Drevne su i trošne, dakako. Sada sam ozbiljan i odgovoran čovjek koji više ne piše pjesme. Sada pišem blog.
ŽIVOT ISPISAN KREDOM
Na kraju svih priča je dan bez pokrića.
Na kraju svih priča je dan nema više
Na kraju svih priča svjetlost se gasi.
Na kraju svih priča ploča se briše.
Ponetko subotom, ponetko srijedom
Shvati da život je ispisan kredom.
PEJZAŽI VJETRA
Zemlja puca šavovima
Zadnje lišće u daljini
Tek dva kukca s oklopima
Pejzaži vjetra
Ovu drugu (nekada davno, jedinu moju pjesmu koja se svidjela Onoj za koju sam želio preurediti život i svijet tako da joj se sve u njima sviđa) sam od trenutka pisanja u glavi povezivao s nekim mitskim mjestima. Poput Islanda, o kojem maštam još od čitanja Julesa Vernea kada mi je bilo 6 ili 7 godina. Jučer, uplatio sam kartu prema pejzažima vjetra...
Sve djevojke,
Islanđanke,
Kraj gejzira stajahu
Samo moja
mila draga
na visokom vulkanu
A s prvom sam se naprosto probudio jutros, nakon mnogo godina. Pa sam podijelio sjećanja sa svima vama koji to niste htjeli.
Idem sad.
Valja odrezati nokte.
A i dlačice proviruju iz nosa, previše.
Potom ću, sređen i mirišljav, u život.
Post je objavljen 11.08.2007. u 10:52 sati.