Zdenkov kulturni kombi

Morski dnevnik

Izdržao sam tri dana. Dobro, dva i pol. Osim zapisivanja bele i pisuckanja ovih zabilježaka kemijskom u notes, nisam ništa pisao. Nisam se niti jednom spojio na forum, blog, pogledao mailove, do jutros nisam čak ni uključio laptop... Zapravo i nisam nezadovoljan, ovisnost ipak nije baš tolika. I da, nakon mnogo godina, hodam uokolo, po šetnjama, kavama, kupanjima... bez mobitela. Ostavljam ih doma. No, nakupilo se ponešto stvari koje bih želio pribilježiti, a ne da mi se čekati do povratka, pa evo, kronološki, kako su mi padale na um.

Subota

- Još u Samoboru, spremajući se za put, sjedio sam na wc-u i čitao kompletnu kolekciju karikatura objavljenih u magazinu New Yorker. Naišavši na ovu Carla Rosea iz 1936, počeo sam se grčiti i trbuh me počeo boliti. Ne, ne od onoga što ste možda pomislili – bilo je od smijeha.



- Kako se zove najživopisniji lik naše književnosti?
Barunica Faber-Castelli.

- Martin Buckley jest moj najdraži novinar, ali ponekad ga baš prosere glupost... Evo što je napisao u kolumni u novom Classic and Sports Caru: U ovim krajevima imamo mnogo hipija, a među njima je Citroen DS automobil odabira za krizu srednjih godina. Razvedeni 50-godišnjaci, koji su imali aferu sa svojom instruktoricom joge, i čija im žena ne bi dozvolila takvu automobilsku ludoriju. Budalaštine čiste, odgovorno tvrdim... I neistine, ljute.

Nedjelja

- Moj klasični prvi dan na Lošinju, dan spavanja. Nigdje se ne mogu tako opustiti i temeljito se odmoriti. Popodne, ideju spavanja je, kao i ideju umjerenosti u jelu, poremetio posjet gospođica ušate, bobe (bugve) i orade s gradela mom tanjuru, no nisam im pretjerano zamjerio.

- Dobio sam tri od četiri odigrane partije bele u troje. Dovraga, više niti u poslovicama i narodnim mudrostima čovjek ne može tražiti utjehu... Neka, još se to stigne promijeniti.

- Čitam Jacka Londona. Jest da su Uspomene pijanca prevedene još 1951, ali podatak da je krčma Posljednja šansa u Oaklandu, puna Londonovih fotografija i pisama, tada još postojala, neminovno tefteri još jedno mjesto na niz lokacija koje želim posjetiti u životu.

Ponedjeljak

- Koliko? 275 kuna? Ni u ludilu ne bih toliko dao za kupaće gaće, dakako, zajebi ti marku, preskupo, brate. No ono vječno muško prokletstvo opet je udarilo: baš je u taj malološinjski butik, eto, namjestilo najzgodniju prodavačicu sjevernog Jadrana, a u datom trenutku i cijelog univerzuma. Popodne, tješeći se da kvalitetna roba ipak ima svoje prednosti, obukao sam nove ružne plave O'Neill kupaće i pošao na Bolničko uskočiti u more, prvi puta ove godine. Ne možeš hodati od toga koliko ribaju i iritiraju stanoviti, vrlo osjetljiv dio, tj. da budem precizniji djelić tijela. Osjećam se kao da, dok u njima hodam po mjestu, iznad mene visi velika fluorescentna strelica s natpisom Sucker.

- Kupio sam Feral, nakon nekoliko godina. Evo kakvi me šokovi moraju natjerati na to. I dalje mi je dosadan i nezanimljiv, ali mali znak podrške daljnjem izlaženju morao sam pružiti. Ipak, razgalio me Bandić u Greatest shits, govorom na nekom međimurskom skupu: Ja sam napola Međimurac. Baka moje supruge je iz Međimurja. Car ljigavosti i podilaženja, Alan B'Stard naših dana i krajeva. Podsjetite me da jednom napišem nešto o tome zašto se g. B'Stard u seriji zove baš Alan, vrijedi čuti tu priču...

- Dobio sam pet od šest danas odigranih partija bele. Sigh...

- Najzabavniji trenutak tjedna, a vjerojatno i godine nastupio je kada je Ratko, pokazujući guzicu tijekom partije bele, izgubio ravnotežu. Ok, vjerujem da je onima koji ga ne poznaju već i sam čin prilično bizaran, no oni koji ga znaju razumiju i o čemu pričam. E, ukratko, nagnuo se, pokazao guzicu, izgubio ravnotežu i poletio naprijed. Glavinjajući, uhvatio se za jedan od onih plastičnih, bijelih stolaca, kakvi baš i ne mogu zaustaviti 130 kila u naletu, te je nastavio posrtati sa stolcem u rukama, jedva se zaustavivši na rubu cisterne, kod štengi prema ulaznim vratima. Neprocjenjivo.

Utorak

- Obožavam Jacka Londona, ali me i deprimira: Još sam vjerovao u mnoge stvari – u ljubav između muškarca i žene, u očinsku ljubav, u ljudsku pravdu, u umjetnost – u čitavu tu legiju osnovnih iluzija, koje pokreću svijet. Pišući ovo, London je imao 37 godina, baš kao i ja sada. I, ma koliko nerijetko volim biti ciničan i grub, ne mogu se složiti s njim. I dalje vjerujem u sve te četiri navedene iluzije.

- Dobio sam i prve dvije partije danas, te zaključio da mi je džabe i dijeta i vježba i sve, no dva poraza nakon toga naviještaju da se stvari ipak kreću nabolje...