Došao je do kraja. Doslovce. Stajao je na rubu litice, ispred njega praznina, negdje duboko ispod valovi su udarali o stijenje i more se pjenilo. Sunce je bilo dosta snažno i počelo ga je peckati za obraze, ono malo slobodne kože koja je virila tik iznad guste, vjetrom razbarušene brade. Stajao je i razmišljao, sve dok ga najednom nije prenulo nakašljavanje iza leđa.
Okrenuo se i ugledao nestrpljivog francuskog nobelovca, ali i čitavu zmiju, red ljudi koji se pružao za njim. Krajičkom je oka prepoznao dva znamenita romanopisca i jednog uglednog pjesnika. Osim dosadnog Francuza nitko nije pokazivao nestrpljenje ili nervozu, ali znao je da ne bi smio više oklijevati. Svi su bili ovdje iz istog razloga.
Uzdahnuo je i zakoračio u prazno. Padajući, posegao je pod sako i izvukao odande skraćenu pušku. Okrenuo je oko cijevi prema sebi i potegnuo okidač tik prije no što će njegov bezglavi trup udariti o valove.
Tako je skončao životni vijek Ernesta Lemingwaya.
Post je objavljen 08.07.2007. u 18:42 sati.