jednom
u smjeni dana i noći
nebo boje bakra
ukralo je srce moje
a plašt od netom napadalog snijega
prostrt preko posavske ravnice
dozivao me da pod njega se uvučem
samo ja
dijete žena majka
s licem od mraza i srcem što gori
i usnama punim srebrnih pahulja
lijepim ih na čelu
onih najmilijih
nek' divne snove snivaju
jednom u sumrak
dok magija života
topila je olovo dnevnih briga
svukla sam crnu haljinu
i ukazao je Mjesec bjelinu moje puti
ljepotu samo za njegove oči
i strast što je blještala u nitima mraka
tkala je moju i njegovu sudbinu
u oštro sukno koje grebe do krvi
- Dođi - čulo se iz kmice
iako nigdje putokaza nije bilo
znale su me noge bose
odnijeti u zagrljaj čovjeka
radi kojeg odbacila sam bijelinu Božanskog