Zdenkov kulturni kombi

Neki od razloga zašto volim kuću na Lošinju

Oh, da, osnovni je, nedvojbeno u tome što se čovjek ipak mora na nekom mjestu osjećati najviše doma. No ima i drugih:

Zbog limuna na terasi i školjaka obješenih o nj, koje ponekad noću kloparaju na vjetru.



Zbog vrata koja nikamo ne vode (iako se to od postavljanja nove nadstrešnice ne ističe toliko).



Zbog prave gusarske škrinje koja je kad sam bio mali bila samo moja, spremište za igračke. (Zanimljivo, imam još jednu takvu, u Samoboru, i puna je autića.)



Zbog Paje Patka koji čuva kuću, viseći nad ulaznim vratima, od trenutka kada smo uselili 1978.



Zbog starih fenjera, koji su oduvijek ondje. Da, za redukcija struje čak smo i palili tu petrolejku.



Zbog ribičkih trofeja u kuhinji, ponajprije iglice sa zvoncem ovješenim o usta.



Zbog same ribe, uostalom, iako za to mora i Ratko biti ondje. I da, kineski urokljivče, uistinu nije bilo salpi, iako sam se najeo ribe.



Zbog repa palamide kupljene u ribarnici, skinutog s gradela i prošvercanog među trofeje ponosnih porodičnih ribiča.



Zbog otopljivača vode u bijelom odijelu koji, gospodski, nosi slamnati šešir.



Zbog starog držača utega za vagu i Buldoga, koji su se mirno simbionirali nad zrcalom u kupaonici.



Zbog još jednih vrata koja nikamo ne vode. Obično, kažu, takva dolaze u paru.



Zbog uzorka na zavjesama, točno onakvog kakav treba biti.



Ma, zapravo, zbog svega.