Zdenkov kulturni kombi

Zicer

To je bio zicer.
Sinoć, zvijezde su se poklopile.
Ovo bi samo budala mogla propustiti.

Vozim šminkersku američku limuzinu od pet metara i pedeset soma Eura.
Novčanik sam namjestio tako da se pri otvaranju vidi buntos novčanica od 500 Eura.
Po autu strateški razmjestio cedeje Toma Waitsa, da ne ispadnem seljak.
Jednomjesečna brada i skinute kile daju macho izgled.
Da citiram svog negdašnjeg profu marksizma: Di ste, mace, kad je mačor dobre volje?

A zapravo, više-manje znam di su.
I nije nikakav problem otići tamo.
Postoji ih više nego dovoljno koje bi lakoćom zagrizle na ovakav mamac.
Ako ćemo konkretno i singularno, točno sam znao i di je ona.
Što je ipak daleko važniji podatak...
I da, jest tomvejcovka i dobre je volje, jako dobre volje.
I bilo bi glupo ne pojaviti se na istom mjestu, ovlaš, slučajno.
Mada, ne lovi se svu ribu na iste mamce, s njom bi valjalo drugojačije.
Zapravo, vjerojatno posve drugojačije.

- Alo, debeli, jesi li doma?
- Pa, jesam, al na izlazu, krenuo sam malo van...
- Daj ne jebi, evo sad stižemo na loru.
- U jebote, dobra ideja, to fakat dugo nismo kartali!

Nekoliko sati kasnije, završio sam partiju lore kao ubjedljivo zadnji.
Ništa zato, bit će da imam sreće u ljubavi.
Chrysler je mirno spavao vani na ulici, pred kućom.
Danas ga moram vratiti.
Tomvejcove cedeje sam pokupio na posao.
Baš, eto, svira Whistlin' Past The Graveyard.

Bio je to zicer.
Zvijezde su se poklopile.
To bi samo budala mogla propustiti.

Apdejt:
Druge, i zadnje večeri s navedenim prometalom ipak sam se odvezao u noćni život Zagreba.
Prvo u Klub slijepih.
Potom u Marche u Dugavama, omiljeni birc Svijeta u boci i mjesto u koje, za razliku od prvonavedenog, ipak barem jednom do dvaput tjedno uđe neka mlađa osoba ženskog spola.
Večeras, dakako, nije...