Ovaj je blog u zadnje vrijeme, eto, zabrazdio u političke vode, preko posta o Slobodnom tjedniku i Robertu Pauletiću. Nije mi namjera ni želja pretjerano ostajati u baruštini takvih tema, mnogo se bolje osjećam pišući o glazbi, karikaturama, autićima, nonsensima ili naprosto tko zna čemu. I neću prestati, ne bojte se, vjerni čitatelji. No već neko vrijeme osjećam želju da ponovo javno objavim seriju tekstova publiciranih u časopisu "Ruža hrvatska" 2001.
Ponosan sam na te tekstove, iako su objavljivani u časopisu čija mi ideološka orijentacija baš i nije bila bliska. Bilo je i neke sitne cenzure, no uglavnom su objavljivani kakve sam ih napisao. Časopis se obraćao braniteljima, povratnicima iz rata, a ja sam pisao mahom o problemima njihove reintegracije u civilno društvo i sličnim temama. I da, ponosan sam na te tekstove i stalo mi je da ih čim više ljudi pročita, zato ću nekoliko najboljih ponovo i objaviti, ovdje na blogu, polako, kroz neko naredno vrijeme. Počinjem s kronološki zadnjim tekstom, zato što sam ga spominjao odgovarajući na komentare u kontroverznom postu o ST-u. A i zato što sam u njemu još prije šest godina postavio i pitanje tog nesretnog časopisa.
Dubinski pogled
Zabranjene teme
Postoje li u Hrvatskoj i danas, kada se naizgled piše o svemu i svačemu, zabranjene teme? Dakako – a neke se od njih i te kako tiču i branitelja.
Prije nekoliko me dana, u nevezanoj konverzaciji, brat podsjetio na uporno prešućivanu problematiku uporabe bojnih otrova, biološkog i kemijskog oružja u Domovinskom ratu: «Zašto nitko ne piše o tome, zar je to zabranjena tema?» I uistinu, još od vremena nedoumica (nikada do kraja razriješenih) o podrijetlu famozne «paučine», ova se problematika u hrvatskim medijima uporno prešućuje, iako gotovo svaki branitelj ima neku svoju priču o dečkima koji su nastradali u nekoj akciji, upravo od djelovanja bojnih otrova. Nažalost, moram priznati da se ne osjećam kompetentnim pisati o ovoj temi samo na osnovu tih rekla-kazala priča, iako ih je definitivno osjetno previše a da se ne bi naslućivalo kako u njima ima i podosta istine... U svakom, slučaju, imate li i vi neku takvu priču, po mogućnosti s konkretnim dokazima o mjestu i posljedicama upotrebe tih sredstava, slobodno se obratite redakciji. Pozorno ćemo vas poslušati i u jednom od sljedećih brojeva objaviti opširniji tekst o ovoj vrlo zanimljivoj, prečesto zanemarivanoj, ali usprkos tome ni u kojem slučaju zabranjenoj temi. Nadamo se da bi takva istinita svjedočanstva hrvatskih branitelja o upotrebi bojnih otrova od strane agresorske vojske mogla zanimati i istražitelje haškog suda!
Iščekivanje slobode
No, tema o kojoj danas pišem nisu bojni otrovi – ono što me još više zaintrigiralo u spomenutom bratovom pitanju već je gotovo zaboravljena fraza «zabranjena tema». Svi smo mi više-manje odrastali u totalitarnom društvu bivše Jugoslavije čiji je informativni raster bio prepun zabranjenih tema, iako su nakon Titove smrti lanci kvazikomunističke inkvizicije prilično rapidno počeli popuštati, otvarajući put napisima o stvarima o kojima se dotada samo šaputalo, poput Križnog puta i Bleiburga. No, uspostavom građanskog društva, očekivali smo, zabranjene će teme posve nestati iz naših života – bili smo uvjereni kako ćemo u slobodnim medijima čitati istinu o svemu što se događa u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj.
