Sačuvali su je.
Ne znam kako, ali uspjelo im je.
Izbjegavajući velike gradove, otkrili smo upravo onakvu Francusku kakvu sam obožavao, da, baš onu iz starih knjiga, stripova i filmova. Starca s beretom na glavi kako raširenih nogu, u seljačkoj odjeći sjedi na klupici i uživa u jutru. Čarobna vrata iza kojih se skrivaju srednjevjekovna, savršeno očuvana seoca. Mladiće belmondovskog pogleda koji sa cigaretom obješenom o kut usana nekamo žure, polako. Ne pretjerano lijepe, ali neodoljive žene. Život koji staje između podneva i dva, ustupajući mjesto ručku. Jacquesa...
Ostvarih tek pola od ambicioznog, najavljenog plana puta. I drago mi je što je tako, znamenitosti neće nestati, a ova la vieille France možda i hoće. Razmišljam... jesam li ikada... mislim da ne... Komiža, možda, donekle... Na mojim skromnim putovanjima napokon sam pronašao djelić svijeta koji ne želi biti Amerika i ne trudi se to postati. Gradovi, još-još. No mjestašca kao što su Beuzac, Loupiac, Tillac ili Marciac nipošto. Ona odolijevaju.
Pričao sam kako mi je san polako putovati ruralnom Francuskom. Sada kada sam ga ostvario... to mi je i dalje san. Potkraj puta, prestao sam toliko pozorno i sa čežnjom promatrati stare automobile (dobro, nisam, znate me valjda dostatno da vam bude jasno da lažem) i počeo s interesom promatrati kampere, kombije sa dva ili tri mjesta za spavanje...
Čak se nisam prepustio ni shopping-maniji. Uživao sam, naprosto. I da, za promjenu, imam slika. Neću ništa obećavati, ali neka od obiđenih mjesta zaslužila su svoje priče, ovdje. Možda ih i dobiju.
Post je objavljen 26.08.2007. u 20:09 sati.