanjuje veličinu odluke o podjeli čitave zarade, dakako.

Postoje ipak i neki detalji koji me priječe da mu posve od srca čestitam, ma koliko me zadivljuje ovaj primjer, ma koliko se nadao da će oni koji imaju nakon ovoga malo češće i intenzivnije davati onima koji nemaju. I uistinu se nadam da će Robi dobiti zasluženo priznanje za svoj čin, inspirirati druge i učiniti ovim primjerom da humanitarna djelatnost u Hrvatskoj stekne veće razmjere. Pogotovo što iskreno vjerujem da ga je moguće gledati i kao rijetku svijetlu točku naše poslovne scene, čovjeka koji je imetak stekao radom i na pošten način, za razliku od velike većine u devedesetima.

No volio bih, s druge strane, saznati malo više o danima Marinka Božića i ST-a, i ulozi Roberta Pauletića i stanovitog „Tomislava Tardellija“ u njemu. Zanimalo bi me, konkretno, tko je sve nastradao zbog natpisa u tom listu, tko je ubijen, tko ostao bez posla, tko izgnan, koliko je ljudi ondje denunciranih kao srpski špijuni i pomagači JNA to uistinu i bilo, a tko je bio nedužan. I volio bih saznati što je danas s tim nedužnima, ako su preživjeli. Kako žive oni i njihove porodice, je li i njima potrebna pomoć?

Robert Pauletić najbliže je pojmu l'uomo universale u suvremenoj Hrvatskoj i nisam upoznao nikoga tko bi imao više znanja o koječemu od njega. Simpatičan mi je i drago mi je što uspijeva, a još više zbog ovih donacija. No, da bih ga mogao uistinu cijeniti, volio bih da malo detaljnije objasni svoju ulogu u ST-u. Davno su prošla ta vremena i ja uistinu više ne znam tko je potpisivao koji članak, ma ni samih se konkretnih članaka ne sjećam. Nisam ih, uostalom, uglavnom niti čitao, jer ST nije bio na popisu literature koja bi me zanimala. No čitao sam, recimo, Feral Tribune, koji je tada pisao o Tardelliju i o Pauletiću.

„Tomislav Tardelli“ je bio redakcijski pseudonim, ali u to je doba po drugim medijima objavljivano da te članke mahom pišu Romano Bolković (danas vrlo čitan bloger, kažu) u ranijoj, a Robi u kasnijoj fazi lista. A ti su članci, šuškalo se, donijeli bol, patnju, a možda i smrt stanovitom broju ljudi. Ne znam za konkretne slučajeve i ne želim optuživati bez dokaza, ali to je bilo mračno vrijeme i ako su gospićki i osiječki slučajevi isplivali na površinu, smatram da je vrijeme da se i o utjecaju ST-a ponešto kaže.

Čovjek koji zna mnogo o tome živ je, zdrav, nasmijan, često u medijima. I upravo je donirao milijun kuna u humanitarne svrhe. Grižnju savjesti nikakvi milijuni ne mogu isprati. Nadam se da je Robi nema, nadam se da je uopće nema razloga imati, ali bih volio da nam ispriča malo više o svojim danima s Marinkom Božićem. Jer sve što znamo su rekla-kazala, a on zna mnogo više od toga. I o tome, kao i o mnogim drugim stvarima, on zna najviše. Da, kasnije se posvađao s dotadašnjim gazdom i objavio u, mislim, Večernjem listu, feljton o svim Božićevim lažima. No jesu li to bile uistinu sve?

Bila su to zastrašujuća vremena i pričalo se koješta, ispod glasa. Objavljivane su liste Srba, koje je, kažu te priče, pisao (ne i sastavljao, dolazile su one zacijelo iz nekih drugih izvora) i novinarski obrađivao upravo milijunaš-humanitarac. Pričalo se da su neki od ljudi čija je imena tako objavio ST nestajali ili bivali upropaštavani. Možda nije istina, možda je to sve bila KOS-ova propaganda. Ali pričalo se i da u Gospiću ljudi nestaju. I za to donedavno nismo znali je li mit ili istina. A sada znamo. Robi je bio, ne varam li se, neko vrijeme čak i zamjenik glavnog i odgovornog urednika ST-a. Što znači da ima odgovornost, i zakonsku i moralnu, reći što zna o tim vremenima. A on, nakon onog feljtona, šuti.