Ta je predodžba, razumije se, bila posve pogrešna. Svuda u svijetu postoji stanovita mjera kontrole medija, i neke se stvari zataškavaju čak i u najliberalnijim demokracijama. No to nije i ne smije biti opravdanje za cenzuru i uvođenje verbalnog delikta – a i jedno se i drugo nerijetko dešavalo u Hrvatskoj, kako za desetogodišnje vladavine HDZ-a, tako i danas. Kao opravdanje takvih restrikrivnih mjera uglavnom je navođen rat, dijelom i opravdano. Ne možemo ne sjetiti se čuvenog gafa s televizijskim prikazivanjem neeksplodiranih granata kojima oni koji su ih ispaljivali, vjerojatno ročni vojnici JNA, namjerno ili slučajno nisu izvadili osigurač. Nakon te je televizijske emisije na neprijateljskoj strani uvedena rigoroznija kontrola, te su granate koje su ispaljivali počele mnogo redovnije uistinu i eksplodirati.
Medijska anarhija
Rat ipak nije mogao služiti kao opravdanje svemu. Neposredno prije njega, ali i u njegovim počecima, na medijskom je prostoru u Hrvatskoj vladala anarhija. Iako neki to stanje doživljavaju krajnjim oblikom građanske slobode, u stvarnosti je daleko od toga – sjetimo se samo kolike je ljudske sudbine nepovratno uništio zloglasni Slobodni Tjednik Marinka Božića, ocrnjujući ljude bez ikakvih dokaza najgorim klevetama i lažima ikada objavljenima u hrvatskom medijskom prostoru. Na našu sreću, medijski nasljednici Božićeve škole senzacionalističkog novinarstva danas su ili mnogo umjereniji ili pak daleko neutjecajniji no što je to bio ST.
Možda je najbolji primjer te anarhije bio poznati naslov u glasilu Hrvatske stranke prava, koji je glasio «Diktator Tuđman komada Hrvatsku». Igrom sudbine, urednik tog glasila i autor navedenog članka, Milan Ivkošić, kasnije će postati jedan od prvom hrvatskom predsjedniku najnaklonjenijih novinara, gorljivi branitelj njegovog lika i djela... Sjećam se da sam, prolazeći zagrebačkim Pothodnikom i slušajući kako kolporteri izvikuju dotični naslov, pomislio kako nešto ipak nije u redu s tom slobodom medija. Pređene su sve granice dobrog ukusa, privatnosti i istine i bilo je jasno da neće moći dovijeka ostati tako.
S dolaskom rata i jačanjem aparata vlasti anarhija je malo pomalo počela ustupati mjesto novoj medijskoj slici Hrvatske, s državno kontroliranim jakim medijima, malim brojem nezavisnih publikacija sve više stjeranih u ekstremno lijevi kut medijskog ringa, kao i još minimaliziranijim i neutjecajnijim radikalno desnim tiskovinama. Pozornijem se promatraču, uostalom, lako moglo pričiniti kako obje politički ekstremnije strane medijskog prostora također služe ideji HDZ-ove vlasti, svaka na svoj način. Iako su upravo u tim i takvim medijima pokrenute neke od tema o kojima državno kontrolirani mediji nisu htjeli pisati, previše je stvari ostalo nepoznato i nerazjašnjeno, dobrim dijelom zato što su takvi «neovisni» mediji više vremena potrošili međusobno se vrijeđajući i diskreditirajući političke protivnike, nego što su ga proveli tražeći istinu. Svjesno ili nesvjesno, otkriveno je zlatno pravilo parlamentarne demokracije: istina se ne objavljuje kada ne služi tvojim političkim ciljevima.
Kolektivna krivnja
Nećemo ovdje ulaziti u dokazivanje licemjernosti medija u demokratskim zemljama, iako bi nam reakcije američkih medija na nedavne terorističke činove u New Yorku i Washingtonu mogle biti vrlo zgodan primjer. Umjesto toga, vratit ćemo se našoj glavnoj temi: o čemu je, dakle, bilo zabranjeno pisati u Hrvatskoj tijekom svih ovih godina?
