When I was young
I watched the cars
When I was older
I drank in bars
Ne postoji posve razumno objašnjenje za najdraže pjesme.
No ovi početni stihovi nisu daleko od njega.
Posve točno, iako, krug se nekako zatvorio.
Aute zapravo nikada nisam niti prestao gledati.
A po birtijama provodim sve manje vremena.
When I was young
I chewed the leaves
When I was older
I drank with thieves
Lišće? Hmmm...
Lopovi? A, ponekad.
I found a love
She gave me dreams
She left me drunk
In New Orleans
So cold and lonely
So all alone
I wished my heart
Was made of stone
Da...
Zapravo, sve se odvijalo u nekim napuštenim učionicama na Filozofskom, i na tramvajskoj stanici u Vukovarskoj, uz najhladniji vjetar koji je ikada zapuhao Zagrebom.
U trenutku kada je napravila taj korak viška, ne želeći više čak niti to da je zaštitim od vjetra, znao sam da je gotovo.
I ne, uz nju nisam pio. Uopće.
Znam da je patetično, ali opijenost njom bila mi je posve dostatna.
I took the cold bright needle
I used it as a sword
My eyes have seen the glory of
The coming of the lord
I burned across the delta
I swam across the ford
My eyes have seen the glory of
The coming of the lord
Ne pretjerujmo... Eksperimente s drogom prošao sam tek puno kasnije, vjera nikada nije dobila pristup u moj svemir, kao niti mrcvarenje fizičkim aktivnostima.
Alkohol je bio dostatan, baš kao i Shaneu MacGowanu, pa makar tvrdio drukčije u stihovima...
Ipak, neću dramatizirati, nikada stalno, nikada solo.
No, kada bih počeo, nisam bio sklon stati.
Jednom mi je rečeno da me nikada nisu vidjeli pripitog, ili trijezan ili trešten.
Za ubuduće, obećajem si pripitost.
When I was a young man
Standing on this road
My empty belly
An aching hole
An old man said to me
Kid dont you know
That its the same
Wherever you go
Mnogi su mi rekli, da. A zapravo, naslutio sam to i sam, jako mlad.
No tek me ono sklanjanje na vjetar posve uvjerilo u suštinsku besmislenost i ravnodušnost.
Deklarativno.
Jer zapravo nikada nisam povjerovao u to, to samo razum govori.
A razum je ono čemu valja uteći tek kad ama baš sve ostalo zakaže.
I gambled in two graveyards
I won against the odds
With the smiling saints
And the silent saviours
With the maggots and the gods
I cursed the things they showed me
I could never see again
And the howling of the wind at night
I wrote upon the rain
Ne žalim se, bile su to lijepe godine.
Stvari su se događale same od sebe, bez da ih posebno tražim.
I u svakom bi presudnom trenutku zazvonio neki telefon i omogućio mi da krenem dalje.
Mada, eto, nisam takav, bez potpunih kidanja veza s prošlošću.
To naprosto nije moj stil.
I found the thing
For which I prayed
And came back home
To the USA
With a heart of stone
And now I know
That its the same
Wherever you go
Da, jesam.
Ne onamo, no kao da je to uopće bitno.
Nipošto.
Da, uvijek je isto.
I svakoga dana posve drukčije.
Zbunjujem.
Tko će shvatiti to...
Valjda tako mora biti.
Promjene su počele, čak iako je većina njih oku neprimjetna.
Gas pritisnut, kočnice ionako ne rade, zaustavljanja nema.
Kalendari sinkronizirano lažu.
Jedna je godina upravo završila.
I jedna era, također.
Počinje nešto posve drukčije, pa makar i uz, velikim dijelom, iste stare pjesme i iste ne tako stare ljude.
Brod koji ne tone ne treba krpati.
Vrijeme... SAD!
Post je objavljen 24.07.2007. u 17:15 sati.