Nisam ljubomoran na Robijeve uspjehe. Postizao je bolje rezultate u kvizovima naprosto zato što zna mnogo više od mene, ili bilo koga drugoga s kim se natjecao. Nemam niti privatno nikakvih neriješenih pitanja s njim, platio mi je sve što sam radio za njega, uvijek je bio fer i korektan. Dapače, drag mi je, i jako bih volio da dokaže da niti ja niti drugi nemamo razloga sumnjati u njegovu čistu savjest. Trebaju nam časni i moralni ljudi, uzori, a ne oni nad kojima se nadvijaju sjene. Ovo ne pišem kao tiradu protiv njega, i ne mislim da je on nekakav krvolok ili zločinac, ne daj Bože. No postoji sumnja, glasina da je časopis za kojeg je radio, a možda i on sam, svojim napisima razorio živote i sudbine određenog broja ljudi.

Robi je preinteligentan i predobro informiran a da ne bi znao za te glasine. Pa ipak, ne znam je li se ikada osvrnuo na njih. Ne pratim medije dostatno da bih znao, sigurno je bilo mnogo intervjua s njim u zadnje vrijeme, je li se tkogod dotaknuo i tog pitanja. Građanin sam Hrvatske i želim da događanja iz najmračnijeg doba naše novije povijesti budu rasvijetljena, tamo gdje treba i procesuirana i kažnjena. Volio bih da HHO, Feral ili tkogod drugi, tko sigurno ima podatke o konkretnim slučajevima iz tog razdoblja, javno objavi podatke o onima povezanima s huškačkim tekstovima ST-a. I da se Robi javno očituje o njima. Jer tek nakon toga, kada demistificira svoju ulogu, moći ću mu od srca čestitati i na pobjedi i na donacijama. Tek nakon toga moći ću na njega gledati kao na osobu koja uistinu zaslužuje poštovanje. Nadam se.

Lijepo je i časno podijeliti milijun kuna nemoćnima i potrebitima.
Ali ne, nije u šoldima sve.

Dodatak:

Ako nije shvaćeno, ovo nije napad na osobu. Naprotiv, ovo je želja da se saznaju određene stvari o jednom mračnom razdoblju:

- Zna li se za konkretne slučajeve kada su ljudi stradavali ili bili maltretirani nakon napisa u ST-u o njima?

- Je li itko proučio te famozne liste navodnih doušnika i pokušao, ime po ime, saznati što se kasnije dogodilo s njima?

- 18:53 - Komentari (69) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.07.2007.

Morski dnevnik 3


Četvrtak

- Planirano i svjesno, u situaciji kada sam izbacio iz svakodnevnice slučajni alkohol, onaj iz navike, znao sam da ću se jednom u ovom tjednu na Lošinju napiti. Jutros sam shvatio da je danas taj dan. Bisku, dva točena Favorita (Kaco će ovo komentirati, znam) i jednu limenku Laškog Club kasnije, čekam roštilj, koji će uključivati oradu, fratre, ranja i još ponešto, dok se na dubokom hlade dvije butelje malvazije – jedna Matoševićeva i jedna Kozlovićeva. Isprsio sam se, ali me zanima: javit ću koja je bolja. A i obje zajedno još dođu osjetno manje od onog vječnog, još nerealiziranog provokatora mog geltašna, Grgićevog Plavca malog, mamicu li mu.

- Mentalna zabilješka: jednom, doskora, napisati post o Majdi.

- Shopping centri nam, neminovno, ispiru mozak muzakom. Da mi nije tako blizu, vjerojatno ne bih nikada više navratio u samoborski Mercator samo na račun onog forsiranja Abbe. Jesam li ikada spomenuo kako zapravo mrzim Abbu? Da, Nina Pretty Ballerina je fenomenalna stvar, još nekoliko njih vrlo dobre, ali generalno ne volim te Švede. Pa ipak, Jadrankin supermarket u Malom Lošinju mi danas nije isprao mozak – naprotiv, naveli su me da ostanem kod njih i nesmiljeno trošim. Prvo s Dylanovom Man Gave Names To All The Animals, a potom i Peter Gabrielovom Salisbury Hill.

- Matošević, definitivno. Kozlovićeva je malvazija aromatičnija, trudi se biti malvazija. Matoševićeva raste, isprva je bezlična, gotovo bljutava, a kasnije se sama od sebe nameće kao THE malvazija.

- Slušam neku pank kompilaciju i pitam se... Za koji kurac već dvadeset i kusur godina propuštam one kod nas objavljene albume Motorsa po kunu, dvije, pet? Ako su tako dobri kako ovih par stvari nagoviještaju, trebao sam diskofilske dužnosti obaviti odavno.

