Obećao sam dati odgovor na ovo pitanje u jednom od prethodnih postova, pa sada to i činim. Blog ide dalje, molio bih vas da komentare na prethodni post ostavljate ondje, a da se ovdje referirate samo na ovaj.
Vjerujem da ste svi upoznati sa sjajnom britanskom serijom „New Statesman“, u nas prevedenom kao „Državnik novog kova“, u kojoj je Rick Mayall brilijantno odglumio beskrupuloznog karijerista, lopova i primitivca, britanskog zastupnika Alana B'starda. Taj je lik, dakako, nastao kao preuveličavanje (nadajmo se) osobina mnogih političara, no ipak je u priličnoj mjeri utemeljen na jednom. Te se može reći da nimalo bez razloga ne nosi upravo ime Alan.
Alan Clark bio je rodom iz imućne trgovačke obitelji, a otac mu je čuveni povjesničar Kenneth Clark. I sam je postao povjesničar, čiji su kontroverzni stavovi nerijetko izazivali mnoštvo polemika. No niti približno kao oni politički – po nekima ljubimac Margaret Thatcher, koja je ipak bila dostatno mudra da mu ne povjeri uistinu odgovorno mjesto, niži poslovi u ministarstvima zapošljavanja, trgovine i obrane predstavljali su realni vrhunac njegove političke i zastupničke karijere. Naprasno prekinute smrću od srčanog udara 1999, kada je već ionako poprilično propala.
Alan je bio tempirana bomba. Britak i brbljav, s neodoljivom potrebom da uvijek bude protiv svega. Ekstremni desničar, rasist, snob, ženskar, čovjek koji je „tajnu mogao čuvati taman onoliko dugo dok ne bi sreo prvog novinara“, bio je pun kontroverzi i ishodište nebrojenih skandala. Pa ipak, mnogima je ostao u dobrom sjećanju, zbog osobine koju Britanci cijene više od većine drugih – duhovitosti. Njegovi su dnevnički zapisi bez dlake na jeziku bestseller, čak je nedavno snimljena i TV serija po njima. I ja sam ga upoznao kao britkog, duhovitog kolumnista jednog časopisa o starim automobilima i tek kasnije saznao tko je zapravo.
Uvjereni snob, nostalgičar engleske kolonijalne prošlosti, ali i žestoki kritičar britanske uloge u Prvom svjetskom ratu. Vegetarijanac iz uvjerenja, borac za prava životinja i zabranu trgovine krznom, koji je istodobno bez moralnih dilema kršio embargo na prodaju oružja i Iraku i Iranu. Muž koji je uvijek javno isticao ljubav i podršku vlastite supruge, u stvarnosti ženskar koji je skakao na svaku privlačnu mu osobu suprotnog spola. Brakorazvodna parnica jednog južnoafričkog suca iznijela je na svjetlo dana da je Clark bio ljubavnik sučeve žene – ali i obje njihove kćerke!
Alanovi su rasistički ispadi legendarni. Još prije političke karijere javno je izjavljivao da svima koji nisu bijele boje kože treba zabraniti useljenje u Veliku Britaniju. Otvoreno je podržavao ekstremističku Nacionalnu frontu. Najpoznatija je ipak njegova izjava kako bi crne imigrante trebalo vratiti u njihov „Bongo-bongo Land“. Ta se fraza i danas koristi, a navodno je zbog nje dvadesetak afričkih država poslalo prosvjedne note Velikoj Britaniji, dok je predsjednik Gabona Omar Bongo, kažu, odlikovao Clarka.
Anegdota o Alanu Clarku, jedinom zastupniku u povijesti Velike Britanije koji je na sjednici javno optužen da je pijan, i koji je poslije u dnevniku uistinu i potvrdio da je to i bio, možete naći koliko god želite uz malo googlanja. Ono što ne možete naći jest odgovor na pitanje: kako takav čovjek uopće može napraviti političku karijeru u tzv. razvijenoj demokraciji i kako može, nakon svega, ostati u sjećanju kao benigna, komična figura? Vrijedi li isto i za naše usporedbe, Canjuge, Rojsove, Bombardere s Kvarnera? Postaju li nam oni koji unose malo šarenila u sivi svijet politike samim tim simpatični?
U svijetu koji politiku shvaća uz ironijski odmak, svakako. I sam sam nerijetko takav. I Alan B'stard je, ultimativno, kao lik bio simpatičan vjerojatno svima koji smo voljeli tu seriju, bez obzira što je otvoreno propagirao stavove kojih se, nadam se, gnušamo. I s Alanom Clarkom je slično, spomen na njega mi nerijetko navuče osmijeh na lice, jer se prisjetim njegovih duhovitih rečenica i živopisnosti, a ne stvarnih činova. Umetnite u prethodnu rečenicu, recimo, Rojsa, i zapitajte se događa li se takvo što i vama? I nije li to zapravo grozno?
Možda bismo ipak trebali početi politiku shvaćati malo ozbiljnije. Ne zato što ona to zaslužuje, već stoga što ironijskim odmakom zamućujemo opću sliku. I prelazimo preko svega onoga preko čega ne bismo trebali, suviše olako.
Post je objavljen 07.07.2007. u 16:51 sati.