Dijelom, o ratnim zločinima. Ova je tema zadnjih godinu-dvije postala vrlo atraktivna i neprestano se piše o njoj, no pritom uočavamo veliku razliku u pristupu: zločini koji se pripisuju Hrvatima nastoje se čim više individualizirati, dok se oni koje su počinili Srbi neumjereno kolektiviziraju. Takav stav proizlazi iz predodžbe da su Hrvati, ako su uopće mogli počiniti zločin, to činili pojedinačno i neplanski, dok su Srbi genocid provodili masovno i planski. U toj tvrdnji ima mnogo istine, ali ona ujedno predstavlja i svojevrsan dvosjekli mač. Hrvate se nepotrebno divinizira, a Srbe sotonizira – danas je valjda svakome jasno da su na okupiranom teritoriju živjeli i normalni ljudi srpske nacionalnosti, koji nisu činili nikakve zločine, nego su nastojali što bezbolnije podnijeti teška vremena neimaštine i rata, ne želeći pritom zlo nikome.
Nažalost, hrvatska vlast ustrajno je kolektivizirala srpsku krivnju, procesuirajući istovremeno na desetine i desetine Srba zbog ratnih zločina, umanjujući time kredibilitet tih suđenja. Na stotine su Srba, najčešće u odsutnosti, osuđene zbog sudjelovanja u strukturama vlasti SAO Krajine i ostalih paradržava, a gotovo nitko zbog konkretnih čina. Da nije žalosno, bilo bi smiješno: postoje nebrojena svjedočanstva o konkretnim srpskim zločinima koje su počinili konkretni Srbi, koje se vrlo lako može poimenice prozvati. Zašto se to ne čini, zašto se dokazi o takvim činima javno ne objave – i proslijede haškom tribunalu?
Ratni profiteri
Razlog je vrlo očigledan. Ne želi se čačkati po tim zločinima iz straha za vlastitu kožu. Zločini počinjeni na teritoriju pod kontrolom hrvatske vlasti, baš kao i oni nakon oslobođenja, razmjerno su jednostavni, anomalije u sustavu koji je pokušavao funkcionirati kao više-manje pravna država. Zločini počinjeni u krajevima pod srpskom kontrolom ne mogu se do kraja rasvijetliti a da se pritom detaljnije ne proanalizira kako su i od čega živjele te Martićeve, Hadžićeve i kakve sve već ne paradržave. A tada bi na svjetlo dana izašle mnoge činjenice vrlo neugodne po mnoge ugledne, moćne i imućne ljude u Hrvatskoj.
Otkrilo bi se, naime, koliko je njih trgovalo sa Srbima tijekom cijelog trajanja rata. Otkrilo bi se da su neki Hrvati čitavo to vrijeme prodavali pobunjenim Srbima hranu, naftu, pa čak i oružje. Dijelom preko Bosne (što mislite zašto je Fikret Abdić dobio hrvatsko državljanstvo?), dijelom neposredno. Također, anarhija na ovim prostorima korištena je za organizaciju međunarodnih lanaca za šverc droge, oružja, cigareta, automobila... Mnogi su se, i u Hrvatskoj, i u Bosni, i u Srbiji, obogatili upravo tijekom rata, koristeći se stradanjima naroda za osobni probitak.
Takve ljude zovemo ratnim profiterima, i upravo oni predstavljaju onu pravu, veliku zabranjenu temu u Hrvatskoj. Oni, neposredno ili preko tajnih računa na npr. Djevičanskim Otocima, kontroliraju medije. Njima nije stalo da se ikada dozna istina o Domovinskom ratu. Oni ga s jedne strane prozivaju svetinjom, istovremeno izručujući Haagu časne ljude, opravdano uvjerene u vlastitu nevinost, ili pak lopove manje i nesposobnije od njih samih. Dapače, oni nerijetko i pomažu da se takvi časni vojnici osude, uskraćujući pravdi dokumente koje terete njih same ili one njihove pijune koji previše znaju. Na vlasti ili – češće – u sjeni, oni stvarno vladaju Hrvatskom.