- 20:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Morski dnevnik 2


Klasični odmor ipak nije nešto što bih si mogao priuštiti, pa je počelo pisanje članaka, odgovaranje na mailove i dogovori s izdavačem oko špigla idućeg F1 Racinga, kao i čitanje tekstova engleskog izdanja i finalno dotjerivanje gotovih prijevoda... Kupam se tako-tako, no ipak više od mog uobičajenog morskog prosjeka, no zato dosta hodam, zaključivši da mi šetnje ipak pomažu više od ono malo bijednog plivanja. A evo i novih crtica.

Utorak

- Jedan od spamova koje sam danas obrisao imao je naslov Darling Marzipan. Ja se upišah od smijeha, a borg će znati zašto...

Srijeda

- I opet se pokazalo da moje kulinarske sposobnosti, ma koliko inače limitirane bile, ne mogu zakazati na salati od karfiola. Vlastitom receptu, koji u sebi sadrži štošta osim dotičnog povrća, ali koji je valjda jedino što se uvijek i bezrezervno povjerava meni za napraviti.

- Napokon sam, što mi je bila davnašnja želja, pročitao knjigu Ljubivoja Ršumovića Imate li Ršuma. Dakako, privlačio me isključivo naslov. Što se pokazalo kao predznak, jer naslov i jest jedino što vrijedi u njoj.

- Hodajući danas stalnom rutom za probavljanje večere, uzbrdicom na Svetu Anu pa puteljkom dolje do Javorne i onda uz obalu ponovo do mjesta, iz nekog mi je razloga u glavu došla pjesma iz onog kratkog trenutka kada je Psihomodo Pop valjao. No podsvjest je učinila svoje i svaki puta kada bih u glavi došao do stiha Ja ne trebam žene da me zadovolje, iz nekog bih ga razloga otpjevao kao Ja ne trebam žene da me odobrovolje. Freudovska omaška, ili?

Četvrtak

- Omekšah. Krenuh stanovitom curetku na last.fmu pisati zloban, dvosmislen odgovor na rečenicu Nisam baš ljubitelj swinga, ali sam odustao.

- Nedavno sam pročitao kako se sjevernoamerički Indijanci bune protiv uporabe riječi squaw za njihove žene, pošto je zapravo riječ o pogrdnom izrazu koji doslovce znači pička (ne u smislu organa kao takvog, nego imenovanja žene po njemu, iliti svođenja žene na pičku, ako hoćete). Sama činjenica da su muški Indijanci očigledno tako nazivali svoje družice, jer odnekale je taj izraz morao doći u bjelačke uši, malo mijenja one etnološke koncepcije idealiziranja ravnopravnosti i suživota u indijanskom društvu. No s druge strane, ako je ikada Squaw Valley bio u prilici postati jedan od turističkih centara svijeta, to je sada nakon saznanja o pravom značenju imena.


- 12:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 03.07.2007.

Morski dnevnik

Izdržao sam tri dana. Dobro, dva i pol. Osim zapisivanja bele i pisuckanja ovih zabilježaka kemijskom u notes, nisam ništa pisao. Nisam se niti jednom spojio na forum, blog, pogledao mailove, do jutros nisam čak ni uključio laptop... Zapravo i nisam nezadovoljan, ovisnost ipak nije baš tolika. I da, nakon mnogo godina, hodam uokolo, po šetnjama, kavama, kupanjima... bez mobitela. Ostavljam ih doma. No, nakupilo se ponešto stvari koje bih želio pribilježiti, a ne da mi se čekati do povratka, pa evo, kronološki, kako su mi padale na um.

Subota

- Još u Samoboru, spremajući se za put, sjedio sam na wc-u i čitao kompletnu kolekciju karikatura objavljenih u magazinu New Yorker. Naišavši na ovu Carla Rosea iz 1936, počeo sam se grčiti i trbuh me počeo boliti. Ne, ne od onoga što ste možda pomislili – bilo je od smijeha.



- Kako se zove najživopisniji lik naše književnosti?
Barunica Faber-Castelli.

- Martin Buckley jest moj najdraži novinar, ali ponekad ga baš prosere glupost... Evo što je napisao u kolumni u novom Classic and Sports Caru: U ovim krajevima imamo mnogo hipija, a među njima je Citroen DS automobil odabira za krizu srednjih godina. Razvedeni 50-godišnjaci, koji su imali aferu sa svojom instruktoricom joge, i čija im žena ne bi dozvolila takvu automobilsku ludoriju. Budalaštine čiste, odgovorno tvrdim... I neistine, ljute.

