nevidljiva

Vjetar s istoka zatalasao je guste grane drvoreda borova na seoskom groblju, kojim se širio miris smole i svježe iskopane zemlje. Sunce se sklonilo sa sredine svoda i tek počelo spuštati prema horizontu. Pretposljednji sudionici u pogrebu napuštali su ženu i djecu koji su pognutih glava nijemo stajali iznad rake i otirali suze s lica.

- Idemo! Postalo je hladno, majko! -

Najzad je izustio visok desetogodišnjak, držeći za lijevu ruku posijedjelu, blijedu i naglo omršavjelu ženu.
S njezine desne strane, drugi mališan od svojih šest godina, nogom je šutao grumen ilovače i gledao u tenisicu na kojoj se taložilo sve više blata. Lijevim rukavom brisao je nos, a desni dlan zavukao je u džep hlača.

- Idemo kući, dečki! - jedva je rekla majka promuklim glasom.

- Prošetat ćemo malo, dobro će nam doći - nastavila je hladno žena, a dječaci su jedva dočekali da odu od rake, u kojoj je ležao lijes s beživotnim tijelom njihovog oca.

Znali su da ga je u najboljim godinama pokosila automobilska nesreća, koju je skrivio pijan vozač i znali su da ga nikada više neće vidjeti.
S noge na nogu, smanjena obitelj hodala je kroz labirint od spomenika prema izlazu s groblja. Nekoliko metara od njih, kraj glavne kapije, uz siv, betonski stup, stajala je lijepa žena crne kose, u bijeloj haljini i čekala ih da joj se skroz približe.
Nisu je vidjeli.

- Mama, gle vranu! - uzbuđeno je primjetio maleni, prstom pokazujući u smjeru jednog drveta.

- Koja vrana, budalo? - čudio se stariji brat - 'Di ti vidiš vranu? -

- Mama, rekao mi je da sam budala... - zacvilio je ljutito i uvrijeđeno mališan, ne obraćajući pažnju na to da je majka zaostajala za njima i da se mislima posve isključila iz ovog svijeta.

Sva njezina pažnja utekla je u neko svršeno vrijeme i ondje pustila korijenje koje je tugujuća žena počela njegovati, ne misleći o sadašnjem trenutku i budućnosti svoje djece. Morana je prije pet dana došla po stradalog joj muža i vidjela demona tuge, koji se bio omotao oko vrata i sjeo na prsa neutješne žene.

Zbog toga ju je čekala, baš ovdje, na granici ljudskih svijetova između živih i mrtvih. Velika čuvarica pravde neće dopustiti da sudbinu troje ljudi zapečati nesretna okolnost, jer još nije stiglo ženino vrijeme.
Takve, koji požele poći u smrt za voljenim, koje opsjedne tama koju nisu sami izazvali već mračna bića, čuvala je Morana, jer je jedina bila strah i trepet zluradima. Ošinula bi ih svojim srebrnim bićem i zbacila jednim pokretom s nedužnih ljudi, koje su davili bez njihove volje i znanja.

Iz Moraninog oka istekla je jedna suza nad družinom pred njom i pala na tlo. Vrijeme se istog trena smrzlo, a silina neljudske moći iskazala se iz prostora
nevidljivog ljudskom oku i u prah spalila crnilo oko udovice.
Uz hroptac, odmah je snažno i glasno udahnula, obuhvatila prsa, bez grama svijesti i znanja da je spašena.
Njoj nevidljiva zaštitnica, pridržala ju je da ne padne i naložila joj:
- Trgni se! Riješi sada ovaj sitan sukob svojih sinova i zapamti, više nije bitno ništa što je bilo. Tvoj muž je u Navu. Ti si ovdje, sada, tu gdje trebaš biti! Potrebna si ovoj djeci. Ići ćete dan po dan. Za njih Svarog ima velike planove, a tvoja nagrada će biti njihovi časni životi!
Vidjet ćemo se za mnogo godina! Do tada, nemaš pravo klonuti, niti biti slaba! -

Čim je Moranin glas utihnuo, ona je nestala kao vjetrom odnešena magla, prije nego se otopio trenutak. Sve je najednom bilo kao prije, čak i miris zimzelenog drveća i zemlje.
Zagraktala je vrana.

- Čuješ li sad koja vrana, ha? A rugaš mi se...- uvrijeđeno je zaridao mlađi sin.

Veliki, zajedljiv kakav je bio, zinuo je izgovoriti novu uvredu mlađem bratu, ali ga je s leđa prekinula majka:

- Dušo, bio si brzoplet, a i umoran si, znam, pa govoriš ono što zapravo ne misliš. Svi smo vidjeli tu pticu...

- Gaaaa, graaa... - prekine je maleni galamom, prstima imitirajući pandže.

Svi su se nasmijali, iako nije bilo ni vrijeme ni mjesto smijehu, ali udovica je pomislila na pregršt radosti koju nosi život, jednako kao i tuge.
Stoga nije obuzdavala sinovu igru, već je odlučila da uzmu nekoliko dana i otputuju na more. Sami. Daleko od svih onih, koji misle da oni više nemaju pravo smijeha, ni sreće, zato jer su izgubili muža i oca. Oni, koji bi ih kurtoaznim suosjećanjem vukli na dno života.

Majka se okrenula ka grobnom mjestu s koga su otišli. Dva krupna, sredovječna muškarca zatrpavali su lijes, a njezina djeca otrčala su pješačkom stazom prema njihovom domu.

- Hvala ti Bože što me čuvaš da ne poludim! - rekla je u sebi zahvalno, očima usmjerenim u plavo nebo.

- Nema na čemu... - odahnula je smješeći se boginja smrti, promatrajući njezinog muža kako spava.

slabost boginje

čuješ li

znanje

iza ograde

zamolba Tvorcu

lovci u mutnom

zatvaram

drito iz glave :)

svijest i volja

nasuprot drugih ja

Ne shvaćam ljude koji šute i gledaju svoja posla.
Ne kužim pojedince koji opravdavaju stvari koje su očigledno loše.
Pogotovo ne shvaćam površne osobe jer ja sam "što je iza" čovjek.
Moram znati namjere i namjene.
Bitno mi je što je iza: zida, auta, ormara, nekog individualca, informacije koju prenose svi mediji.
Pitam se što je iza mržnje, ljubavi, bahatosti, ravnodušnosti.
Hoću znati što je iza moralnosti, filozofije, upita, odgovora.
Iza i još iza.
Istražujući "što to ima iza", uklanjajući sloj po sloj do meni bitnog, u 99% slučajeva vidim istu stvar.
Tamo iza "iza", obično čami neka đubretarija.

~foto iza zida u Mandaličinoj ulici, Zagreb