Sami smo krivi za takvu situaciju. Svatko od nas zna ratne profitere, ljude koji su se obogatili tijekom Domovinskog rata, na tuđoj muci. Od onih «malih», ali ne manje vrijednih prezira, koji su na tržnici preprodavali humanitarnu pomoć ili kod kojih se uvijek moglo kupiti isto ono oružje koje je tako nedostajalo na liniji bojišnice, preko naprosto pokvarenih, poput onih Dubrovčana koji su prodavali vodu sugrađanima i braniteljima u opsjednutom Gradu, do onih koji su švercom na veliko zaradili milijune, jahte, kuće, tvornice, džipove... Svi ih znamo i šutimo o tome. Čak smo im skloni i oprostiti – «pa kaj, dečec je iskoristil priliku, ni mu za zameriti...» - iako upravo to ne bismo smjeli. Ratni profiteri najgori su šljam i njih bi, bez obzira na ime, vjeru, spol, nacionalnost... trebalo prezirati. Vladajući medijima, politikom, vojskom, policijom, oni kontroliraju i generiraju mržnju prema svima koji drugačije misle, ponašaju se ili izgledaju, samo kako bi skrenuli pažnju sa sebe.
Rat koji traje
Jedan je od ključnih dokaza u prilog ove teze rat koji već nekoliko godina bjesni zagrebačkim ulicama, a preko kojeg se uglavnom benevolentno prelazi. Riječ je o ratu između skinheadsa i Roma. Skinheadsi su militantna skupina zadojena mržnjom prema onima koji imaju drugačiju boju kože ili politička uvjerenja. Dok su se njihovi ispadi svodili na premlaćivanje ljevičarski nastrojenih punkera, koji su ih strašno provocirali, noseći npr. crvene vezice na cipelama, nitko se nije pretjerano obazirao, smatrajući da je riječ samo o još jednoj mladenačkoj ludosti. No, kada su žrtva njihovih ispada postali Romi, stvari su postale mnogo ozbiljnije. Dogodilo se ubojstvo, potekla je krv. Mediji su našli novu senzaciju, publika novu borbu u kojoj se, ovisno o sklonostima, može opredijeliti za jednu ili drugu stranu. Nađeni su novi neprijatelji, koje možemo mrziti ili ih se plašiti.
U stvarnosti je situacija mnogo prozaičnija. Šačica pijanih budala, obrijanih glava, namjerno izaziva nerede. U čitavom ih Zagrebu ima možda nekoliko stotina, te policiji koja radi svoj posao uopće ne bi bilo teško među njima pronaći krivce za ubojstvo romske djevojčice i ostale konkretne incidente. No, nitko se ne trudi pronaći krivce. Naprotiv, potiče se eskalacija ovog uličnog rata, pošto je od pravog rata već prošlo previše vremena i trebaju nam novi neprijatelji, unutrašnji i vanjski, kako bi se skrenula pozornost s onih koji su pravi krivci za stanje u kojem smo sada, zbog kojeg nam Slovenci zatvaraju granicu (opravdano, bojim se: Hrvatska je stoljećima bila predziđe kršćanstva, ali danas se granica civiliziranog svijeta, čini se, polako pomakla prema Sutli). S ratnih profitera.
Oni u današnjoj Hrvatskoj određuju o čemu će se govoriti i pisati, a o čemu ne. Oni određuju koje su teme dozvoljene, a koje dozvoljene. Oni su svjesni da sami moraju biti jedina posve zabranjena tema, žele li preživjeti, nastaviti vladati situacijom. Ako Bog da, ali i ako mu sami pomognemo, oni će preživjeti (jer nikome ne treba željeti zlo), ali će i prestati kontrolirati situaciju. Tek kada se to dogodi, Domovinski rat će uistinu završiti, a Hrvatska će postati slobodna i sretna zemlja.
Post je objavljen 11.07.2007. u 20:01 sati.