Nedjelja

- Moj klasični prvi dan na Lošinju, dan spavanja. Nigdje se ne mogu tako opustiti i temeljito se odmoriti. Popodne, ideju spavanja je, kao i ideju umjerenosti u jelu, poremetio posjet gospođica ušate, bobe (bugve) i orade s gradela mom tanjuru, no nisam im pretjerano zamjerio.

- Dobio sam tri od četiri odigrane partije bele u troje. Dovraga, više niti u poslovicama i narodnim mudrostima čovjek ne može tražiti utjehu... Neka, još se to stigne promijeniti.

- Čitam Jacka Londona. Jest da su Uspomene pijanca prevedene još 1951, ali podatak da je krčma Posljednja šansa u Oaklandu, puna Londonovih fotografija i pisama, tada još postojala, neminovno tefteri još jedno mjesto na niz lokacija koje želim posjetiti u životu.

Ponedjeljak

- Koliko? 275 kuna? Ni u ludilu ne bih toliko dao za kupaće gaće, dakako, zajebi ti marku, preskupo, brate. No ono vječno muško prokletstvo opet je udarilo: baš je u taj malološinjski butik, eto, namjestilo najzgodniju prodavačicu sjevernog Jadrana, a u datom trenutku i cijelog univerzuma. Popodne, tješeći se da kvalitetna roba ipak ima svoje prednosti, obukao sam nove ružne plave O'Neill kupaće i pošao na Bolničko uskočiti u more, prvi puta ove godine. Ne možeš hodati od toga koliko ribaju i iritiraju stanoviti, vrlo osjetljiv dio, tj. da budem precizniji djelić tijela. Osjećam se kao da, dok u njima hodam po mjestu, iznad mene visi velika fluorescentna strelica s natpisom Sucker.

- Kupio sam Feral, nakon nekoliko godina. Evo kakvi me šokovi moraju natjerati na to. I dalje mi je dosadan i nezanimljiv, ali mali znak podrške daljnjem izlaženju morao sam pružiti. Ipak, razgalio me Bandić u Greatest shits, govorom na nekom međimurskom skupu: Ja sam napola Međimurac. Baka moje supruge je iz Međimurja. Car ljigavosti i podilaženja, Alan B'Stard naših dana i krajeva. Podsjetite me da jednom napišem nešto o tome zašto se g. B'Stard u seriji zove baš Alan, vrijedi čuti tu priču...

- Dobio sam pet od šest danas odigranih partija bele. Sigh...

- Najzabavniji trenutak tjedna, a vjerojatno i godine nastupio je kada je Ratko, pokazujući guzicu tijekom partije bele, izgubio ravnotežu. Ok, vjerujem da je onima koji ga ne poznaju već i sam čin prilično bizaran, no oni koji ga znaju razumiju i o čemu pričam. E, ukratko, nagnuo se, pokazao guzicu, izgubio ravnotežu i poletio naprijed. Glavinjajući, uhvatio se za jedan od onih plastičnih, bijelih stolaca, kakvi baš i ne mogu zaustaviti 130 kila u naletu, te je nastavio posrtati sa stolcem u rukama, jedva se zaustavivši na rubu cisterne, kod štengi prema ulaznim vratima. Neprocjenjivo.

Utorak

- Obožavam Jacka Londona, ali me i deprimira: Još sam vjerovao u mnoge stvari – u ljubav između muškarca i žene, u očinsku ljubav, u ljudsku pravdu, u umjetnost – u čitavu tu legiju osnovnih iluzija, koje pokreću svijet. Pišući ovo, London je imao 37 godina, baš kao i ja sada. I, ma koliko nerijetko volim biti ciničan i grub, ne mogu se složiti s njim. I dalje vjerujem u sve te četiri navedene iluzije.

- Dobio sam i prve dvije partije danas, te zaključio da mi je džabe i dijeta i vježba i sve, no dva poraza nakon toga naviještaju da se stvari ipak kreću nabolje...

- 16:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Budalaštine. S velikim B.
    Neuspješni pokušaji duhovitosti.
    I slično

Linkovi

Moje mudrolije

  • „Pakao, to su drugi!“
    Mudraci neki vele,
    No kad bolje razmislim
    I raj je od iste fele!