Marketing
Sjećam se Rose Liechtenstein
Zapravo je bez veze zemlja, ako ćemo iskreno... Dolina s pogledom na Alpe, pošpricana lozom, kravama, bankama, skupim buticima i isto takvim automobilima.
Ondje se dobro živi, svakako, i to u zadnjih pedesetak godina, otkada je kneževska obitelj, koja iz dvorca, s brijega, valjda, i danas promatra puk, skontala prednosti proglašavanja svoje državice poreznim rajem u srdcu Europe. Blizu onima koji lisnicu nose u unutrašnjem džepu kaputa od kašmira.
Alpski kič i neukus vidljivi su, iako bih volio da ovolike gljivurde nađem i u prirodi.
Nepravedan sam, zapravo: nova je arhitektura mahom zanimljiva i dobro ukomponirala, ova me galerija ostavila bez daha.
Dosada i bezličnost razbijeni su velikim zrcalnim površinama, koje razigranošću boja pretvaraju dosadnu ulicu Vaduza u ljepše, zanimljivije mjesto.
Sve je prepuno skulptura...
No mi smo ipak bili sretniji, jebeš umjetnost, pronašavši klasičnu birtiju s kockastim crveno-bijelim stolnjacima, pomalo oronulog izgleda. I sa čudnim, zastrašujućim sustavima za automatsko ribanje školjke u zahodu. Rekoše mi samo, nisam ostavio takav trag ondje...
Otiđosmo brzo, bez neke velike želje za povratkom, iako bi bilo lijepo prehodati preko Rajne ovim starim, natkrivenim drvenim mostom...
Ne, nije mi se urezao taj Liechtenstein u pamćenje, za razliku od San Marina, kamo jako želim otići ponovo i koji je vjerojatno prvo mjesto kamo bih na vikend odveo neku dragu mi curu, da mi se ukaže prilika... Ovo je ipak bezlični komadičak svijeta, samo recka, toliko da kažem da sam bio ondje, iako mi recke baš i ne znače previše u životu.
Osim jedne davne, jako duboko urezane.
Početkom devedesetih, sjedili smo u Mlinovima Krke i frend je nešto slamario o revolucionarima, spomenuvši i "onu Rosu Liechtenstein"... "Ma Luxemburg, svejedno, kako god da se zove..."
Ne znam više u kojem je pravcu otišla rasprava, meni je mozak ostao na imenu koje je slučajno skovao. Rosa Liechtenstein! Kako savršen naziv za salonsku revolucionarku! Djevojku koja se odala ljevičarskim idejama iz pomodnosti, pogrešno ih svaćajući. O da, onu koja je urezala tu najdublju recku smatrao sam upravo takvom, malom buržujkom koja će se vratiti u naručje svog prirođenog sitnoobrtničkog staleža čim je prođe ta trenutna ludost...
Mnogo godina kasnije, postao sam neka vrsta burzovnog mešetara, uronjen u kapitalizam do grla. Naišao sam na njeno ime, neočekivano, u politici: bila je među kandidatkinjama na izbornoj listi stranke Stipe Šuvara. I opet, morao sam priznati ideološki poraz, zavaljen u svoju direktorsku fotelju: nije ona bila ta koja se odmakla od zajedničkih ideala mladosti, nego ja.
No nema veze. Jer pjesma koju sam joj jednoć napisao ionako ne govori o politici i o idealima. Nego o strasti i, mnogo više, o ljubavi. Jer da, volio sam je, jako. Godinama. Moje ljubavi ne traju kratko, eto. Rijetke su, ali snažne. No o tome nekom drugom prilikom, u nekim drugim, možda čak i novim pjesmama. Koje, za razliku od ovih starih, napokon neće govoriti o njoj. Ova dolje je, vidim sad i crvenim, i lista mojih fetiša, na neki način - neka, ona mi ih je ionako sve usadila.
Bliska mi je ta pjesma, već sam je nekoliko puta želio objaviti ovdje, pa u zadnji tren odustajao. Draga mi je, a preintimna, bilo bi mi krivo da je netko popljuje, a vjerojatno hoće jer sumnjam da je i objektivno dobra. No eto, sada, u kombinaciji sa slikama državice s najviše osvojenih olimpijskih medalja po glavi stanovnika, došlo je vrijeme i za nju.
Sjećam se Rose Liechtenstein
Sjećam se Rose Liechtenstein,
Njenih očiju, njenih ruku,
Sjećam se njenih dodira
Koji miluju, koji tuku.
Sjećam se Rose Liechtenstein,
Njenih navika, njenih međa,
Sjećam se njenih cipela,
Njenih noktiju, njenih leđa.
I traga na putu kamenom
Jasnog kao stisak šake,
Sjećam se tužnog sprovoda,
Zatrpane prazne rake.
I opet pred tamnim zrcalom
Stojim i promatram nijemo:
Kada god možemo, ne znamo,
A kad znamo, ne smijemo.
Sjećam se Rose Liechtenstein,
Njenih haljina, njenih ruku
Koje u mraku traže me
Da me zadave, da me svuku.
Sjećam se Rose Liechtenstein,
Njenih čarapa, njenih slika,
Sjećam se njenih koljena,
Njenih madeža, njenog krika.
I žiga na njenom obrazu,
Jasnog kao filmski zločin,
I staze od laži i isprika
Po kojoj bih opet da kročim.
I opet pred tamnim zrcalom
Stojim i promatram šutke
Vrijeme što uzima godine,
A daje nam samo trenutke.
Post je objavljen 04.09.2007. u 23:11 sati.