Onaj sa stolicama
U devedesetima, nije se radilo ni imalo novaca. Ukratko, bilo je lijepo. Malo muvanja po faksu, puno gluvarenja po parkovima, jeftinog vina, dobre muzike i smijeha. Uvijek bi se nekako skrpalo za najosnovnije životne potrebe, dakle najjeftinije vino, poneku jeftinu rabljenu ploču sa Cvjetnjaka ili praznu kazetu za presnimit nekaj od frenda. Alkohol i glazba bili su bitni, bez svega ostalog se može - i danas me u dnu duše grize i čudnim mi se doima što mogu ujutro birati koje ću hlače ili cipele obući, što imam više od jednog para. No kako bi nekad ipak nestalo love i za to najosnovnije, tu i tamo bih se poduhvatio nekog poslića, štihao vrtove, slagao pozornicu za neku modnu reviju... Ili statirao.
Statiranje je bilo dobra varijanta, jer si za jedan dan dobio sto kuna i sendvič. Uz to, znalo je nuditi zanimljive mogućnosti, kao kada smo na snimanju neke glupe, zaboravljene serije (mislim da se zvala "Naša kućica, naša slobodica" ili tako nekako) u Kulušiću zbrisali u najudaljeniji kut galerije, kartali belu i ignorirali pozive za statiranje, jer su trebali samo jednu masovku, a u svim ostalim scenama tek po nekoliko onih nadobudnih koji su baš htjeli pred kamere. A onda smo otkrili da nisu zaključali šank... Bela i viski, pa sve još plaćeno, nije to bila loša kombinacija.
No ovo nije priča o tome, ovo je priča o statiranju za čovjeka koji je jučer umro, Zorana Tadića. Kažu da je njegov Ritam zločina remek-djelo, a Treći ključ jako dobar film. Meni su, iskreno, oba poprilično bezveze. A povratnički film iz devedesetih, Treća žena, u kojem sam statirao, nije bez veze samo meni, to je više-manje univerzalno mišljenje o njemu. Samo statiranje bilo je zabavno, ali u konačnoj inačici filma, punog mi frendova koji su tih dana bili ondje sa mnom, oni su... khm... nešto uočljiviji od mene. Evo i zašto.
U prvoj sceni u kojoj sam bio u kadru nalazim se malo iza Ene Begović, koju kamera dugo fiksira sprijeda, pokazujući pritom i ljude iza nje. Problem je što ona u tom trenutku sjedi u Kinoteci i gleda film, tako da smo svi mi u stražnjim redovima tek obrisi u mraku. Ali hajde, ego zna da sam jedan od tih sumnjivih obrisa ja...
Druga se scena zato događala usred dana, na ulici i ondje nije bilo problema s vidljivošću svih statista. Radnja se odvija u tipično mirno zagrebačko popodne, na sporednom raskršću gdje ljudi prolaze, svatko nekim svojim poslom. E sad, imam mali problem s time kako hrvatski filmaš zamišlja mirno raskršće i ljude koji idu za svojim poslom. U sceni je brat bratu dvadesetak ljudi, i doslovce nitko od njih nije nedefiniran, slučajno ondje, u prolazu, bez ičega, onako, svatko se služi nekim rekvizitom.
Dvije babe nose cekere s placa, neka žena gura dječja kolica, tip u manduri prolazi noseći motornu pilu, iz jednog pravca u kadar dolaze dva klinca na biciklima, iz drugog trojica na skateovima... Ribafish i Dinko hodaju ulicom noseći otoman, a ja hodam za njima, noseći u svakoj ruci po jednu stolicu. Najednom, začuje se sirena zračne opasnosti i u nadasve realističnoj sceni svi se iste mikrosekunde ukenjamo u gaće, pobacamo stvari (osim one bebe u kolicima, ako se dobro sjećam) i punim se sprintom sjurimo u najbliže sklonište... Nasred raskršća ostaju samo panično odbačeni otoman, dvije stolice i nekoliko bicikala, razbacani.
Ne zajebavam se, nažalost, scena je uistinu bila toliko glupa. Zapravo, čak je i samom Tadiću ipak sinulo da nešto nije u redu, te je počeo mrmljati u bradu kako nije zadovoljan, kako se sve skupa doima nerealistično, umjetno i prenatrpano. Razmišljao je što da učini, kako da spasi stvar, i sve nas je pošlihtao ponovo na startna mjesta, za početak ponovljenog snimanja scene. Pogled mu je prodorno prelazio preko svih detalja, tražeći grešku, a onda je uzeo megafon i odrješito prozborio:
- Ti sa stolicama, ti se makni tamo u haustor!
Ponovo su snimili tu scenu dok sam sjedio na jednoj od stolica u haustoru, sve je ostalo bilo identično kao i u prvom pokušaju, jedino otoman nisu baš ostavili nasred ceste nego na pločniku, i na kraju je takva scena uredno i ušla u film... Za razliku od mene.
Ovo je, eto, jedan čisto privatni in memoriam čovjeku koji je znao prepoznati tko od statista u sebi ima toliko karizme (dobro, i volumena, no siguran sam da je ipak prvenstveno riječ o karizmi) da svojom prisutnošću ili neprisutnošću u gomili od dvadesetak ljudi napravi razliku. Čovjeku o kvaliteti čijih filmova možemo raspravljati, ali koji je, provjereno, imao sjajno oko za takve krucijalne detalje.
Počivao u miru. Na nekom udobnom, rajskom, odbačenom otomanu.
|
